Skandinavski mediji i političari usmjerili su se protiv unutarnje stege jedne manjinske zajednice, no suci u Oslu i Stockholmu zatražili su dokaze i nisu ih pronašli.
Autor: Massimo Introvigne
Rad izložen na konferenciji „Odnosi religije i države u Litvi i Europi: problem priznavanja vjerskih organizacija”, održanoj u Parlamentu Republike Litve u Vilniusu 27. listopada 2026.
Skandinavski kontekst
Skandinavija se ostatku Europe često predstavlja kao uzor: prosperitetna, ravnopravna, tolerantna i posvećena poštovanju ljudskih prava. Sociolozi religije također je poznaju kao jednu od najsekulariziranijih regija svijeta. U svojoj knjizi „Društvo bez Boga” iz 2008. godine američki sociolog Phil Zuckerman opisao je Dansku i Švedsku kao društva u kojima se religija u velikoj mjeri povukla iz javnog života, a da pritom nije došlo do moralnog sloma koji su neki predviđali. Stare luteranske nacionalne crkve i dalje postoje i mnogi građani još uvijek pripadaju tim crkvama, ali za većinu je ta pripadnost kulturne i povremene naravi. Crkva i država formalno su razdvojene u Švedskoj 2000. godine, a u Norveškoj postupnim procesom koji je dovršen 2017. godine.
Ta je sekularizacija proizvela paradoks. Društvo koje je postalo uglavnom ravnodušno prema religiji u određenim je aspektima postalo manje tolerantno prema onim manjinama koje religiju shvaćaju ozbiljno. Tijekom posljednja dva desetljeća skup vrijednosti usredotočenih na ravnopravnost spolova, spolnu slobodu i prava LGBT osoba u Skandinaviji se počeo smatrati dijelom samoga nacionalnog identiteta. Te se vrijednosti poučavaju u školama, promiču ih državne institucije i brane ih gotovo sve političke stranke. Oni koji im se protive iz vjerskih razloga sve se češće doživljavaju kao oni koji stoje izvan nacionalnog konsenzusa.
Konzervativne vjerske zajednice, i kršćanske i nekršćanske, izravno su osjetile tu promjenu. U Švedskoj je pentekostalni pastor Åke Green 2004. godine osuđen na mjesec dana zatvora zbog propovijedi u kojoj je kritizirao homoseksualnost, a oslobođen je tek 2005. godine odlukom Vrhovnog suda, koji je izričito uzeo u obzir sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. U Norveškoj je 2023. godine donesen zakon kojim se zabranjuje takozvana „konverzijska terapija”. Prisilne prakse „konverzijske terapije” zabranjene su u mnogim državama. Međutim, konkretna formulacija norveškog zakona izazvala je zabrinutost među vjerskim tijelima u pogledu granice između zabranjenih postupaka i uobičajenog pastoralnog savjetovanja ili molitve. U Švedskoj su prijedlozi za obustavu osnivanja novih konfesionalnih škola naišli na potporu stranaka i s ljevice i s desnice.
Cjelovita videosnimka događaja održanog u Parlamentu Litve. (kliknite)
Mediji su imali značajnu ulogu u tom procesu. Javne televizijske kuće i vodeće novine u Norveškoj i Švedskoj posvetile su dokumentarne emisije i opsežne istraživačke članke konzervativnim vjerskim skupinama, koji su se uglavnom temeljili na svjedočanstvima bivših članova nezadovoljnih svojom nekadašnjom zajednicom. Neki od tih programa postavili su opravdana pitanja. Međutim, mnogi su prihvatili rječnik međunarodnog pokreta protiv takozvanih kultova, pogrešno prikazujući manjinu „otpadnika” koji su postali militantni kritičari religija koje su napustili kao predstavnike svih bivših članova te prikazujući vjersku stegu kao manipulaciju, a konzervativna moralna učenja kao oblik zlostavljanja. Političari su na negodovanje javnosti koje je uslijedilo odgovorili obećanjima da će nešto poduzeti.
