Je li „opustošenje” u Danijelu 9:2 moglo započeti ranijim izgnanstvom

 U Danijelu 9:2 čitamo:

„... prve godine njegovog kraljevanja, ja, Danijel, razumio sam iz knjiga koliko će godina Jeruzalem biti opustošen. Naime, prema objavi koju je Jehova dao proroku Jeremiji, grad treba biti opustošen 70 godina.”

Hebrejska riječ prevedena kao „opustošen” u Danijelu 9:2 je ḥorbáh. Važno je napomenuti da se Danijel odnosi na objavu koju je Jehova dao proroku Jeremiji. To je više-manje izravna referenca na Jeremiju 25:11, gdje se koristi ista hebrejska riječ:

„Sva će se ova zemlja pretvoriti u pustoš i postati grozan prizor. Svi ti narodi služit će babilonskom kralju 70 godina.”

Važno je točno odrediti kada se dogodilo opustošenje Jeruzalema kako bismo pravilno razumjeli proročanstvo o sedamdeset godina.

Da bismo razumjeli što je Danijel mislio pod „opustošenim Jeruzalemom”, moramo razumjeti što je Jeremija mislio kada je rekao da će zemlja postati „pustoš”. Dodatno, moramo shvatiti opseg ili veličinu razaranja koju hebrejska riječ ḥorbáh označava.

Jedno je sigurno. Budući da je proročanstvo u Jeremiji 25:11 „došlo Jeremiji… četvrte godine vladavine Jojakima” (Jeremija 25:1), znamo da opustošenje Jeruzalema nije započelo navodnom opsadom i zarobljavanjem koje kritičari smještaju u treću godinu Jojakimova kraljevanja, zbog pogrešnog razumijevanja Danijela 1:1. Zašto? Jer riječi „sva će ova zemlja postati pustoš”, navedene u Jeremiji 25:11, pokazuju da je opustošenje bilo budući događaj. 

To potvrđuje i Jeremija 26:9, gdje stoji:

„Ovaj će grad biti opustošen”

Dodatno, znanstvenici koji prihvaćaju današnju svjetovnu kronologiju ne mogu tvrditi da su 70 godina opustošenja (Danijel 9:2) započele s prvim biblijski zabilježenim izgnanstvom, koje se dogodilo u sedmoj godini Nebukadnezara (Jeremija 52:28), jer bi to prema njihovu računanju iznosilo manje od 60 godina.

Hrvatska riječ opustošen, pridjev (od glagola, opustošiti) koji se koristi u Danijelu 9:2 i imenica pustoš u Jeremiji 25:11, imaju ovo značenje: znači da je neko područje, mjesto ili objekt razoren, uništen, poharan ili pretvoren u pustoš. Opisuje prostor bez ljudi ili sadržaja, često kao posljedica katastrofe, rata ili pljačke." 

Već smo vidjeli da je hebrejska riječ koja se koristi u oba slučaja ḥorbáh.

Neki kritičari išli su toliko daleko da tvrde da ova riječ ne podrazumijeva potpuno uništenje, kako bi sugerirali da „opustošenje” započinje prije razaranja Jeruzalema. Međutim, Hebrew and Aramaic Dictionary of the Old Testament dr. Jamesa Stronga (1890) definira ḥorbáh kao: „mjesto pretvoreno u ruševinu, pustoš, razaranje, opustošenje”.

Slično tome, A Hebrew and English Lexicon of the Old Testament (Oxford, 1959) definira ḥorbáh kao: „pustoš, opustošenje, ruševina”.

Značenje riječi ḥorbáh blisko je povezano s hebrejskom riječi šamém, prevedenom u 2. Ljetopisa 36:21 kao „pusta”. Uistinu, toliko su povezane da je Odbor za prijevod Biblije Novi Svijet odlučio prevesti ḥorbáh kao „opustošen” u Danijelu 9:2 (vjerojatno kako bi se sačuvala suptilna nijansa razlike između dviju hebrejskih riječi).

