Nedavno sam sudjelovao u raspravi jedne objave koja je pokušavala obraniti teoriju da je Božić pobjeda kršćanstva nad poganskim svetkovinama.
Ovo je link na tu objavu i komentare rasprave
https://www.facebook.com/
B: Biblija ne daje datum Isusova rođenja i ne nudi primjer da su ga apostoli slavili. 25. prosinca pojavljuje se tek stoljećima kasnije i povijesno se povezuje s rimskim zimskim festivalima. U tom smislu, Božić ne pripada biblijskoj ni apostolskoj praksi. Također je teško vidjeti kako bi se slavljenje Kristova rođenja moglo smatrati obveznim kada Pismo bilježi da ga apostoli — oni najbliži Isusu i povjereni poučavanju Crkve — nisu učinili ni jednom. Odsutnost zapovijedi, primjera i apostolske prakse snažno govori protiv takve obveze. Da, neki će reći da mnoge stvari nisu izričito spomenute u Bibliji, a ipak nisu pogrešne. To je točno. Međutim, ostaje pitanje: kako to da Pismo vjerno i jasno bilježi Isusovu zapovijed da kršćani pamte njegovu smrt, dok ne govori ništa usporedivo o obilježavanju njegova rođenja — Onoga koji je najvažnija osoba svakom kršćaninu?
JOHN: Novi zavjet ne daje datum Isusova rođenja. Točno.
Također ne daje datum Njegova uskrsnuća, uzašašća, preobraženja, krštenja ili čudesa. Ipak, Crkva se od početka sjećala, poučavala, propovijedala i oblikovala svoj život oko tih stvarnosti.
Tvrdnja da je nešto nelegitimno jer apostoli nisu izričito prikazani kako to slave selektivna je i nedosljedna. Apostoli također nikada nisu prikazani kako godišnje slave uskrsnuće. Po toj logici, i Uskrs pada.
Pismo daje zapovijedi ondje gdje su potrebne. Daje značenje ondje gdje je potrebno značenje. Ne daje liturgijski kalendar. To mu nikada nije bila svrha.
Gospodnja večera zapovjeđena je jer je saveznički znak vezan uz trajno bogoslužje i disciplinu. Utjelovljenje nije zapovjeđeno da se pamti jer se ne može zaboraviti. Ono je pretpostavljeno u svemu ostalom. Nema rođenja, nema križa. Nema križa, nema uskrsnuća.
Luka posvećuje dva cijela poglavlja rođenju. Matej ga utemeljuje u proroštvu. Ivan započinje svoje Evanđelje naviještajući utjelovljenje kao osovinu sve stvarnosti. Pavao ga naziva otajstvom sada objavljenim. Ideja da je Pismo ravnodušno prema Kristovu rođenju jednostavno je netočna.
Što se tiče 25. prosinca, argument opet ide predaleko. Čak i ako je datum odabran kasnije, to ništa ne govori o legitimnosti onoga što se slavi. Kršćanstvo nije posudilo značenje iz poganstva. Ono je oduzelo poganskom vremenu njegovu moć i preusmjerilo ga oko Krista.
Rana Crkva nije pitala: „Je li Rim nešto radio na ovaj datum?“
Pitala je: „Koji je trenutak razbio povijest i preuredio vrijeme?“
Utjelovljenje jest.
Nitko nije obvezan slaviti Božić. Ali tvrditi da je nebiblijski jer nije zapovjeđen pokazuje nerazumijevanje kako zapravo funkcioniraju Pismo, tradicija i kršćanska sloboda.
Vjera nikada nije bila izgrađena na „pokaži mi redak“.
Izgrađena je na tome da je Krist ušao u povijest i sve promijenio.
B: Ako želimo biti dosljedni Svetom pismu, moramo razlikovati tri stvari koje sam Novi zavjet jasno razlikuje:
- povijesnu činjenicu nekog događaja,
- njegovo teološko značenje i
- zapovijed ili ustanovu da se taj događaj liturgijski obilježava.