Jedan koncept zaslužuje posebnu pozornost jer će se ponovno pojaviti u oba slučaja o kojima ću govoriti. Norveški vladini akcijski planovi razvili su pojam „negativne društvene kontrole”, koji je izvorno uveden radi rješavanja problema nasilja povezanog s takozvanom obranom časti, prisilnih brakova i pritisaka na mlade žene u nekim imigrantskim zajednicama. Posljednjih se godina taj koncept počeo primjenjivati i u drugim područjima. Primijenjen je na vjerske manjine čije se članove potiče na pridržavanje strogih moralnih pravila i koji se suočavaju s društvenim posljedicama ako napuste zajednicu. Kategorija stvorena radi suzbijanja ozbiljnih kaznenih djela tako je proširena i na uobičajenu unutarnju stegu vjerskih zajednica.
Jehovini svjedoci našli su se u središtu te oluje. U Norveškoj i Švedskoj prisutni su više od jednog stoljeća, a u Norveškoj ih ima približno 12.000, a u Švedskoj više od 22.000. Zastupaju konzervativna stajališta o spolnosti i braku. Što je najvažnije, prakticiraju ono što nazivaju „isključenjem” ili „udaljenjem iz zajednice”: članovi koji počine ozbiljne grijehe i ne pokazuju kajanje ili koji se službeno sami odreknu članstva bivaju udaljeni, a preostale se članove savjetuje da ograniče društvene kontakte s njima. Kritičari tu praksu nazivaju „izbjegavanjem”. Jehovini svjedoci temelje je na svojem tumačenju Biblije, osobito na Prvoj poslanici Korinćanima 5:11 i 5:13, gdje Pavao govori vjernicima da čak ni ne jedu s određenim osobama te da uklone zloga iz svoje sredine. Osobe koje postanu neaktivne, a da to službeno ne objave, ne podliježu tim mjerama.
I u Norveškoj i u Švedskoj država je pokušala iskoristiti sustav javnih subvencija za vjerske zajednice kao sredstvo pritiska na Jehovine svjedoke kako bi promijenili tu praksu. Oba su pokušaja, barem zasad, završila na sudu, a rezultati su, prema mojem mišljenju, vrijedni pozornosti i izvan Skandinavije, uključujući i ovdje u Vilniusu. Započet ću s Norveškom, gdje je slučaj okončan, a zatim ću prijeći na Švedsku, gdje se država sada žali na prvostupanjsku presudu.
Norveška: slučaj zaključen odlukom Vrhovnog suda
Norveška priča započela je 2021. godine jednim pismom. Rolf Johan Furuli, bivši Jehovin svjedok i stručnjak za semitske jezike koji je napustio zajednicu, obratio se Ministarstvu za djecu i obiteljska pitanja. Tvrdio je da praksa izbjegavanja krši pravo članova na napuštanje njihove religije jer bi ih strah od gubitka obitelji i prijatelja mogao prisiliti da ostanu u zajednici. Dodao je da ista praksa utječe i na maloljetnike, za koje je tvrdio da su kršteni prerano da bi razumjeli posljedice svojeg izbora.
Pritužba je naišla na plodno tlo. Članak 16. norveškog Ustava propisuje da se svim vjerskim i svjetonazorskim zajednicama mora pružati potpora pod jednakim uvjetima, a Jehovini svjedoci primali su državne subvencije bez poteškoća približno trideset godina. Nakon Furulijeva pisma vlada i državni upravitelj za Oslo i Viken uskratili su im subvencije. Zajednica je također izgubila registraciju kao vjerska organizacija na temelju Zakona o vjerskim zajednicama iz 2020. godine. Taj status ima važne praktične posljedice, uključujući ovlast za sklapanje pravno valjanih brakova.