Ostali prijevodi su:

• „…da će pustoš Jeruzalema trajati sedamdeset godina.” — New International Version
• „…glede ispunjenja pustoši Jeruzalema — sedamdeset godina.” — Young’s Literal Translation

Kako drugi prijevodi prevode ḥorbáh u Jeremiji 25:11:

• American Standard Version (1901): „I sva će ova zemlja postati pustoš.”
• Bible in Basic English (1965): „Sva će ova zemlja postati pusta zemlja.”
• Green’s Literal Translation (1993): „I sva će ova zemlja postati pustoš.”
• New International Version (1984): „Cijela će ova zemlja postati pusta i opustošena zemlja.”
• New King James Version (1984): „I sva će ova zemlja postati pustoš.”
• New Revised Standard Version (1989): „Sva će ova zemlja postati ruševina i pustoš.”

U kojoj će mjeri Jeruzalem biti opustošen? 

Pisma otkrivaju da će grad biti opustošen tako da ne bude stanovnika:

„‘Ovaj će dom biti kao onaj u Šilu i ovaj će grad biti opustošen i ostat će bez stanovnika’?”” — Jeremija 26:9

U cijeloj knjizi Jeremije prorok stalno i dosljedno potvrđuje što je mislio kada je napisao Jeremiju 25:11:

„Poslušaj moje upozorenje, Jeruzaleme, da se ne bih s gađenjem okrenuo od tebe i da te ne bih pretvorio u pustoš, u nenastanjenu zemlju.”” — Jeremija 6:8

„Jeruzalem ću pretvoriti u hrpu kamenja, u šakalski brlog. Judejske gradove pretvorit ću u pustoš, ostat će bez stanovnika.— Jeremija 9:11

„Pogledao sam njihovu zemlju i vidio da je prazna i pusta.… Pogledao sam i vidio da nema nijednog čovjeka i da su sve ptice odletjele.” — Jeremija 4:23, 25

„Jer ovako kaže Jehova: “Cijela će zemlja opustjeti,... Svi su gradovi napušteni, nitko ne živi u njima.”” — Jeremija 4:27, 29b

„Ali za loše smokve koje su toliko loše da nisu za jelo Jehova kaže: “Tako ću ja gledati na Judinog kralja Sidkiju, njegove velikodostojnike i preživjele Jeruzalemljane – one koji su ostali živjeti u ovoj zemlji i one koji žive u Egiptu.  Nanijet ću im takvu nevolju da će se ljudi iz svih kraljevstava na zemlji zgražati nad njima. Podsmjehivat će im se i ismijavati ih, rugat će im se i spominjati ih u kletvama po svim mjestima po kojima ću ih rasijati.  I slat ću na njih mač, glad i pošast dok ne budu istrijebljeni iz zemlje koju sam dao njima i njihovim precima.”’”” — Jeremija 24:8 - 10

Dalje, opseg opustošenja, zabilježen u 2. Ljetopisa 36:19–21 kao posljedica razaranja Jeruzalema, bio je predviđen prorokom Izaijom više od 120 godina unaprijed:

„A ja sam rekao: “Dokle, Jehova?” Nato mi je on odgovorio: “Dok se gradovi ne pretvore u ruševine i ne ostanu bez stanovnika, dok kuće ne ostanu bez ljudi i dok zemlja ne bude razorena i pretvorena u pustoš, 12 dok Jehova ne protjera ljude daleko” — Izaija 6:11, 12

Naravno, Juda nije postala „pusta i opustošena zemlja” (NIV) ili „ruševina i pustoš” (NRSV) „bez stanovnika” ni u jednom trenutku prije razaranja Jeruzalema. Dakle, može li se iskreno reći da je Jeruzalem bio opustošen kao posljedica prvog izgnanstva?

