Je li Danijel prema kronologiji koja se temelji na 607. godini bio nerealno star?

Jedan od argumenata koji se koristi u neuspjelom pokušaju pobijanja teorije o 607. godini jest tvrdnja da kronologija Jehovinih svjedoka čini proroka Danijela nerealno starim.

Ilustracija: Danijel pred Nebukadnezarom

Na početku svoje knjige Danijel nam kaže: „Nebukadnezar, kralj Babilona, došao je u Jeruzalem i započeo opsadu... Kralj je rekao Ašpenazu, svome glavnom dvoraninu, da dovede neke od sinova Izraelovih, od kraljevskog roda i od plemića, mladiće bez ikakve mane.“ Danijel je među njima. Kralj ih uzima kako bi mogli „stajati u kraljevoj palači“, ali će ih najprije „učiti pismu i jeziku Kaldejaca“.

Pretpostavlja se da hebrejski mladići nisu govorili kaldejski jezik niti su znali što kralj od njih očekuje u svojoj palači. Trebali su proći obuku. „Kralj im je odredio dnevni obrok od kraljevskih delicija i vina koje je pio, kako bi ih hranio tri godine, da bi nakon toga mogli stati pred kralja.“

Dakle, trebali su se školovati „tri godine“ prije nego što bi bili dovedeni pred kralja. „A na kraju dana koje je kralj odredio da ih se dovede [to jest nakon tri godine], glavni dvoranin ih je doveo pred Nebukadnezara. Kralj je razgovarao s njima i među svima se nije našao nitko poput Daniela“ i njegovih drugova. — Danijel, 1. poglavlje

Jasno vidimo da su postojale „tri godine“ obuke prije nego što je Danijel izašao pred kralja. U čemu je onda problem? Problem se pojavljuje u sljedećem poglavlju Danijela, koje započinje riječima: „A u drugoj godini kraljevanja Nebukadnezara, Nebukadnezar je usnio snove“, san koji je Daniel protumačio.

Ako je Danijel bio na Nebukadnezarovu dvoru u „drugoj godini“ njegove vladavine kako bi protumačio san, tada bi prema kronologiji Jehovinih svjedoka Danijel bio u Babilonu 624. pr. Kr. To bi značilo da je imao 101 godinu kada je služio na dvoru Darija. To je vrlo malo vjerojatno.

Znači li to da je kronologija temeljena na 607. godini netočna? Ne, jer to nije ono što Jehovini svjedoci naučavaju. Kao što smo već vidjeli, Biblija kaže da je Danijel bio na obuci „tri godine“ prije nego što je izašao pred kralja. Zašto onda Danijel kaže „u drugoj godini“ Nebukadnezara?

Kao što je ranije spomenuto, Danijel govori iz perspektive babilonske vlasti nad Židovima. Zato spominje treću godinu Jojakima kao treću godinu babilonske vlasti. Slično tome, Danijel govori o Nebukadnezarovoj vlasti nad Židovima. To je bila „druga godina“ njegove izravne vlasti nad židovskim narodom — druga godina nakon uništenja Jeruzalema, kada je posljednji židovski kralj svrgnut s prijestolja.

To mora biti točno, jer suprotna tvrdnja je neodrživa. U Danijelu 2:13 stoji: „I zapovijed je izašla da se pogube mudraci; tražili su Danijela i njegove drugove da ih pogube.“ Zašto je Danijel bio poznat kao jedan od „mudraca“ Babilona? Zar nije bio „mladić“ koji je tek godinu dana bio u gradu i još učio kaldejski jezik? Zar izvještaj ne kaže da su on i njegovi prijatelji bili „djeca“? (Danijel 1:17) Da! Pa zašto onda odjednom postaju „mudraci“, a Danijel „sposoban čovjek“? — Danijel 2:25

Nadalje, nakon što je Danijel uspješno protumačio kraljev san, „kralj je uzvisio Danijela i dao mu mnoge velike darove, postavio ga nad cijelu pokrajinu Babilona i učinio ga glavnim upraviteljem nad svim mudracima Babilona... Danijel je ostao na kraljevu dvoru.“

Prema kritičarima, to bi značilo da je Danijel, još uvijek mladić koji uči jezik, nakon samo nekoliko mjeseci u gradu postao ne samo odrasli čovjek nego i jedan od mudraca Babilona.