Jehovini svjedoci pokrenuli su sudski postupak. Dana 24. ožujka 2024. Okružni sud u Oslu, u vijeću sastavljenom od jednog suca, potvrdio je mjere nadležnih tijela. Godinu dana poslije, 14. ožujka 2025., Žalbeni sud, u vijeću sastavljenom od triju sudaca, jednoglasno je preinačio tu odluku, utvrdivši da su odluke države bile nezakonite i neutemeljene. Država nije prihvatila poraz te je podnijela žalbu Vrhovnom sudu.
Dana 29. travnja 2026. Vrhovni sud Norveške presudio je u korist Jehovinih svjedoka i proglasio nevaljanima sve upravne mjere kojima su im bili oduzeti registracija i pravo na subvencije. Sutkinja Therese Steen napisala je glavno obrazloženje presude. Ono se temelji i na norveškom zakonodavstvu i na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima te se izravno bavi središnjim pitanjem: sprječava li izbjegavanje bivših članova odrasle osobe u ostvarivanju njihova prava na napuštanje zajednice i krši li prava djece?
Država je tvrdila da izbjegavanje predstavlja prisilu, psihološko nasilje i negativnu društvenu kontrolu. Sud je utvrdio da dokazi ne potkrepljuju te optužbe. Prema njegovim riječima, „Država nije dokazala da praksa izbjegavanja bivših članova koju provode Jehovini svjedoci predstavlja neprimjeren pritisak kojim se krši pravo članova, uključujući djecu, na slobodno napuštanje zajednice” (stavak 143.). Suci su primijetili da su se nadležna tijela oslanjala na odabrane ulomke iz vjerske literature Jehovinih svjedoka, a ne na konkretne dokaze o šteti. Sud je dodao da društvene posljedice napuštanja male zajednice u kojoj su članovi međusobno blisko povezani nisu nimalo jedinstvene za Jehovine svjedoke te su uobičajene svugdje gdje obitelj i prijatelji dijele istu pripadnost (stavak 133.).
Sud je zatim utvrdio načelo od općeg značaja. Ne postoji pravo „ne biti izbjegavan”. Prema riječima sudaca, norveško i međunarodno pravo „ne štite pravo na održavanje odnosa između bliskih odraslih članova obitelji” (stavak 119.). Priznavanje takvog prava prekršilo bi dva druga prava: pravo vjerskih zajednica da se organiziraju u skladu sa svojom teologijom i pravo preostalih članova da sami odluče s kim će se družiti. Sud je objasnio da, na temelju članaka 8. i 9. Europske konvencije, preostali članovi imaju pravo urediti svoj privatni život u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. Neizravni zahtjev države da održavaju kontakt s bivšim članovima, uz prijetnju ukidanjem registracije i gubitkom subvencija, izvršio bi pritisak na svakog vjernika da postupa protivno vlastitom razumijevanju Biblije (stavak 115.).
Suci nisu poricali da Jehovini svjedoci nad svojim članovima provode određeni oblik „društvene kontrole”. Međutim, istaknuli su da društvena kontrola nije nužno negativna ni nezakonita te da sva vjerska pravila ponašanja podrazumijevaju određenu razinu takve kontrole (stavak 89.). Također su primijetili da članovi obitelji koji žive u istom kućanstvu ostaju obitelj. Kontakt se nastavlja unutar kućanstva, čak i s rođakom koji je udaljen iz zajednice, a odnosi s udaljenim članovima obitelji koji žive drugdje i dalje su mogući kada je riječ o nužnim obiteljskim pitanjima (stavak 126.).
Kada je riječ o maloljetnicima, argumentacija države temeljila se na dvjema tvrdnjama. Prva je bila da se djeca krste prerano da bi razumjela svoju obvezu. Sud je detaljno ispitao praksu Jehovinih svjedoka. Primijetio je da oni ne krste dojenčad, da su kršteni maloljetnici obično u dobi od 15 do 18 godina te da krštenju prethodi razdoblje proučavanja i razgovor sa starješinama, obično u nazočnosti roditelja, kako bi se provjerilo je li kandidat dovoljno zreo za donošenje samostalne odluke (stavak 36.). Zaključio je da „nema naznaka da se odluka maloljetnika o krštenju ne temelji na informiranom i neovisnom izboru” (stavak 93.).
