četvrtak, 28. veljače 2019.

Trebamo li se moliti Isusu?

Nema sumnje da, prema Bibliji, Isus, nakon Boga, zauzima drugi najviši položaj na nebu . Znači li to da mu se trebamo moliti? Mnogi ljudi, zbog svoje ljubavi prema Isusu, njemu upućuju molitve, ali što  sam Isus misli o takvim molitvama upućenima njemu?

Zašto treba odgovoriti na ovakvo pitanje?

Jer, kao prvo, Biblija u Psalmu 65: 2 naziva Jehovu Boga  "slušateljem molitve" i u  Ps. 5: 1- 3,  psalmist David kaže: "Prikloni uho riječima mojim, Jehova, čuj uzdisaje moje! Slušaj glas vapaja mojega, Kralju moj i Bože moj, jer tebi se molim! Jehova, ujutro ćeš čuti glas moj,ujutro ću se obratiti tebi i budno čekati.… ”
Pitanje za one koji vjeruju da je Jehova dio trojedinog Boga, zajedno s Isusom i bezimenim svetim duhom:
 Zašto se David s vremena na vrijeme nije molio Isusu, ili Sinu kao Logosu, niti svetom duhu, ako se sve troje smatraju zajedno jednako vječnima  kao Bog?

Ovaj trojedni koncept Boga, naravno, bio je posve stran i Davidu, kao i svim štovateljima Jehove Boga prije i za vrijeme Isusovog dolaska na Zemlju. I, isto tako, ovaj je koncept bio potpuno nepoznat Isusovim apostolima i ranim kršćanima. Zapravo, ta trojedna koncepcija Boga bila je potpuno strana svim kršćanima sve do njezine konačne formulacije u 4. stoljeću naše ere kada su "kršćani" bili prisiljeni prihvatiti ovu doktrinu pod prijetnjom mačem pogubljenja.

Budući da je Jehova "slušač molitve", lako je razumjeti zašto su se Božje sluge u davna vremena, kao što su Izraelci, molili samo Jehovi Bogu, Svemogućem. Jesu li se stvari promijenile kada je Isus, Sin Božji, došao na Zemlju da izbavi čovječanstvo od grijeha i smrti? Ne, molitve su se još uvijek upućivale Jehovi. Kad se Isus na zemlji često molio svom nebeskom Ocu, on je učio druge da čine isto.

        U Gospodinovoj molitvi nije nas učio da se molimo njemu, već nam je dao ovaj model:

 " 6 A ti, kad se moliš, uđi u svoju najskrovitiju sobu i zatvori vrata pa se pomoli Ocu svojemu koji je u tajnosti. Tada će ti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratiti. 7 A kad se molite, ne govorite uvijek jedno te isto, kao što čine neznabošci, jer oni misle da će biti uslišeni zato što koriste mnogo riječi. 8 Zato nemojte biti kao oni, jer Bog, Otac vaš, zna što vam treba i prije nego što ga zamolite.
9 Molite se, dakle, ovako:‘Oče naš, koji jesi na nebesima, neka se sveti ime tvoje." (Mt 6:6-9).

Molitva je oblik obožavanja. Čak i The World Book Encyclopedia to priznaje: "Molitva je oblik obožavanja u kojem osoba može ponuditi predanost, zahvalnost, ispovijed ili zamolbu Bogu."

Jednom prilikom Isus je rekao: “pisano je: ‘Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!’“ (Mat. 4:10) Isus se držao te temeljne istine da se obožavanje - a time i molitve - treba upućivati samo njegovom Ocu, Jehovi Bogu. Zapravo, moliti se Isusu bilo bi izravno kršenje onoga kako nas je Isus učio moliti. Ustvari, to se čak može smatrati neposlušnošću prema molitvi koju je Isus postavio kao model za kršćane! Molitva svetom duhu nema ništa bolju osnovu ili biblijski primjer od molitve Isusu, a također predstavlja izravno kršenje Isusovih uputa o tome kome i kako se trebamo moliti.

U Filipljanima 2:9-11 piše: "Zato ga je Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom i da svaki jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca."