Osim toga, postao je upravitelj nad cijelim gradom — i sve se to dogodilo prije nego što je uopće prvi put bio doveden pred kralja nakon završetka trogodišnje obuke. Može li se takva ideja shvatiti ozbiljno?

S druge strane, prema biblijskoj kronologiji koja se temelji na 607. godini, Danijel je odveden u izgnanstvo 617. pr. Kr., „u sedmoj godini“ kralja Nebukadnezara, kada su, prema Jeremiji, odvedeni prvi prognanici (Jeremija 52:28). Jeremija ne spominje ranija izgnanstva, pa Danijel nije mogao biti u Babilonu već u drugoj godini, jer bi to bilo prerano. Ovakvo tumačenje daje Danijelu dovoljno vremena da odraste i postane poznat kao „sposoban čovjek“ i mudrac.

To također znači da Danijel nije bio nerealno star kad je umro. Vjerojatno je živio od oko 630. pr. Kr. do 535. pr. Kr., što znači da je imao manje od 100 godina dok je služio kralju Dariju. To je sasvim moguće za čovjeka koji je živio u dobrim uvjetima kraljevskog dvora i bio ispunjen Jehovinim duhom. Kako jedan brat kaže: „Tvrdnja da bi Daniel bio prestar nema nikakvu osnovu.“

Istina, Danijel je bio vrlo star kad je umro. Zato njegova knjiga završava riječima anđela: „A ti idi do kraja; počinut ćeš, ali ćeš ustati za svoj dio na kraju dana.“ — Danijel 12:13

---

Nešto se ne podudara

Ako to nije dovoljno kao dokaz da Danijel nije mogao tumačiti san u drugoj godini kraljevanja, razmotrite sljedeće datume prema sekularnoj kronologiji:

• Kolovoz 605. — Danijel odveden u izgnanstvo

• Kolovoz/rujan 605. — Nebukadnezar postaje kralj

• Travanj 604. — počinje prva godina vladavine

• Travanj 603. – travanj 602. — druga godina

• Kolovoz 602. — završava treća godina Danijelove obuke

Danijel tumači san u drugoj godini. Čak i ako je to bilo zadnjeg dana te godine (oko travnja 602.), još uvijek nedostaje 9–10 mjeseci do završetka trogodišnje obuke. To znači da bi „tri godine“ zapravo bile manje od dvije — što je u suprotnosti s jasnim biblijskim tekstom: „tri godine“.

Jedan poznavatelj hebrejskog ističe da se isti izraz koristi i za „kraj deset dana“, pa kao što deset dana znači deset dana, tako i tri godine znači tri pune godine.

---

Daljnji problemi

Sam tekst pokazuje da Danijel nije mogao biti već poznat kralju u drugoj godini. Prema toj teoriji, on bi već bio upravitelj i poglavar mudraca — prije završetka obuke i prije prvog dolaska pred kralja.

Ako se vratimo na 1. poglavlje, reakcija kralja jasno pokazuje da ih vidi prvi put nakon obuke:

„...i među svima se nije našao nitko poput Danijela... i stajali su pred kraljem... i u svakoj stvari mudrosti bili su deset puta bolji...“

Zvuči li to kao prvi susret nakon obuke — ili kao razgovor s već poznatim upraviteljem? Ako prihvatimo drugo, kronologija se raspada i izvještaj gubi smisao.

---

Zaključak

Kad Danijel govori o „drugoj godini“ Nebukadnezara, jasno je da misli na njegovu vlast nad Židovima.

• Danijel je završio 3 godine obuke prije nego što je vidio kralja.

• Tumačio je san u drugoj godini kraljeve vlasti nad Židovima.

• Suprotno tumačenje čini izvještaj nelogičnim.

• Danijel je ostao mlađi od 100 godina dok je služio Dariju.

---

Današnji vjerski blagdani kršćanstva - nužna nadopuna Bibliji ili ljudska tradicija?

Nedavno sam sudjelovao u raspravi jedne objave koja je pokušavala obraniti  teoriju da je Božić pobjeda kršćanstva nad poganskim svetkovinama.