Povjesničar Max I. Dimont daje odgovor na to pitanje:

„Nebukadnezar je odveo osamnaestogodišnjeg kralja Jojakina u zarobljeništvo i deportirao 8 000 vodećih građana zemlje — sve koji bi eventualno mogli potaknuti novo ustaništvo. Nije tada razorio Jeruzalem niti opustošio zemlju.” — Jews, God and History, 1962, str. 58

Govoreći Židovima koji su živjeli u zemlji Egipta (Jeremija 44:1), koji su pobjegli tamo nakon razaranja Jeruzalema, Jeremija potvrđuje:

„“Ovako kaže Jehova nad vojskama, Izraelov Bog: ‘Vi ste vidjeli svu nevolju koju sam nanio Jeruzalemu i svim Judinim gradovima. Oni su danas razoreni i u njima nitko ne živi… Zato sam na Judine gradove i na jeruzalemske ulice izlio svoju srdžbu, svoj gnjev, i on je plamtio poput vatre sve dok ih nije pretvorio u pustoš i ruševine, kakvi su i danas.” — Jeremija 44:2, 6

Gornji stihovi pokazuju da je Jeremijino proročanstvo da „ova zemlja mora postati pustoš” (Jeremija 25:11) počelo se ispunjavati nakon razaranja Jeruzalema i da je obuhvatilo potpuno opustošenje zemlje. Danijel 9:2 potvrđuje da je to „opustošenje Jeruzalema trajalo sedamdeset godina”.

Kada Biblija pokazuje da je Juda počela služiti Babilonu?

✧ Proročanstvo iz Jeremije 25. poglavlja

U 25. poglavlju Jeremije govori se o onome što je trebalo zadesiti stanovnike Jude:

„Objava koja je došla Jeremiji… cijelom Judinom narodu i svim stanovnicima Jeruzalema… Sva će se ova zemlja pretvoriti u pustoš i postati grozan prizor. Svi ti narodi služit će babilonskom kralju 70 godina.”’ — Jeremija 25:1a, 2, 11, Novi svijet

Kritičari su pokušali pokazati da je to služenje kralju Babilona, spomenuto u 11. retku, počelo mnogo prije uništenja Jeruzalema. Neki od njih zaključuju da je narod Jude počeo služiti kralju Babilona kad je postao vazal Babilona, dok drugi smatraju da je to započelo prvim izgnanstvom.

Ima li nešto pogrešno u tim gledištima? Nije li razumno zaključiti da je Judino služenje Babilonu počelo kad je postao njegov vazal?

---

✧ Svjedočanstvo Josipa Flavija

Židovski povjesničar Josip Flavije kaže da je Jojakim postao kralj  koji je davao danak Babilonu u svojoj osmoj godini:

„A kad je Nebukadnezar već vladao četiri godine, što je bila osma godina Jojakimove vladavine nad Hebrejima, kralj Babilona krenuo je s velikom vojskom protiv Židova i zatražio danak od Jojakima.” — Židovske starine, knjiga X, pogl. VI, odj. 1

Josipovo svjedočanstvo u skladu je s biblijskim izvještajem, koji pokazuje da je Jojakim tri godine bio podanik Nebukadnezaru, nakon čega se pobunio, pa je u svojoj jedanaestoj godini bio predan „u ruku Nebukadnezaru”. Svjetovni kronolozi Jojakimovu osmu godinu vladanja smještaju u 601/600. pr. n. e., što daje razdoblje od samo 62 do 64 godine — a ne sedamdeset.

Slično tome, prvo zabilježeno izgnanstvo dogodilo se deset godina prije uništenja Jeruzalema i prema općeprihvaćenoj svjetovnoj kronologiji pokriva samo 58 godina. Zbog toga su neki pokušali zastupati teoriju da se ranije izgnanstvo dogodilo u trećoj godini Jojakima (zbog pogrešnog razumijevanja Danijela 1:1;), iako i to daje najviše 66 do 68 godina. 

(Za dodatne pojedinosti vidi dodatak 14. poglavlju knjige „Neka dođe kraljevstvo tvoje”, str. 186–189.)

Međutim, svako takvo izgnanstvo prije onoga koje se dogodilo u vrijeme uništenja Jeruzalema — kad je „Judin narod otišao u izgnanstvo iz svoje zemlje.” (2. Kraljevima 25:8–21) — uključivalo bi samo služenje pojedinaca koji su bili odvedeni u ropstvo, a ne cijelog naroda Jude.