Novi zavjet snažno i jasno svjedoči o Kristovu rođenju, utjelovljenju, uskrsnuću i uzašašću. Nitko ne osporava njihovu važnost. Međutim, ni Isus, ni Luka, ni drugi apostoli nikada ne zapovijedaju, ne uspostavljaju praksu niti daju primjer da se bilo koji od tih događaja obilježava kao godišnji blagdan.
Činjenica da Luka posvećuje dva cijela poglavlja Kristovu rođenju ne mijenja tu stvarnost. Opisivanje događaja nije isto što i zapovijedanje njegova slavljenja. Isto vrijedi i za uskrsnuće: ono je središte evanđelja, a ipak ne postoji zapovijed niti apostolska praksa godišnjeg slavljenja Uskrsa. Apostoli ga naviještaju, svjedoče o njemu i žive u njegovoj snazi — ali ne ustanovljuju blagdan.
Isto vrijedi i za utjelovljenje. Ivan započinje svoje Evanđelje riječima: „Riječ je tijelom postala“, ali ni on ni itko drugi ne uvodi zapovijed da se taj događaj liturgijski slavi. Teološka istina nije isto što i liturgijska obveza.
Nasuprot tome, postoji jedan događaj za koji imamo sve troje:
- jasnu Isusovu zapovijed,
- apostolsku praksu i
- dosljedno prenošenje crkvama.
- Isus nije rekao: „Sjećajte se moga rođenja.“
- Nije rekao: „Slavite moje uskrsnuće svake godine.“
- Nije rekao: „Ustanovite blagdane utjelovljenja.“
Ali je izričito zapovjedio spomen na svoju otkupiteljsku smrt, a apostoli su tu zapovijed vjerno prenosili i vršili.
Stoga tvrdnja da „Isus, Pismo i apostoli nisu rekli sve, pa je Crkva to kasnije nadopunila“ nije biblijska tvrdnja, nego teološko mišljenje. To može biti nečije osobno uvjerenje, ali se ne može predstavljati kao apostolski nauk.
Samo Pismo upozorava na takav pristup: „Ne prelazite preko onoga što je napisano.“ (1 Korinćanima 4,6) „Uzalud me štuju naučavajući kao nauke zapovijedi ljudske.“ (Marko 7,7)
Povijesna je činjenica da je Crkva kasnije propisala slavljenje Božića, Uskrsa i drugih blagdana te obvezala savjesti svojih članova na te dane. Time su ti blagdani dobili normativni status koji im Novi zavjet nikada ne daje. To nije nastavak apostolske zapovijedi, nego razvoj crkvenih dogmi.
Takve dane netko može slobodno obilježavati kao osobnu ili vjersku praksu. Ali tvrditi da ih se mora slaviti, ili da je kršćanin na neki način manje vjeran ako to ne čini, znači ići dalje od onoga što su Isus i apostoli zapovjedili.
Zaključak je jednostavan i dosljedan:
- događaji su božanski,
- nauk o njima je apostolski,
- blagdani su ljudska tradicija.
A ono što je ljudska tradicija ne može se uzdignuti iznad zapovijedi Krista, apostola i Svetog pisma — niti može vezati savjest kršćanina.
Ovo iznosim s poštovanjem prema svima uključenima i s iskrenom zahvalnošću za priliku da o tim pitanjima otvoreno razgovaramo. Hvala svima na promišljenoj razmjeni i želim svima mir dok nastavljamo tražiti vjernost Kristu i Njegovoj Riječi.
AARON : Dokazi da je to povezano s rimskim zimskim festivalima nisu baš snažni, što je više puta pokazano u ovoj grupi. Argumenti o datiranju iz Abijine službe, teologiji ponavljanja datuma, poveznicama s hanukom Drugog hrama i ranim kršćanskim dokumentima snažno upućuju na korijene u židovskoj misli Drugog hrama. Brandon Letourno, židovski pastor u ACNA-i, primjerice opširno tvrdi da je Božić kršćanska Hanuka.