Ovo je link na tu objavu i komentare rasprave

 https://www.facebook.com/groups/theologyinfive/posts/1175933704745161/

---

B: Biblija ne daje datum Isusova rođenja i ne nudi primjer da su ga apostoli slavili. 25. prosinca pojavljuje se tek stoljećima kasnije i povijesno se povezuje s rimskim zimskim festivalima. U tom smislu, Božić ne pripada biblijskoj ni apostolskoj praksi. Također je teško vidjeti kako bi se slavljenje Kristova rođenja moglo smatrati obveznim kada Pismo bilježi da ga apostoli — oni najbliži Isusu i povjereni poučavanju Crkve — nisu učinili ni jednom. Odsutnost zapovijedi, primjera i apostolske prakse snažno govori protiv takve obveze. Da, neki će reći da mnoge stvari nisu izričito spomenute u Bibliji, a ipak nisu pogrešne. To je točno. Međutim, ostaje pitanje: kako to da Pismo vjerno i jasno bilježi Isusovu zapovijed da kršćani pamte njegovu smrt, dok ne govori ništa usporedivo o obilježavanju njegova rođenja — Onoga koji je najvažnija osoba svakom kršćaninu?

JOHN: Novi zavjet ne daje datum Isusova rođenja. Točno.
Također ne daje datum Njegova uskrsnuća, uzašašća, preobraženja, krštenja ili čudesa. Ipak, Crkva se od početka sjećala, poučavala, propovijedala i oblikovala svoj život oko tih stvarnosti.

Tvrdnja da je nešto nelegitimno jer apostoli nisu izričito prikazani kako to slave selektivna je i nedosljedna. Apostoli također nikada nisu prikazani kako godišnje slave uskrsnuće. Po toj logici, i Uskrs pada.

Pismo daje zapovijedi ondje gdje su potrebne. Daje značenje ondje gdje je potrebno značenje. Ne daje liturgijski kalendar. To mu nikada nije bila svrha.

Gospodnja večera zapovjeđena je jer je saveznički znak vezan uz trajno bogoslužje i disciplinu. Utjelovljenje nije zapovjeđeno da se pamti jer se ne može zaboraviti. Ono je pretpostavljeno u svemu ostalom. Nema rođenja, nema križa. Nema križa, nema uskrsnuća.

Luka posvećuje dva cijela poglavlja rođenju. Matej ga utemeljuje u proroštvu. Ivan započinje svoje Evanđelje naviještajući utjelovljenje kao osovinu sve stvarnosti. Pavao ga naziva otajstvom sada objavljenim. Ideja da je Pismo ravnodušno prema Kristovu rođenju jednostavno je netočna.

Što se tiče 25. prosinca, argument opet ide predaleko. Čak i ako je datum odabran kasnije, to ništa ne govori o legitimnosti onoga što se slavi. Kršćanstvo nije posudilo značenje iz poganstva. Ono je oduzelo poganskom vremenu njegovu moć i preusmjerilo ga oko Krista.

Rana Crkva nije pitala: „Je li Rim nešto radio na ovaj datum?“
Pitala je: „Koji je trenutak razbio povijest i preuredio vrijeme?“

Utjelovljenje jest.

Nitko nije obvezan slaviti Božić. Ali tvrditi da je nebiblijski jer nije zapovjeđen pokazuje nerazumijevanje kako zapravo funkcioniraju Pismo, tradicija i kršćanska sloboda.

Vjera nikada nije bila izgrađena na „pokaži mi redak“.
Izgrađena je na tome da je Krist ušao u povijest i sve promijenio.

B: Ako želimo biti dosljedni Svetom pismu, moramo razlikovati tri stvari koje sam Novi zavjet jasno razlikuje:

• povijesnu činjenicu nekog događaja,
• njegovo teološko značenje i
• zapovijed ili ustanovu da se taj događaj liturgijski obilježava.

Novi zavjet snažno i jasno svjedoči o Kristovu rođenju, utjelovljenju, uskrsnuću i uzašašću. Nitko ne osporava njihovu važnost. Međutim, ni Isus, ni Luka, ni drugi apostoli nikada ne zapovijedaju, ne uspostavljaju praksu niti daju primjer da se bilo koji od tih događaja obilježava kao godišnji blagdan.