Jasno je, dakle, da ni Judino vazalstvo ni prvo izgnanstvo ne ispunjavaju punih sedamdeset godina služenja naroda Jude Babilonu.

---

✧ Odnosi li se 70 godina samo na babilonsku prevlast?

U svjetlu toga, je li moguće da se tih sedamdeset godina služenja jednostavno odnosi na podređeni položaj drugih naroda tijekom razdoblja babilonske svjetske prevlasti (609.–539. pr. n. e. prema svjetovnoj kronologiji)?

Ne, jer Biblija jasno pokazuje da je tih sedamdeset godina trebalo biti razdoblje pustoši Jeruzalema i gradova Judinih (Jeremija 25:1a, 2, 11; Danijel 9:2). Iako neki kritičari tvrde da se Jeremija 25:11 odnosi samo na sedamdeset godina služenja, Danijel 9:2 potvrđuje da je proročanstvo uključivalo i sedamdeset godina pustoši zemlje Jude.

Druga Ljetopisa 36:20, 21 dodatno pokazuje da je to bio zajednički učinak odvođenja preostalih koji su „postali sluge Nebukadnezaru” i posljedičnog opustošenja i pustoši zemlje Jude koji je započeo ispunjavati proročanstvo o 70 godina. Sama babilonska dominacija ni na koji način nije ispunjavala te zahtjeve.

✧ Prva godina kralja Kira

Nadalje, Ezra 1:1 i 2. Ljetopisa 36:22 pokazuju da se „Jehovina riječ iz Jeremijinih usta” još nije bila ispunila u prvoj godini perzijskog kralja Kira — dakle nakon što je Babilon već pao pod Perzijance:

„ Prve godine vladavine perzijskog kralja Kira, da bi se ispunila riječ koju je Jehova objavio preko Jeremije, Jehova je potaknuo perzijskog kralja Kira da napiše proglas i objavi ga po cijelom svom kraljevstvu.” — Ezra 1:1, Novi svijet (vidi i 2. Ljetopisa 36:22)

Ovaj redak pokazuje da perzijsko osvajanje Babilona nije bilo presudni čimbenik u ispunjenju Jeremijina proročanstva, čime se pobija teorija da se 70 godina jednostavno odnosi na razdoblje babilonske svjetske prevlasti.

Kako onda razumjeti Jeremiju 27:6, koji u prijevodu Novi svijet i u mnogim drugim prijevodima naizgled pokazuje da je već na „početku kraljevanja Jojakima” (Jeremija 27:1) Jehova učinio narode i divlje životinje slugama Nabukodonozora?

„A sada dajem sve vaše zemlje u ruke babilonskom kralju Nebukadnezaru, svom sluzi. Dajem mu i divlje životinje da mu služe.” — Jeremija 27:6, Novi svijet

Iako Jeremija 27:6 pokazuje da su „ti narodi” božanskim autoritetom bili predani Nebukadnezaru, Jeremija 28:14 pokazuje da se čak i u vrijeme kraljevanja Sidkije (Jeremija 28:1), nekih jedanaest godina kasnije, stvarno služenje još uvijek promatralo kao budući događaj:

„ Jer ovako kaže Jehova nad vojskama, Izraelov Bog: “Stavit ću željezni jaram na vrat svim tim narodima, da služe babilonskom kralju Nebukadnezaru, i morat će mu služiti. Dat ću mu i divlje životinje.’” — Jeremija 28:14, Novi svijet

Narodima koji su bili „predani u [Nebukadnezarove] ruke” bio je dan izbor: ili da se dragovoljno podlože ili da budu silom pokoreni (Jeremija 27:12–14). No dok se to nije dogodilo, nije se s pravom moglo reći da služe kralju Babilona. 

Kao primjer: sve stvorenje podložno je svom Stvoritelju, Jehovi. Ipak, onaj tko tvrdi da služi Jehovi zapravo mu ne služi ako ne postupa po njegovoj volji. 

Zato je Jehova u Jeremiji 27:11 s pravom mogao pokazati naklonost svakom narodu koji bi stavio svoj vrat „pod jaram babilonskog kralja i koji mu bude služio ”.