Da li riječi “da se u Isusovo ime prigne svako koljeno ”znače da se trebamo moliti Isusu? Ne znače.


Da bi molitva bila prihvatljiva, mora biti poslana "u ime Isusovo", ali je, ipak, prema Isusovim uputama, upućena Jehovi Bogu i služi Njegovom slavljenju. Iz tog razloga Pavao kaže: "Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iznesite svoje molbe Bogu." ( Filip. 4:6) Dakle,  jasno je da  Pavao nije uključio Isusa ili svetoga duha kao primatelje "molbi Bogu ”, kao ni sam Isus, koji je ukazivao na  svoga Oca kao“ Boga ”ili“ mog Boga”. (Ivan 4:24; 6: 27,46; 10:36; 17: 3; 20: 17,31; Otkrivenje 3: 2,12).

Kao što put vodi do cilja, ili odredišta, tako je Isus “put” koji vodi do Svemogućeg Boga. “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene. ”(Ivan 14,6). Ove Isusove riječi pomažu nam da vidimo da trebamo slati svoje molitve Bogu preko Isusa, a ne izravno Isusu. Činjenica je da se Isus u više navrata molio Bogu, svom Ocu, pokazuje da je i on obožavao Jehovu.
 Sjetimo se kako je izjavio u Ivanu 20:17: “…  jer još nisam uzašao k Ocu, nego pođi mojoj braći i reci im: ‘Uzlazim k Ocu svojemu+ i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.’”


Neki možda imaju na umu Pavlove riječi u 1 Kor.1: 2 gdje je spomenuo "sve koji posvuda prizivaju ime Gospodina našega, Isusa Krista, Gospodina njihovoga i našega:" Na grčkom izraz "prizivati" ima mnoga značenja. 
Kako je Kristovo ime bilo prizivano posvuda? Jedan od načina bio je da ga Isusovi sljedbenici javno priznavaju kao Mesiju i "Spasitelja svijeta", izvršavajući mnoga čudesna djela u njegovo ime. (1 Iv 4,14). Djela 3: 6; i Djela 19: 5). Zapravo, The Interpreter's Bible navodi da izraz "prizivati ime našeg Gospodina ... znači priznati njegovo gospodstvo, a ne da mu se molimo."

Prihvaćanje Krista i vjera u njegovu prolivenu krv, koja čini mogućim oproštenje grijeha, također čine “prizivanje imena našeg Gospodina, Isusa Krista.” U Djelima 10:43 stoji: “O njemu svjedoče svi proroci, da svatko tko vjeruje u njega dobiva oproštenje grijeha po imenu njegovu. ”
Zapazimo i što piše u Djelima 22: 16:“ I zašto sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje prizivajući ime (Isusovo) njegovo!"

Mi i doslovno izgovaramo Isusovo ime kad god se molimo Bogu preko njega. To je u skladu s Ivanom 15:16b koji glasi: “… da bi vam Otac dao što ga god zamolite u moje ime.” I sa Ivanom 16:23 koji glasi: “U taj me dan (nakon njegove smrti) nećete ništa pitati. Zaista, zaista, kažem vam, ako zamolite što od Oca, dat će vam u moje ime.”. Ovi stihovi jasno govore da je Isus rekao da se treba moliti Bogu, Ocu, ali, u njegovo ime. Isus nikada nije rekao da se treba moliti njemu, ili svetom duhu, nego da se uvijek molimo Ocu, ali tako da "prizivamo ime Isusa Krista". Dakle, 'prizivanje Isusovog imena', ne znači da mu trebamo upućivati molitve.