Činjenica da Luka posvećuje dva cijela poglavlja Kristovu rođenju ne mijenja tu stvarnost. Opisivanje događaja nije isto što i zapovijedanje njegova slavljenja. Isto vrijedi i za uskrsnuće: ono je središte evanđelja, a ipak ne postoji zapovijed niti apostolska praksa godišnjeg slavljenja Uskrsa. Apostoli ga naviještaju, svjedoče o njemu i žive u njegovoj snazi — ali ne ustanovljuju blagdan.

Isto vrijedi i za utjelovljenje. Ivan započinje svoje Evanđelje riječima: „Riječ je tijelom postala“, ali ni on ni itko drugi ne uvodi zapovijed da se taj događaj liturgijski slavi. Teološka istina nije isto što i liturgijska obveza.

Nasuprot tome, postoji jedan događaj za koji imamo sve troje: 

•  jasnu Isusovu zapovijed, 
•  apostolsku praksu i 
• dosljedno prenošenje crkvama.

„Ovo činite meni na spomen.“ (Luka 22,19; 1 Korinćanima 11,23–26)

• Isus nije rekao: „Sjećajte se moga rođenja.“
• Nije rekao: „Slavite moje uskrsnuće svake godine.“
• Nije rekao: „Ustanovite blagdane utjelovljenja.“

Ali je izričito zapovjedio spomen na svoju otkupiteljsku smrt, a apostoli su tu zapovijed vjerno prenosili i vršili.

Stoga tvrdnja da „Isus, Pismo i apostoli nisu rekli sve, pa je Crkva to kasnije nadopunila“ nije biblijska tvrdnja, nego teološko mišljenje. To može biti nečije osobno uvjerenje, ali se ne može predstavljati kao apostolski nauk.

Samo Pismo upozorava na takav pristup: „Ne prelazite preko onoga što je napisano.“ (1 Korinćanima 4,6) „Uzalud me štuju naučavajući kao nauke zapovijedi ljudske.“ (Marko 7,7)

Povijesna je činjenica da je Crkva kasnije propisala slavljenje Božića, Uskrsa i drugih blagdana te obvezala savjesti svojih članova na te dane. Time su ti blagdani dobili normativni status koji im Novi zavjet nikada ne daje. To nije nastavak apostolske zapovijedi, nego razvoj crkvenih dogmi.

Takve dane netko može slobodno obilježavati kao osobnu ili vjersku praksu. Ali tvrditi da ih se mora slaviti, ili da je kršćanin na neki način manje vjeran ako to ne čini, znači ići dalje od onoga što su Isus i apostoli zapovjedili.

Zaključak je jednostavan i dosljedan: 

• događaji su božanski, 
• nauk o njima je apostolski,
• blagdani su ljudska tradicija.

A ono što je ljudska tradicija ne može se uzdignuti iznad zapovijedi Krista, apostola i Svetog pisma — niti može vezati savjest kršćanina.

Ovo iznosim s poštovanjem prema svima uključenima i s iskrenom zahvalnošću za priliku da o tim pitanjima otvoreno razgovaramo. Hvala svima na promišljenoj razmjeni i želim svima mir dok nastavljamo tražiti vjernost Kristu i Njegovoj Riječi.

AARON : Dokazi da je to povezano s rimskim zimskim festivalima nisu baš snažni, što je više puta pokazano u ovoj grupi. Argumenti o datiranju iz Abijine službe, teologiji ponavljanja datuma, poveznicama s hanukom Drugog hrama i ranim kršćanskim dokumentima snažno upućuju na korijene u židovskoj misli Drugog hrama. Brandon Letourno, židovski pastor u ACNA-i, primjerice opširno tvrdi da je Božić kršćanska Hanuka.

Rekao bih da je obvezno ako to tvoja Crkva prakticira, budući da Crkva ima ovlast uspostavljati obrede i ceremonije koje nisu protivne Božjoj Riječi, pa to može biti pitanje podložnosti duhovnoj vlasti.

---

A : ako si otvoren za argument.
https://northamanglican.com/the-feast-of-dedication-christians-and-chanukah/

---

B : Hvala na promišljenom komentaru. Ipak, vjerujem da se ova rasprava mora vratiti na središnje pitanje: što su Isus i apostoli poučavali, zapovijedali i prakticirali prema Pismu? Sve ostalo — koliko god zanimljivo ili sofisticirano bilo — ostaje sekundarno.