---

✧ Sidkija i jaram Babilona

Čak je i u mislima lažnih proroka u Sidkijino vrijeme bilo jasno da stanovnici Jude još nisu bili vezani služenjem Babilonu:

„...nemojte slušati svoje proroke, svoje gataoce, one koji proriču po snovima, svoje čaratelje ni svoje vračare, koji vam govore: “Nećete vi služiti babilonskom kralju!”… Sve sam to rekao i Judinom kralju Sidkiji, govoreći: “Stavite svoj vrat pod jaram babilonskog kralja i služite njemu i njegovom narodu, pa ćete ostati živi.   Zašto da ti i tvoj narod poginete od mača, gladi i pošasti, kao što je Jehova rekao da će biti narodu koji ne bude htio služiti babilonskom kralju? 14 Nemojte slušati proroke koji vam govore: ‘Nećete vi služiti babilonskom kralju’, jer oni vam prorokuju laži. Jeremija 27:9, 10, 12–14, Novi svijet

Kako je, dakle, Sidkija trebao staviti svoj vrat „pod jaram kralja Babilona i služiti mu”? Odgovor nalazimo u Jeremiji 38:17, 18:

„A Jeremija je rekao Sidkiji: “Ovako kaže Jehova, Bog nad vojskama, Izraelov Bog: ‘Ako se predaš velikodostojnicima babilonskog kralja, ostat ćeš živ, a ovaj grad neće biti spaljen. Ostat ćeš živ i ti i tvoja obitelj.  18 Ali ako se ne predaš velikodostojnicima babilonskog kralja, ovaj će grad biti predan Kaldejcima i oni će ga spaliti, a ti nećeš umaknuti njihovoj ruci.’” — Jeremija 38:17, 18, Novi svijet

Jeremija 15:2 objašnjava što je ta dragovoljna „predaja” podrazumijevala:

„Ako ti kažu: ‘Kamo da idemo?’ odgovori im: ‘Ovako kaže Jehova: “Tko je god zaslužio ... zarobljeništvo, u zarobljeništvo!”’ — Jeremija 15:2, Novi svijet

Dokle god su Jojakim, a poslije i Sidkija, odbijali „predati se velikodostojnicima babilonskog kralja”, za narod Jude nije se moglo reći da služi kralju Babilona.

---

✧ Pustoš  i sedamdeset godina

Nadalje, Jeremija 1:1–3 pokazuje da su se proročanska upozorenja nastavljala sve do „jedanaeste godine Sidkije… dok Jeruzalem nije otišao u izgnanstvo u petom mjesecu”.

Proročanstvo zapisano oko 900 godina ranije jasno pokazuje da je Jehovina namjera od početka bila da narod Jude tijekom prorokovanog razdoblja služenja bude odsutan iz svoje domovine — bilo da se dragovoljno predaju ili budu nasilno odvedeni:

„Vaša će zemlja nadoknaditi propuštene godine počinka kad bude pusta, dok vi budete u zemlji svojih neprijatelja. Tada će zemlja počivati, jer mora nadoknaditi propuštene godine počinka..” — Levitski zakonik 26:34, Novi svijet

---

Zaključak

Jeremija 25:11 iznosi sastavne dijelove proročanstva o sedamdeset godina:

„Sva će se ova zemlja pretvoriti u pustoš i postati grozan prizor. Svi ti narodi služit će babilonskom kralju 70 godina.”’ — Jeremija 25:11, Novi svijet

Ovaj redak jasno pokazuje da je sedamdeset godina služenja Jude kao naroda trebalo započeti u vrijeme — ili neposredno nakon — opustošenja Jeruzalema, ali ne prije toga. Služenje i pustoš zemlje trebali su trajati 70 godina.

Upravo zato je Danijel mogao točno razabrati da „pustoš Jeruzalema " treba trajati 70 godina.  (Danijel 9:2).