Druga tvrdnja bila je da udaljeni maloljetnici trpe „psihološko nasilje”. Sud je utvrdio da je takva slika pretjerana. Primijetio je da je udaljenje maloljetnika rijetko i da ne prekida obiteljske veze. Maloljetnik obično nastavlja živjeti s roditeljima, uobičajeni obiteljski život se nastavlja, a vlastita učenja Jehovinih svjedoka roditeljima nalažu da se nastave brinuti o djetetu, uključujući pružanje emocionalne potpore, iako im više nije dostupan zajednički vjerski život (stavak 97.). Budući da Jehovini svjedoci nemaju vlastite škole, udaljeni maloljetnik zadržava i mrežu prijatelja i školskih kolega izvan skupštine (stavak 100.).
Postojala su izdvojena mišljenja čiji bi autori, zbog pitanja dokazivanja, potvrdili određene upravne mjere. Ipak, čak ni suci koji su izrazili izdvojena mišljenja nisu prihvatili tezu države da izbjegavanje predstavlja psihološko nasilje ili negativnu društvenu kontrolu nad djecom.
U presudi je također podsjećeno da su Jehovini svjedoci dobili veliku većinu od više od 70 predmeta koje su pokrenuli pred Europskim sudom za ljudska prava. Neću razmatrati tu sudsku praksu jer je druge referate na ovoj konferenciji detaljno obrađuju. Napomenut ću samo da ju je norveški Vrhovni sud tretirao kao skup pravnih pravila koja su obvezujuća za Norvešku te zaključio da prag za uskraćivanje subvencija vjerskoj zajednici mora ostati visok. Tom je odlukom norveški slučaj zaključen. Jehovini svjedoci ponovno su stekli registraciju i pravo na jednako postupanje zajamčeno Ustavom.
Švedska: pobjeda u prvostupanjskom postupku na koju je uložena žalba
Švedska priča ima dulju povijest. Dugi niz godina Jehovini svjedoci podnosili su zahtjeve za državne potpore koje Švedska dodjeljuje velikom broju vjerskih zajednica, no godinama su bili odbijani. Nakon dugog niza upravnih i sudskih postupaka napokon su 2019. godine dobili pristup tim potporama.
Nisu svi pozdravili takav ishod. Švedski parlament 2024. godine donio je novi Zakon o državnim potporama vjerskim zajednicama, Zakon 2024:487, kojim su uvedeni stroži „demokratski uvjeti” za dobivanje javne potpore. Političko ozračje u kojem je zakon sastavljen nije ostavljalo mnogo prostora za sumnju u to na koga je bio usmjeren. Visoki dužnosnici otvoreno su izjavili da zakon treba izmijeniti kako bi se ispravila činjenica da je utvrđeno da Jehovini svjedoci ispunjavaju uvjete za dobivanje potpore. Dana 24. listopada 2025. Švedska agencija za potporu vjerskim zajednicama, poznata pod švedskom kraticom SST, primijenila je novi zakon i uskratila Jehovinim svjedocima pristup državnim potporama.
SST je navela dva razloga. Prvo, tvrdila je da Jehovini svjedoci diskriminiraju jer uskraćuju članstvo osobama koje ne žive u skladu s njihovim moralnim učenjima, uključujući osobe koje otvoreno žive u istospolnim vezama. Drugo, tvrdila je da na članove vrše „neprimjeren pritisak” ograničavanjem društvenih kontakata s bivšim članovima. Vrijedno je napomenuti da su tijekom postupka Jehovinim svjedocima postavljana detaljna pitanja o njihovoj doktrini, dok su druge zajednice koje zastupaju usporediva učenja o spolnosti i braku, uključujući Katoličku crkvu, nastavile primati potporu, a da nisu bile podvrgnute sličnom ispitivanju.