Rekao bih da je obvezno ako to tvoja Crkva prakticira, budući da Crkva ima ovlast uspostavljati obrede i ceremonije koje nisu protivne Božjoj Riječi, pa to može biti pitanje podložnosti duhovnoj vlasti.
A : ako si otvoren za argument.
https://northamanglican.com/
B : Hvala na promišljenom komentaru. Ipak, vjerujem da se ova rasprava mora vratiti na središnje pitanje: što su Isus i apostoli poučavali, zapovijedali i prakticirali prema Pismu? Sve ostalo — koliko god zanimljivo ili sofisticirano bilo — ostaje sekundarno.
Prvo, bez obzira koliko intrigantni bili argumenti o Abijinoj podjeli, teologiji „ponavljajućih datuma“ ili poveznicama s judaizmom Drugog hrama, Novi zavjet ih nikada ne iznosi niti koristi kao temelj za kršćansku praksu. Evanđelja i apostolski spisi ne izvode zaključak da se Kristovo rođenje treba godišnje obilježavati, niti njegov datum povezuju s Hanukom ili nekim drugim blagdanom. Ako su ti argumenti odlučujući, jednostavno pitanje glasi: zašto se Isus i apostoli nikada na njih ne pozivaju?
Drugo, Isusova prisutnost na Blagdanu posvećenja (Ivan 10,22) ne može se pretvoriti u dokaz za uspostavu „kršćanske Hanuke“. Isus je sudjelovao u mnogim židovskim običajima kao Židov pod Zakonom, ali nigdje ne vidimo da te običaje pretvara u nove kršćanske zapovijedi. Apostoli također nikada ne poučavaju Crkvu da liturgijski obilježava Kristovo rođenje. Sudjelovanje nije isto što i zapovijed, a analogija nije isto što i apostolska pouka.
Treće, kad je riječ o obvezi, Novi zavjet je vrlo jasan. Samo ono što je Isus izričito zapovjedio i što su apostoli predali Crkvi nosi obvezujuću vlast nad savješću. Zato imamo jasnu i ponovljenu zapovijed o Gospodnjoj večeri („Ovo činite meni na spomen“), a ništa usporedivo o obilježavanju Kristova rođenja. Ako je slavljenje Kristova rođenja trebalo biti obvezno, izuzetno je teško objasniti potpunu šutnju Isusa i apostola o tome.
Konačno, ako Crkva ima stvarnu vlast za red, pouku i disciplinu, ta je vlast podređena Kristu i apostolskom svjedočanstvu. Novi zavjet izričito upozorava protiv vezivanja savjesti vjernika u pitanjima dana i blagdana (Rimljanima 14; Kološanima 2). Crkva može preporučiti, ali ne može zapovjediti ono što Krist nije zapovjedio.
Iz tih razloga, čak i ako netko vjeruje da Božić ima korijene u židovskoj teološkoj refleksiji, to ne mijenja središnju činjenicu da Isus i apostoli nisu zapovjedili, prakticirali niti predali Crkvi slavljenje Kristova rođenja. U kršćanskoj teologiji to je odlučujuće mjerilo obveze.
A: Nalaziš se pod pogrešnom pretpostavkom da samo ono što je zapovjeđeno u Pismu određuje što jest, a što nije ispravno kršćansko bogoslužje. Samo ono što je predano u Svetom pismu obvezujuće je za kršćanina u pogledu članaka vjere i kao nužno za spasenje. Vrlo malo ljudi tvrdi da je sam Božić apostolski. Ono što se ovdje tvrdi jest da je dio povijesnog kršćanskog bogoslužja koje je ukorijenjeno u apostolskom nauku, ali nije ograničeno samo na njega.