Jesu li Isus i njegovi apostoli slavili Božić i Novu godinu - kratak povijesni osvrt

Uvod

Pitanje slavljenja Božića i Nove godine nije samo stvar tradicije, nego i pitanje biblijske vjernosti i izvornog kršćanstva. Kada se ova tema razmatra kroz Sveto pismo i spise ranih crkvenih otaca (2.–3. stoljeće), jasno se vidi da Isusovi apostoli i prvi učenici nisu slavili ni Kristovo rođenje kao godišnji blagdan, niti su sudjelovali u rimskim novogodišnjim svečanostima.

1. Biblijski temelj: što su apostoli slavili — a što nisu

1.1. Isus nikada nije zapovjedio slavljenje svoga rođenja

U Novom zavjetu ne postoji niti jedna zapovijed, primjer ili naznaka da bi Isusovi učenici trebali slaviti njegovo rođenje.

Isus, neposredno prije smrti, ustanovljuje spomen‑prisjećanje na svoju smrt, a ne rođenje:

"Činite ovo u spomen na mene.”."1 Luka 22:19

Apostol Pavao to potvrđuje:

"Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete iz ove čaše, objavljujete Gospodinovu smrt, sve dok on ne dođe.."2  1.Korinćanima 11:26

➡ Time je jasno da je apostolska praksa bila usmjerena na spomen prisjećanje Kristove smrti, a ne na slavljenje rođenja.

1.2. Rođendani u Bibliji

U cijelom Svetom pismu samo su dva rođendana izričito spomenuta:

• Faraonov rođendan — Postanak 40,20

• Herodov rođendan — Matej 14,6–10 (na tom slavlju Ivan Krstitelj je pogubljen)4

Oba slučaja povezana su s nasiljem i smrću. Zbog toga su Židovi, a zatim i prvi kršćani, rođendane smatrali poganskim običajem, a ne činom bogoslužja ili zdravom radovanju zbog rođenja djeteta.

2. Zašto Židovi i rani kršćani nisu slavili rođendane

2.1. Povijesni opis židovske prakse — Flavije Josip

Povijesni židovski pisac Flavije Josip (1. stoljeće) u djelu Against Apion jasno navodi:

"Doista, zakon nam ne dopušta da pravimo svečanosti na dan rođenja naše djece, i time da prigodu za pretjerano pijenje…"5

Ovaj citat pokazuje da židovski običaj nije uključivao slavljenje rođendana, dijelom jer bi takva svečanost često uključivala gozbe, rasipanje i ponašanja koja su bila u suprotnosti s vjerskim normama.

2.2. Enciklopedijska i antropološka opažanja

Autoriteti poput M’Clintock i Strong’s Cyclopædia naglašavaju da Biblija ne bilježi slavljenje rođendana među Židovima, već da je takva praksa u kasnijoj tradiciji smatrana dijelom idolopoklonstva i poganskih običaja. Antropološki izvori objašnjavaju da su rođendani u antičkom svijetu često povezani s astrologijom, proricanjem i duhovnim silama, što je bilo u suprotnosti s izraženim monoteističkim normama židovske prakse, i što je još važnije, u suprotnosti sa načelima i učenjima Biblije.6

2.3. Utjecaj na rane kršćane

Kako je većina prvih kršćana bila židovskog podrijetla, oni su u prvim stoljećima nastavili tradiciju ne‑slavljenja rođendana, osobito jer su ranokršćanski autoriteti odbijali poganske obrede i običaje koji su obilježavali specifične datume rođenja osoba ili bogova.7

3. Izjave ranih crkvenih otaca

3.1. Origen (umro oko 254.)

Origen, jedan od najuglednijih teologa rane Crkve, govori o tome da se u Svetom pismu ne nalazi primjer slavljenja rođendana, i da su sveti ljudi slavili dan prestanka života, a ne dan rođenja:

"U Pismu se nigdje ne čita da je itko od svetaca slavio dan svoga rođenja ili priređivao gozbu na taj dan. Samo grešnici slave svoje rođendane, kao što je faraon slavio svoj rođendan, i Herod, na čijem je rođendanu Ivan Krstitelj bio pogubljen. Ali sveti ljudi ne slave dan kada se rode, nego dan kada napuštaju ovaj svijet, jer tada prelaze u istinski život."8 (Articuli Fidei: Origen of Alexandria – a lengthy selection from his Homily #8 on Leviticus)