Ne usmjeravajući molitve Isusu osobno, mi ne umanjujemo njegov položaj, već umjesto toga dajemo svu slavu Bogu, baš kao što je Isus učinio, i tako pokazujemo da je slanje molitvi Bogu upravo ono što je Isus htio da njegovi sljedbenici čine. U Ivanu 14:13 piše: "I što god zamolite u ime moje, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu" Što bi Isus tad učinio? Čitamo, npr, u Ivanu 14:16:  I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog pomoćnika da bude s vama zauvijek." Dakle,  jasno je da trebamo se obraćati Bogu (u molitvi), u Isusovo ime. "

Što je sa izvještajem o Stjepanu koji je zazivao Isusa: "Gospodine Isuse, primi duh moj!." Nije li to dokaz da je ispravno moliti se Isusu? Zapravo, postoje dva izvještaja o naizglednim molitvama, ili barem razgovorima sa proslavljenim Isusom Kristom. Ovaj Stjepanov slučaj u Djelima 7:54-60, i drugi, naveden u Otkrivenju 22:20 gdje Ivan kaže: “… Dođi, Gospodine Isuse!” 

U Djelima 7: 59,60 čitamo: “I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: “Gospodine Isuse, primi duh moj!” Zatim je kleknuo i povikao na sav glas: “Jehova, ne uzmi im ovo za grijeh!”Rekavši to, umro je."

Neki prijevodi govore da se Stjepan molio Bogu govoreći: “Gospodine Isuse, primi duh moj”, što nije točno iz dva razloga. Prvo, Na izvornom grčkom ne piše da je Stjepan “molio Boga”, već jednostavno prevedeno na hrvatski glasi: “zazvao i rekao: 'Gospodine Isuse'…” ( Kingdom Interlinear , prevedeno iz Westcotta i Horta); i “zazivao govoreći: 'Gospodine Isuse”… ”( Emphatic Diaglott preveden iz vatikanskog manuskripta 1209.). Stjepanov zazivanje Isusu u Djelima 7:59 upravo je to, apel, a ne molitva. 

Upotrebljena grčka riječ je "epikaleo", ista riječ koju je Pavao upotrijebio kad se pozvao na Cezara, kako je zapisano u Djelima 25: 11.12, 21: "... Prizivam se na cara!" Fest, nakon što je razgovarao s vijećnicima, odgovorio mu je: "“Na cara si se prizvao, pred cara ćeš ići!“… Ali kad se Pavao izjasnio…” Ova ista grčka riječ “epikaleo” koristi se i u Stjepanovom zazivanju Isusa. Biste li rekli da se Pavao “molio” Cezaru? Naravno da ne! Isto tako, ni Stjepan se nije“molio” Isusu. 

Ako pažljivo razmotrimo ovaj izvještaj (Djela 7: 54-60), vidimo da je Stjepan “... vidio nebesa otvorena i Sina čovječjeg kako stoji zdesna Bogu.” Stjepan je “vidio” Isusa u viziji i, očito reagirajući kao da se doslovno nalazi u Isusovoj prisutnosti, osjećao se slobodnim uputiti apel onome kojeg je prepoznao kao Gospodina Isusa Krista i prizvao ga je. Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da se radilo o molitvi, činu obožavanja, nego o apelu. Obično obraćanje Isusu nije molitva, kao što ni obično obraćanje Bogu nakon presude u Edenu,  i u slučaju Kaina, nije bilo molitva. (Vidi: Postanak 3: 8-13 i Postanak 4: 9-14). 
Nakon toga u Djelima apostolskim 7:60 piše da je "Zatim kleknuo i povikao (Stjepan) na sav glas", ovaj put, nesumnjivo, u molitvi: "Jehova, ne uzmi im ovo za grijeh!"

Mnogi prijevodi u stihu 60 kažu: “Gospodine”, što stvara zabunu oko toga kome se moli. NWT kaže: "Jehova".  Dostupni grčki rukopisi ovdje koriste izraz “Gospodin” ( Ky'rios ). U kršćanskim grčkim pismima, ova titula često se odnosi na Jehovu Boga ili Isusa Krista, ovisno o kontekstu. U ovom stihu, upućena je očito Jehovi Bogu iz sljedećih razloga: Ovdje Stjepan ponavlja Isusove riječi svom Ocu u Luki 23,34 : Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" U Stjepanovom govoru, zapisanom u Dj 7: 2-53 , pojam Ky'ir · os se koristi tri puta. Sva tri  ukaza su citati ili aluzije na stihove hebrejskih Pisama, koja se jasno odnose na Boga. Mnogi komentatori i prevoditelji podupiru stajalište da se u ovim kontekstima Ky'ir · os odnosi na Jehovu.