Prvo, bez obzira koliko intrigantni bili argumenti o Abijinoj podjeli, teologiji „ponavljajućih datuma“ ili poveznicama s judaizmom Drugog hrama, Novi zavjet ih nikada ne iznosi niti koristi kao temelj za kršćansku praksu. Evanđelja i apostolski spisi ne izvode zaključak da se Kristovo rođenje treba godišnje obilježavati, niti njegov datum povezuju s Hanukom ili nekim drugim blagdanom. Ako su ti argumenti odlučujući, jednostavno pitanje glasi: zašto se Isus i apostoli nikada na njih ne pozivaju?

Drugo, Isusova prisutnost na Blagdanu posvećenja (Ivan 10,22) ne može se pretvoriti u dokaz za uspostavu „kršćanske Hanuke“. Isus je sudjelovao u mnogim židovskim običajima kao Židov pod Zakonom, ali nigdje ne vidimo da te običaje pretvara u nove kršćanske zapovijedi. Apostoli također nikada ne poučavaju Crkvu da liturgijski obilježava Kristovo rođenje. Sudjelovanje nije isto što i zapovijed, a analogija nije isto što i apostolska pouka.

Treće, kad je riječ o obvezi, Novi zavjet je vrlo jasan. Samo ono što je Isus izričito zapovjedio i što su apostoli predali Crkvi nosi obvezujuću vlast nad savješću. Zato imamo jasnu i ponovljenu zapovijed o Gospodnjoj večeri („Ovo činite meni na spomen“), a ništa usporedivo o obilježavanju Kristova rođenja. Ako je slavljenje Kristova rođenja trebalo biti obvezno, izuzetno je teško objasniti potpunu šutnju Isusa i apostola o tome.

Konačno, ako Crkva ima stvarnu vlast za red, pouku i disciplinu, ta je vlast podređena Kristu i apostolskom svjedočanstvu. Novi zavjet izričito upozorava protiv vezivanja savjesti vjernika u pitanjima dana i blagdana (Rimljanima 14; Kološanima 2). Crkva može preporučiti, ali ne može zapovjediti ono što Krist nije zapovjedio.

Iz tih razloga, čak i ako netko vjeruje da Božić ima korijene u židovskoj teološkoj refleksiji, to ne mijenja središnju činjenicu da Isus i apostoli nisu zapovjedili, prakticirali niti predali Crkvi slavljenje Kristova rođenja. U kršćanskoj teologiji to je odlučujuće mjerilo obveze.

---

A: Nalaziš se pod pogrešnom pretpostavkom da samo ono što je zapovjeđeno u Pismu određuje što jest, a što nije ispravno kršćansko bogoslužje. Samo ono što je predano u Svetom pismu obvezujuće je za kršćanina u pogledu članaka vjere i kao nužno za spasenje. Vrlo malo ljudi tvrdi da je sam Božić apostolski. Ono što se ovdje tvrdi jest da je dio povijesnog kršćanskog bogoslužja koje je ukorijenjeno u apostolskom nauku, ali nije ograničeno samo na njega.

S tim rečeno, Pismo je jedini nepogrešivi izvor autoriteta, ali nije jedini autoritet. Sola Scriptura klasično znači da je Pismo autoritet koji vlada nad svim drugim autoritetima kao sekundarnima. Tvoj pastor, tvoje denominacijske tradicije i sama opća Crkva imaju autoritet, iako manji od samog Pisma. U onome o čemu Biblija šuti, oslanjamo se na logiku i tradiciju kako bi nam pomogle i vodile nas. Ovdje se pozivam na Hookera kao učitelja u Crkvi u kojoj su njegova učenja prenošena.

Božić je sam po sebi stvar savjesti u pogledu obveznosti kao blagdana putem izravne biblijske zapovijedi. Međutim, postoji pitanje duhovne vlasti i poštivanja pologa vjere koji ti je predan. Kako je G. K. Chesterton rekao, „demokracija mrtvih“ — oni koji su bili prije nas dali su svoj glas, a mi imamo dužnost, kao dio opće Crkve, obratiti pažnju na to.

Idi u miru.