3.2. Klement Aleksandrijski ( oko 215.) – odbacivanje važnosti datuma Kristova rođenja

Klement Aleksandrijski u djelu Stromata I, 21 daje cjelovit prikaz rasprava o datumu Kristova rođenja:

"Postoje i oni koji su odredili ne samo godinu rođenja našega Gospodina, nego i sam dan, tvrdeći da se to dogodilo u dvadeset osmoj godini Augusta, i to dvadeset petog dana mjeseca Pachona. Drugi opet kažu da je rođen dvadeset četvrtog ili dvadeset petog dana Pharmuthija. No takva istraživanja nisu ni nužna ni korisna za one koji žele živjeti pobožno, jer Pismo nigdje ne nalaže da se dan Gospodinova rođenja slavi."9

3.3. Tertulijan ( oko 220.) – potpuna osuda poganskih i novogodišnjih blagdana

Tertulijan iz Kartage u djelu De Idololatria piše:

"Saturnalije, januarske svetkovine, Brumalije i Matronalije sada se slave; darovi se razmjenjuju, nova godina se slavi uz buku i razuzdanost, sve je ispunjeno pretjerivanjima. O, kako je poganstvo vjernije svojim obredima, jer ništa ne preuzima iz kršćanskih svetkovina! Mi pak nemamo nikakva udjela u onome što pripada idolopoklonstvu. Jer kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom?"11

3.4. Minucije Feliks ( oko 250.) i Arnobije ( početak 4. st.)

Minucije Feliks:

"Mi se ne klanjamo vašim bogovima, ne slavimo vaše blagdane, niti se veselimo vašim svetkovinama; jer znamo da su to izmišljotine ljudi i obmane demona."12

Arnobije:

"Vi slavite početke godina, mjeseci i dana, dok mi ne pridajemo nikakvu božansku važnost vremenima ni datumima."13

4. Povijesni kontekst – porijeklo slavljenja Božića i Nove godine

4.1. Porijeklo Božića

U prvim stoljećima kršćanstva nije postojalo slavljenje Kristova rođenja kao godišnjeg blagdana. Kasnije uvođenje 25. prosinca kao datuma Božića dogodilo se tek u 4. stoljeću i nije biblijski utemeljeno, nego je uvedeno kroz tradiciju i crkvene odluke.14

📌 1) Zašto se Božić slavi 25. prosinca

Božić kao datum nije poznat iz Biblije. Povjesničari navode da je taj datum postao službeni u Crkvi tek u 4. stoljeću. Jedan od razloga mogao biti to što se u Rimu već tog dana slavio festival posvećen božanstvu Sunca — Dies Natalis Solis Invicti (“rođendan nepobjedivog sunca”). Wikipedia

👉 Prema Wikipediji, “December 25 was the traditional date of the winter solstice in the Roman Empire, and the Roman festival Dies Natalis Solis Invicti (birthday of Sol Invictus) had been held on this date since 274 AD.” Wikipedia

👉 Još iz Sol Invictus članka (koji objašnjava upravo taj rimski solarni i poganski festival): Aurelijan je 274. uveo slavlje Dies Natalis Solis Invicti na 25. prosinca, praznik posvećen suncu, koji se slavio i kao simbol povratka svjetla i dužih dana nakon zimskog solsticija. Wikipedia

👉 Povjesničari smatraju da je Crkva kasnije prihvatila ovaj datum kako bi lakše integrirala vjernike i njihove poganske običaje u novu kršćansku tradiciju. Wikipedia

---

🌞 2) Rimski poganski festivali povezani s zimom

A) Saturnalije

• Bili su popularna rim­ska slav­lja od 17. do 23. prosinca u čast boga Saturna. New Histories

• Tijekom Saturnalija ljudi su prekidali svakodnevne obaveze, feštali, razmjenjivali male poklone i slavili zajedništvo. New Histories