Jehovini svjedoci podnijeli su žalbu Upravnom sudu u Stockholmu. Dana 7. svibnja 2026., u predmetu br. 23674-25, Sud je poništio odluku SST-a i utvrdio da „Jehovini svjedoci imaju pravo na državnu potporu” na temelju Zakona iz 2024. godine.
Iz tog je načela Sud izveo razliku koja je, prema mojem mišljenju, najvažniji doprinos ove odluke. Javna tijela pri odlučivanju o dodjeli subvencija mogu ispitivati aktivnosti vjerske zajednice koje su usmjerene prema javnosti. S druge strane, pojave koje se odvijaju u okviru unutarnjih aktivnosti zajednice zaštićene su slobodom vjeroispovijedi. Uvjeti za članstvo, moralni standardi i unutarnja stega pripadaju toj sferi.
Što se tiče prve optužbe, odnosno diskriminacije, Sud je priznao da Jehovini svjedoci postavljaju uvjete za članstvo „koji se mogu činiti diskriminirajućima”. Međutim, primijetio je da su takvi uvjeti uobičajeni među nekoliko vjerskih zajednica koje primaju državne potpore. Vjerska zajednica temelji se na zajedničkim uvjerenjima i vrijednostima koje njezini članovi slobodno prihvaćaju, pa bi bilo besmisleno zahtijevati od nje da primi u članstvo osobe koje ih odbacuju. Za Sud je odlučujuće pitanje bilo diskriminiraju li Jehovini svjedoci u svojem postupanju prema javnosti i osobama koje ne traže članstvo. SST nije predočio nikakve dokaze da to čine. Jehovini svjedoci izjavili su da nečiji izbor partnera ne sprječava sudjelovanje na sastancima ili u proučavanju Biblije, a nadležno tijelo to nije osporilo.
Što se tiče druge optužbe, odnosno neprimjerenog pritiska putem izbjegavanja, Sud je teret dokazivanja stavio na nadležno tijelo, koje je prije izricanja opterećujućih mjera moralo učiniti svoje tvrdnje vjerojatnima. Dokazi su se sastojali od ulomaka s internetske stranice Jehovinih svjedoka i podneska dviju osoba. Sud je utvrdio da materijali s internetske stranice nisu bili uvjerljivi. Podnesak je opisao kao dokument koji se oslanja na posredne izvore, sadržava pravne argumente i djelomično zastarjele informacije o postupcima u drugim državama te je zaključio da ima „vrlo ograničenu dokaznu vrijednost”. Među zastarjelim informacijama bilo je pozivanje na norveški slučaj koji su, kao što smo vidjeli, Jehovini svjedoci naposljetku dobili. Drugi izvor bila je knjiga švedskog novinara aktivnog u krugovima pokreta protiv takozvanih kultova. Sud je također podsjetio na načelo koje je Europski sud za ljudska prava utvrdio u predmetima koji se odnose na Jehovine svjedoke, prema kojem informacije iz druge ruke i takozvana stručna mišljenja nisu dovoljni za opravdavanje opterećujućih odluka protiv vjerskih zajednica.
Kao i u Norveškoj, švedski suci ispitali su kako ta praksa zapravo funkcionira. Primijetili su da se članovi obitelji koji su udaljeni iz zajednice, ali žive u istom kućanstvu, ne izbjegavaju, da se obiteljski život i bračni odnosi nastavljaju, da se o udaljenim maloljetnicima i dalje skrbi, da udaljene osobe mogu prisustvovati sastancima skupštine te da mogu ponovno biti primljene u zajednicu. Većinom od tri glasa prema jednom Sud je zaključio da dokazi nadležnog tijela ne mogu potkrijepiti zaključak da Jehovini svjedoci vrše neprimjeren pritisak prijetnjama štetnim posljedicama.