---

B Aaron Gann: Hvala na promišljenom odgovoru. Ipak, želim zadržati fokus ondje gdje ga i sam Novi zavjet stavlja: na Isusa Krista i apostole koje je On osobno ovlastio.

Prema Pismu, Isus i apostoli nisu samo rani glasovi u Crkvi, nego njezin sam temelj (Efežanima 2,20). Isus zapovijeda što treba činiti, a apostoli vjerno prenose te zapovijedi crkvama (Matej 28,20; Djela 2,42). Novi zavjet ne daje naznaku da kasnije prakse, koliko god iskrene ili stare bile, dobivaju isti normativni autoritet kao ono što je Krist ustanovio i apostoli poučavali.

To nas dovodi do jednostavnog, ali odlučujućeg pitanja:
Gdje Isus zapovijeda obilježavanje svoga rođenja i gdje ga apostoli poučavaju ili prakticiraju?

Odgovor Pisma je jasan: nigdje.

Nasuprot tome, Pismo izričito bilježi Isusovu zapovijed da se sjećamo njegove smrti (Luka 22,19; 1 Korinćanima 11,23–26), a apostoli tu zapovijed dosljedno prenose crkvama. Taj kontrast je važan. On otkriva što je sam Krist smatrao bitnim za kršćansko bogoslužje.

Kada Pavao govori o „predajama“ koje treba držati, izričito ih ograničava na ono što su sami apostoli predali (2 Solunjanima 2,15). Novi zavjet ne pruža kategoriju po kojoj bi kasniji običaji, čak i široko prihvaćeni, postali obvezujući bez apostolske pouke.

Štoviše, Pismo više puta upozorava protiv vezivanja savjesti vjernika u vezi s danima, blagdanima i običajima koje Krist nije zapovjedio (Rimljanima 14,5–6; Kološanima 2,16–23). U takvim pitanjima savjest je slobodna — ali sloboda nije isto što i obveza.

Moja je tvrdnja uža i strogo biblijska: prema Isusu i apostolima, takva se praksa ne može smatrati normativnim ili obvezujućim kršćanskim bogoslužjem. Sve izvan onoga što su zapovjedili i predali pripada području osobne savjesti, a ne apostolske zapovijedi.

Ovo iznosim ne kao napad na nečiju pobožnost.

---

A :  hvala ti na ljubaznom odgovoru. Vjerujem da polazimo od vrlo različitih pretpostavki i možda govorimo jedan mimo drugoga.

Stoga ću ovdje stati i moliti Božji mir za tebe i tvoju obitelj.

---

B Aaron Gann: I tebi hvala na poštovanoj i srdačnoj razmjeni. Slažem se da pristupamo pitanju iz različitih pretpostavki, ali zahvalan sam što smo ih mogli jasno i dobronamjerno iznijeti.

Moja namjera nikada nije bila nametati svoje uvjerenje, nego pažljivo uputiti na Pismo te na riječi i primjer Krista i njegovih apostola,  Cijenim tvoj duh u razgovoru i iskreno uzvraćam molitvu za Božji mir tebi i tvojoj obitelji.

---

Je li Hilah Stela valjani dokaz za 587. pne, kao navodnu godinu uništenja Jeruzalema ?

 Ovdje ćemo analizirati tvrdnju nekih da Hilah Stela, koja govori o obnovi hrama Ehulhul u Haranu je navodno "još jedan dokaz da je Jeruzalem pao 587/6.pne" Naravno, Biblija ne treba potvrdu takvih izvora. Ipak, pogledajmo...

Obnova Hrama Ehulhul u Harranu

Jedan od hramova koji je Nabonid obnovio bio je hram Ehulhul u Harranu. Na babilonskoj steli (Stela iz Hile) u odlomku X, 12'-25', čitamo:

Nabonidova stela iz Hile

Što se tiče hrama é.hul.hul u Harranu, koji je bio u ruševinama 54 godine – zbog pustošenja od strane Manda-hordi ti su sveti prostori razarani – vrijeme (predodređeno) od bogova, trenutak pomirenja (to jest) 54 godine, približilo se, kada bi Sin trebao biti vraćen na svoje mjesto. ¹

Kako bismo razumjeli značenje tih 54 godine, prvo trebamo odrediti kada je njihovo početno razdoblje. U povijesnoj Kronici 3 („Kronika pada Ninive“) čitamo da su