• To su bile velike javne proslave, te se u njima nalazi nekoliko elemenata koji podsjećaju na kasnije božićne običaje poput darivanja i gozbi. New Histories

• Ljudi su se gostili u svojim domovima, ali povjesničar Livije napominje da će se do 217. pr. Kr. održavati i velika javna gozba u najstarijem hramu u Rimu, Hramu Saturna. Macrobius to potvrđuje i kaže da bi bučni sudionici izlazili na ulicu, a sudionici bi vikali "Io Saturnalia!" kao što bismo mi ljude pozdravljali s 'Sretan Božić!' ili 'Sretna Nova godina!' (Saturnalia: How Did The Romans Celebrate ‘Christmas’? | HistoryExtra)

B) Dies Natalis Solis Invicti

• To je bio festival “rođendana nepobjedivog sunca” — slavlje božanstva Sunca u Rimskom Carstvu. Wikipedia

• Slavljen je točno 25. prosinca, što je bio datum zimskog solsticija u rimskom kalendaru. Wikipedia

• Taj se festival smatra jednim od najvažnijih zimskih događaja u poganskom Rimu i moguće je da je utjecao na izbor datuma za kršćanski Božić. Wikipedia
  Link: https://en.wikipedia.org/wiki/Sol_Invictus

---

❄️ 3) Druge europske tradicije i simboli

Yule — nordijski / germanski midwinter festival

• Yule je bio poganski festival zime i solsticija među germanskim i nordijskim narodima. Wikipedia

• Taj je festival imao običaje poput paljenja posebnog yule debla (yule log) i korištenja zelenila te dekoracija, koji su bili simboli svjetla, topline i života usred zime. Wikipedia

• Danas se termin Yule često spominje u kontekstu božićnih običaja (npr. yuletide, yule log), a mnogi elementi su se s vremenom integrirali u popularne običaje. Wikipedia
  Link: https://en.wikipedia.org/wiki/Yule

---

🎁 4) Elementi božićne tradicije koji se povezuju s poganskim običajima

Nešto što povjesničari i etnolozi bilježe :

✅ darivanje — u Saturnalijama su se razmjenjivali mali pokloni poput svijeća i figura (sigillaria) te se slavilo zajedništvo. New Histories
✅ zimzelene dekoracije — pogansko korištenje zimzelenog bilja zabilježeno je u mnogim tradicijama jer simbolizira život usred zime, a kasnije se prenijelo i u božićne običaje. The Christmas Blog
✅ simbolika svjetla i vatre — zimski poganski festival slavljenja povratka svjetla (kroz sunce, vatru, svijeće) bio je snažan motiv u više kultura prije kršćanstva i kasnije se pripisao i božićnim običajima. The Christmas Blog

4.2. Porijeklo Nove godine

Slavljenje Nove godine 1. siječnja potječe iz rimskog poganskog kalendara, gdje je taj dan bio posvećen bogu Janusu. Rimljani su toga dana prinosili žrtve i razmjenjivali darove — prakse koje su poganske i ritualističke po karakteru. Prvi kršćani takve svetkovine nisu smatrali prihvatljivima jer su bile duboko povezane s idolopoklonstvom i običajima koji nisu temeljeni u Bibliji niti u apostolskoj tradiciji.15

5. Zaključak

Na temelju Biblije, punih izjava ranih crkvenih otaca i suvremenih komentatora jasno je da:

1. Isus i apostoli nisu slavili Božić, ni Novu godinu 

2. Prvi kršćani nisu slavili Božić, ni Novu godinu

3. Židovi i rani kršćani nisu slavili rođendane jer su takvi običaji poganski i neutemeljeni u Pismu.

4. Kalkulacije datuma Kristova rođenja su špekulativne i nemaju biblijsku osnovu, jer Sveto pismo ne navodi ni mjesec ni dan rođenja.16

5. Ranokršćanski autori jasno su odbacivali ove običaje jer nisu biblijski utemeljeni niti dio apostolske tradicije.

"Uzalud me štuju jer se učenja koja naučavaju temelje na ljudskim zapovijedima.’." (Matej 15,9)