Sud je nadležnom tijelu uputio i upozorenje. Tumačenje demokratskih uvjeta na tako širok način, kakav je primijenio SST, imalo bi toliko dalekosežne posljedice da se više ne bi mogla ostvariti glavna svrha samog Zakona: jačanje mogućnosti vjerskih zajednica da provode aktivne i dugoročne vjerske aktivnosti te osiguravanje jednakih mogućnosti svima za prakticiranje vlastite vjere u Švedskoj. Drugim riječima, zakon namijenjen pružanju potpore vjerskim zajednicama ne može se pretvoriti u sredstvo za isključivanje onih koje nisu omiljene.
Međutim, švedska priča još nije završena. SST (koji se sada naziva MUCF) uložio je žalbu na odluku i predmet se trenutačno nalazi pred Upravnim žalbenim sudom. Žalbeni sud ponovno će razmotriti argumente, a za konačni ishod možda će biti potrebno još vremena.
Zaključak
Dopustite mi da iznesem nekoliko zaključaka na temelju ova dva slučaja.
Prvi se odnosi na društveni kontekst. I u Norveškoj i u Švedskoj napad na Jehovine svjedoke proizašao je iz ozračja u kojem se konzervativna religija sve više smatra nespojivom s nacionalnim vrijednostima. Političari su preuzeli pritužbe bivših članova, koje su mediji dodatno pojačali, te ih pretvorili u upravne mjere. U Švedskoj je zakon izmijenjen s izričitom namjerom isključivanja jedne konkretne zajednice. U obje su države pojmovi poput „negativne društvene kontrole”, „psihološkog nasilja” i „neprimjerenog pritiska” upotrijebljeni kako bi se unutarnja vjerska stega prikazala kao društvena opasnost. Malo je vjerojatno da će taj trend uskoro nestati, a nipošto nije ograničen samo na Skandinaviju.
Drugi se zaključak odnosi na sudove. Unatoč takvom društvenom kontekstu, norveški Vrhovni sud i Upravni sud u Stockholmu došli su do iznimno sličnih rezultata, primjenjujući iznimno slična obrazloženja. Oba su suda zahtijevala dokaze i odbila prihvatiti odabrane citate iz vjerske literature, svjedočanstva iz druge ruke ili mišljenja samozvanih stručnjaka kao zamjenu za dokaze. Oba su ispitala kako isključivanje iz zajednice zapravo funkcionira te utvrdila da dramatična slika koju su prikazivala nadležna tijela ne odgovara stvarnosti. Također su priznala da vjerske zajednice mogu same određivati pravila članstva i moralne standarde, dok preostali članovi mogu odlučivati s kim će se družiti. Naposljetku, oba su suda svoje odluke utemeljila na članku 9. Europske konvencije o ljudskim pravima i sudskoj praksi Suda u Strasbourgu.
Švedski je slučaj još uvijek otvoren i potreban je oprez. Ipak, dosadašnja sudska praksa švedskih nacionalnih sudova, kao i ona norveška, čini se usklađenom s načelima koja je Europski sud za ljudska prava potvrdio u brojnim svojim odlukama koje se odnose na Jehovine svjedoke, a o kojima govore i drugi referati predstavljeni na istoj konferenciji.
Posljednji zaključak ima izravnu političku važnost. Slobodu vjeroispovijedi lako je braniti kada štiti popularne skupine. Njezin pravi ispit nastupa kada je riječ o manjinama čija uvjerenja i običaje većina smatra neobičnima, zastarjelima ili čak uvredljivima. Jehovini svjedoci takva su manjina u mnogim europskim državama. Norveški i švedski sudovi podsjetili su svoje vlade da demokratska država ne smije upotrebljavati svoje zakone i subvencije kako bi nagrađivala religije koje joj se sviđaju, a kažnjavala one koje joj se ne sviđaju te da smije intervenirati u unutarnji život vjerske zajednice samo kada se dokaže konkretna i dokaziva šteta. Zakonodavci i vlade posvuda, uključujući i Litvu, mogu imati koristi od toga da ove pouke uzmu u obzir.