S tim rečeno, Pismo je jedini nepogrešivi izvor autoriteta, ali nije jedini autoritet. Sola Scriptura klasično znači da je Pismo autoritet koji vlada nad svim drugim autoritetima kao sekundarnima. Tvoj pastor, tvoje denominacijske tradicije i sama opća Crkva imaju autoritet, iako manji od samog Pisma. U onome o čemu Biblija šuti, oslanjamo se na logiku i tradiciju kako bi nam pomogle i vodile nas. Ovdje se pozivam na Hookera kao učitelja u Crkvi u kojoj su njegova učenja prenošena.
Božić je sam po sebi stvar savjesti u pogledu obveznosti kao blagdana putem izravne biblijske zapovijedi. Međutim, postoji pitanje duhovne vlasti i poštivanja pologa vjere koji ti je predan. Kako je G. K. Chesterton rekao, „demokracija mrtvih“ — oni koji su bili prije nas dali su svoj glas, a mi imamo dužnost, kao dio opće Crkve, obratiti pažnju na to.
Idi u miru.
B Aaron Gann: Hvala na promišljenom odgovoru. Ipak, želim zadržati fokus ondje gdje ga i sam Novi zavjet stavlja: na Isusa Krista i apostole koje je On osobno ovlastio.
Prema Pismu, Isus i apostoli nisu samo rani glasovi u Crkvi, nego njezin sam temelj (Efežanima 2,20). Isus zapovijeda što treba činiti, a apostoli vjerno prenose te zapovijedi crkvama (Matej 28,20; Djela 2,42). Novi zavjet ne daje naznaku da kasnije prakse, koliko god iskrene ili stare bile, dobivaju isti normativni autoritet kao ono što je Krist ustanovio i apostoli poučavali.
To nas dovodi do jednostavnog, ali odlučujućeg pitanja:
Gdje Isus zapovijeda obilježavanje svoga rođenja i gdje ga apostoli poučavaju ili prakticiraju?
Odgovor Pisma je jasan: nigdje.
Nasuprot tome, Pismo izričito bilježi Isusovu zapovijed da se sjećamo njegove smrti (Luka 22,19; 1 Korinćanima 11,23–26), a apostoli tu zapovijed dosljedno prenose crkvama. Taj kontrast je važan. On otkriva što je sam Krist smatrao bitnim za kršćansko bogoslužje.
Kada Pavao govori o „predajama“ koje treba držati, izričito ih ograničava na ono što su sami apostoli predali (2 Solunjanima 2,15). Novi zavjet ne pruža kategoriju po kojoj bi kasniji običaji, čak i široko prihvaćeni, postali obvezujući bez apostolske pouke.
Štoviše, Pismo više puta upozorava protiv vezivanja savjesti vjernika u vezi s danima, blagdanima i običajima koje Krist nije zapovjedio (Rimljanima 14,5–6; Kološanima 2,16–23). U takvim pitanjima savjest je slobodna — ali sloboda nije isto što i obveza.
Moja je tvrdnja uža i strogo biblijska: prema Isusu i apostolima, takva se praksa ne može smatrati normativnim ili obvezujućim kršćanskim bogoslužjem. Sve izvan onoga što su zapovjedili i predali pripada području osobne savjesti, a ne apostolske zapovijedi.
Ovo iznosim ne kao napad na nečiju pobožnost.
A : hvala ti na ljubaznom odgovoru. Vjerujem da polazimo od vrlo različitih pretpostavki i možda govorimo jedan mimo drugoga.
Stoga ću ovdje stati i moliti Božji mir za tebe i tvoju obitelj.
B Aaron Gann: I tebi hvala na poštovanoj i srdačnoj razmjeni. Slažem se da pristupamo pitanju iz različitih pretpostavki, ali zahvalan sam što smo ih mogli jasno i dobronamjerno iznijeti.
Moja namjera nikada nije bila nametati svoje uvjerenje, nego pažljivo uputiti na Pismo te na riječi i primjer Krista i njegovih apostola, Cijenim tvoj duh u razgovoru i iskreno uzvraćam molitvu za Božji mir tebi i tvojoj obitelji.