... u 16. godini vladavine Nabopolazara vojske kralja Akada zajedno s Manda-hordama napale Harran i „odnijele golem plijen iz grada i hrama“ ² . Uništenje hrama nije izričito spomenuto, već samo da je plijen hrama odnesen. Međutim, na steli Adad-Guppi I, 4-9, čitamo da je u 16. godini Nabopolazara ,Sin, bog mjeseca, bio ljut na svoj grad (Hame) i uzdignuo se na nebo. Dakle, informacije iz ova dva izvora sugeriraju da bi početak tih 54 godine mogao biti upravo 16. godina Nabopolazara. ³

Kada bi 54 godine završile? Ako se koristi općeprihvaćena kronologija, računajući 5 godina Nabopolazara (do njegove 21. i posljednje godine), 43 godine Nebukadnezara II, 2 godine Evil-Merodaka i 4 godine Neriglisara, dolazimo do ukupno 54 godine. To znači da je Ehulhul obnovljen u godini stupanja na prijestolje Nabonida. ⁴

Riječi Nabonidove majke to također potvrđuju. Na steli Adad-Guppi II, 1-17, majka govori o snu u kojem se predviđa da će Nabonid obnoviti Ehulhul, a zatim navodi da je to učinjeno, dok u I, 37, spominje da je Sin pomiren u vezi s obnovom Ehulhula. U II, 26, pisar koji govori u ime majke spominje 9. godinu Nabonida, koja je prema Kronici Nabonida 2, 13 također godina smrti Adad-Guppi. ⁵ Prema pisaru u ime Adad-Guppi, Ehulhul je obnovljen prije devete godine Nabonida.

Dakle, postoji nekoliko problema vezanih uz izvještaje o vremenu kada je hram Ehulhul obnovljen. Berger kaže:

Na početku kolone 9 u fragmentu stele XI… dar za Novu godinu iznosi 2.750 ratnih zarobljenika iz zemlje Hume bogovima Marduku, Nabuu i Nergalu, u svrhu graditeljskih radova spomenutih u tekstu. Datum je 10. Nisana (deseti dan prvog mjeseca babilonske godine). U prvom dijelu kolone 10 navodi se da Sin, nakon 54 godine u izgnanstvu, sada razmatra povratak u Harran. Budući da je uništenje hrama Sina u Harranu dogodilo 610. godine, kraj tih 54 godine treba pripisati 556. godini. Drugim riječima, želja za obnovom hrama Ehulhul postojala je već u godini stupanja na prijestolje Nabonida.

Međutim, postoji problem. Na steli se spominje da zarobljenici dolaze iz zemlje Hume, što zahtijeva prethodnu vojnu kampanju. Prema Kronici Nabonida, ova kampanja se dogodila u prvoj godini vladavine, i 10. Nisan  stoga se morao odnositi na drugu godinu vladavine... ⁶

Činjenica da je tih 54 godine završilo u godini dolaska na vlast Nabonida, prema općeprihvaćenoj kronologiji, i također izvještaj o ratnim zarobljenicima pokazuje da hram nije obnovljen tako kasno kao u drugoj godini vladavine, i time pokazuje da tih 54 godine ne predstavljaju stvarno vrijeme.

Ehulhulov cilindar 1, 15, kaže da je Nabonid imao san u svojoj godini dolaska na vlast (res samuti) da bi trebao obnoviti hram Ehulhul u Haranu. ⁷

Nabonid je odgovorio da Tema-horde vladaju Haranom, ali Marduk je odgovorio da će biti pobijeđene (1, 21-25).

Izvještaj kaže da je u trećoj godini Nabonida, Kirus, kralj Ansana (Anšan), došao i osvojio Mede-horde (I, 26-29). ⁸

Zatim je Nabonid obnovio Ehulhul (1, 36-47).

Obnova hrama bi, kao što smo već vidjeli, zahtijevala dugo vremena, i treća godina Nabonida bila je najranije vrijeme za početak ovog rada." ⁹ To bi bilo 57, a ne 54 godine nakon što je uništen, pod uvjetom da je 16. godina Nabopolazara ispravna početna točka. I ovo bi također bio samo početak obnove.