 Dok se pojam Ky'ri-os također pojavljuje u Djelima 7:59 , tamo Stjepan konkretno kaže “Gospodine Isuse”. Međutim, ova izjava ne znači, kao što neki tvrde, da je Isus onaj koji se zove Ky'ri ·Os u Dj. 7:60 . Postoji prirodni razmak između Stjepanovih riječi u stihu 59 i njegovih riječi u stihu 60.   Stjepan je stajao, zatim, kad je kleknuo, bilo je vjerojatno da će se obratiti Jehovi Bogu u molitvi. (Usporedite Lu 22:41; Djela. 9:40; 20:36; 21: 5 , gdje je klečanje povezano s molitvom Bogu.) Stoga, čini se da su posljednje Stjepanove riječi bile molitva svemogućem Bogu, Jehovi. Osim toga, stih 7:56 kaže da je Stjepan "vidio nebesa otvorena i Sina čovječjeg kako stoji zdesna Bogu", tako da je razumljivo da se obratio Isusu u retku 59, a zatim u Jehovi u stihu 60. Brojni prijevodi kršćanskih grčkih pisama na hebrejski koriste tetragram u 60. stihu, ali, ne i u 59, gdje stoji izraz "Gospodine Isuse"(1)

 Zanimljivo je da MacArthur Study Bible (bez ikakve veze sa JS) kaže: “Kao sto je to prije njega učinio i Isus, (Luka 23:34), i Stjepan je molio Boga da oprosti njegovim ubojicama.” 

The Expositor's Greek Testament (W. Robertson Nicoll, 2002, 2.sv, str. 204) ovako komentira Stjepanov govor: "Govor počinje izjavom o Jehovinom božanskom veličanstvu."


Što se tiče upotrebe grčkog pojma Ky'ri·os (Gospodin) u Djelima 7:59, 60 , njemački komentar na knjigu Djela apostolska, Kommentar und Studien zur Apostelgeschichte (Wissenschaftliche Untersuchungen zum Neuen Testament, 22), Otto Bauernfeinda, 1980. , (str. 120) kaže: “U retku 59 , Isus je κύριος; u stihu 60 , vjerojatno Bog. "


Imamo sličan slučaj sa apostolom Ivanom, na kraju Otkrivenja, kada kaže: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse. ”(Otkrivenje 22,20). No, kontekst  opet pokazuje da je Ivan tad u viziji (Otkrivenje 1:10; 4: 11.2) čuo Isusa kako govori o svom budućem dolasku i tako je Ivan  gornjim odgovorom izrazio svoje želje za tim dolaskom.

 U oba ova slučaja situacija se ne razlikuje mnogo od razgovora koji je Ivan imao sa nebeskom osobom u  Otkrivenju 7: 13,14: “Nato mi je jedan od starješina rekao: “Tko su ovi koji su obučeni u duge bijele haljine i odakle su došli?” Odvratio sam mu: “Gospodine moj, ti to znaš.” I rekao mi je: “To su oni koji dolaze iz velike nevolje. Oprali su svoje duge haljine i ubijelili ih u krvi Janjetovoj. ..."
Nema naznaka da je bilo koji od apostola ili učenika ikada “molio” ili čak bio u razgovoru s proslavljenim Isusom Kristom na nebu, pod bilo kojim drugim okolnostima,  osim ta dva izvještaja povezana sa vizijama koje su imali Stjepan i Ivan. U oba ta slučaja, riječ je bila o apelu ili o razgovoru. 
Dakle, apostol Pavao s pravom tvrdi u Filip. 4: 6: “Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iznesite svoje molbe Bogu.

I Isus je, jasno, i sa pravom rekao u Ivanu 14:6: “Ja sam put i istina i život.Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene.
Dakle, slijedeći Isusove upute kao što je prikazano u ovom članku, trebamo se moliti samo Bogu, Ocu, ali, preko (u ime) Isusa Krista.