Međutim, postoji još jedan problem s vremenom osvajanja Harana. Prema Kronici Nabonida 2, 1-4, ¹⁰ "osvajanje Meda od strane Kira dogodilo se u 6. godini Nabonida, a ne u njegovoj 3. godini kao što kaže Ehulhulova cilindar.

Dodatni problem stvara informacija iz Haranove stele (H2A). U 1, 26 i 2, 1, kaže da je Nabonid boravio u Temi (ili Teimi) deset godina, i vjerojatno je otišao tamo u svojoj trećoj ili četvrtoj godini. ¹¹ Prema 2, 18-22, obnovio je hram Ehulhul nakon povratka iz Teme. Na toj osnovi Tadmor tvrdi da je Ehulhul obnovljen u trinaestoj godini Nabonida, a Beaulieu i Schaudig se slažu da je obnova dogodila u trinaestoj ili četrnaestoj godini." ¹²

Da sumiramo, vidimo da se podaci ne slažu: tri različita izvora kažu da je obnova počela nakon 3. godine, nakon 6. godine i nakon 13. godine, a još jedan kaže da je dovršena prije 9. godine Nabonida.

 Ako računamo od 16. godine Nabopolazara prema općeprihvaćenoj kronologiji, vidimo da je hram bio u ruševinama više od 57, 60 i 67 godina. Dakle, ili je broj 54 godine za pustošenje hrama Ehulhul pogrešan, ili se pustošenje hrama nije dogodilo u 16. godini Nabopolazara. Razlog za upotrebu broja 54 može biti taj što je Sin bog mjeseca, a položaji mjeseca praktički su isti nakon 18 godina, i gotovo potpuno isti nakon tri ciklusa od 18 godina, tj. nakon 54 godine. To znači da broj 54 ne može biti korišten u kronološke svrhe. ¹³ Dakle, ne predstavlja valjani dokaz za 587/6 pne.

---

1. Vidi Pritchard, ANET, 311, i Schaudig, Die Inschriften Nabonids von Babylon, 528. ↩

2. Grayson, Babylonian Historical Literary Texts, 95. ↩

3. Budući da posjedujemo vrlo malo povijesnog materijala iz novobabilonskog razdoblja i iz vremena neposredno prije njega, ne možemo biti sigurni da je ono što se dogodilo u Harranu u 16. godini Nabopolazara početak razdoblja od 54 godine. Mogao se dogoditi Kasniji događaj koji je mogao još više razljutiti Sina. ↩

4. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, određene pločice snažno sugeriraju proširenje vremenskog okvira Novobabilonskog Carstva. To znači da je hram Ehulhul morao biti obnovljen prije nego što je Nabonid postao kralj, pod uvjetom da se 54 godine računaju od 16. godine Nabopolazara. ↩

5. Grayson, Babylonian Historical Literary Texts, 107. ↩

6. Berger, Die neubabylonischen Königsinschriften, 110. ↩

7. Tadmor tumači "godinu dolaska na vlast" kao jednu od prvih godina njegove vladavine, ali za to nema dokaza (The Inscriptions of Nabonidus," 352-53). Također se u poglavlju 9. ove studije tvrdi da tvrdnja da "godina dolaska na vlast" u Asiriji može označavati prvi dio vladavine kralja nema stvarnu osnovu. ↩

8. Schaudig, Die Inschriften Nabonids von Babylon, 436-37, n.558, kaže da se ovo dogodilo u 6. godini Nabonida prema Kronici Nabonida. ↩

9. Trebale su tri godine istraživanja da se pronađu stari temelji hrama Eulmas. (Schaudig. Die Inschriften Nabonids von Babylon, 464.) ↩

10. Grayson, Babylonian Historical Literary Texts, 106. ↩

11. Tadmor, "The Inscriptions of Nabonidus," 352. ↩

12. Schaudig, Die Inschriften Nabonids von Babylon, 487; vidi također Berger, Die neubabylonischen Königsinschriften, 112. ↩

13. Zawadzki, The Fall of Assyria and Median-Babylonian Relations, 76, također dovodi u sumnju to vremensko razdoblje i kaže: „Stoga je moguće da je pravilo o 54 godine medske vlasti nad Harranom fikcija koju su u Nabonidovo vrijeme stvorili babilonski pisci.” ↩