Ezekijel 33:24, 27 — “stanovnici koji žive u opustošenim mjestima”?

 U Ezekijelu 33:21 (Prijevod Novi svijet) stoji:

“Dvanaeste godine našeg izgnanstva, petog dana desetog mjeseca te godine, k meni je došao čovjek koji je pobjegao iz Jeruzalema i rekao mi: “Grad je pao!””

Ovaj redak govori o događajima koji su se zbili nakon razorenja Jeruzalema, i to nakon što su posljednji Židovi pobjegli u Egipat. Dakle, opustošenje je već bilo započelo.

Ipak, u istom poglavlju, u Ezekijelu 33:24 (Prijevod Novi svijet), stoji:

“Sine čovječji, stanovnici opustošenih gradova govore za izraelsku zemlju: ‘Abraham je bio sam, a ipak je zaposjeo ovu zemlju. A nas je mnogo – mi imamo još više prava posjedovati tu zemlju.’.’”

Kako to trebamo razumjeti? Kako može biti “stanovnika” ako je zemlja, prema drugim proročanstvima, trebala biti opustošena i “bez stanovnika”? Je li to dokaz da su tijekom “opustošenja” u Judi ipak još živjeli ljudi?

Kratak odgovor glasi: ne.

Dulji odgovor je sljedeći:

Koliko su izgnanici u Babilonu znali, Jeruzalem još nije bio razoren. 

To je bilo vrijeme daleko prije suvremenih sredstava informiranja; vijesti su putovale onoliko brzo koliko je netko mogao hodati, trčati ili jahati. Za Ezekijela i ostale izgnanike u Babilonu postojalo je veliko vremensko kašnjenje u saznanjima o onome što se događa u Judi.

Tek nekoliko mjeseci nakon razorenja Jeruzalema do njih je stigla vijest o tome. Međutim, noć prije nego što je glasnik stigao, Jehova je unaprijed obavijestio Ezekijela da je grad razoren. Upravo su ti redci predmet razmatranja.

Zbog tog vremenskog odmaka, kad je glasnik stigao, izgnanici su saznali samo to da je Jeruzalem razoren i da je zemlja opustošena. Vijest o potpunom napuštanju zemlje — što se već dogodilo — do njih je trebala stići tek kasnije. Bjegunac je mogao izvijestiti samo da je grad pao; ništa više nije znao.

No Jehova daje Ezekijelu dodatne pojedinosti o onome što se dogodilo nakon razorenja. U Ezekijelu 33:24 (Prijevod Novi svijet) ponovno čitamo:

“Sine čovječji, stanovnici opustošenih gradova govore za izraelsku zemlju: ‘Abraham je bio sam, a ipak je zaposjeo ovu zemlju. A nas je mnogo – mi imamo još više prava posjedovati tu zemlju.’’”

Ta je informacija do izgnanika u Babilonu stigla s vremenskim odmakom. Iako su posljednji “stanovnici opustošenih mjesta” već odavno pobjegli u Egipat, iz perspektive izgnanika u Babilonu, Jeruzalem je tek bio osvojen, a prema njihovim saznanjima još je bilo preživjelih među ruševinama Jude.

Jehova sada upućuje Ezekijela da održi govor pred ostalim izgnanicima u Babilonu. Naređeno mu je da govori slikovito, kao da se obraća upravo onima koji su preživjeli razorenje Jeruzalema i koji navodno još žive među ruševinama.

Pred židovskim izgnanicima u Babilonu on iznosi Jehovine riječi iz Ezekijela 33:25 (Prijevod Novi svijet):

" Zato im reci: ‘Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Vi jedete meso s krvlju, uzdate se u svoje odvratne idole i prolijevate krv. Zar ćete vi posjedovati ovu zemlju?”

Time što se slikovito obraća tim preživjelima koji bi navodno živjeli među ruševinama Jude, poruka je trebala posramiti izgnanike u Babilonu. Podsjetila bi ih zašto su u izgnanstvu, zašto je Jehova razorio njihov grad i zašto neće dopustiti da preživjeli ostanu u opustošenoj zemlji.

Zatim prorok nastavlja prenositi Jehovinu poruku.

 U Ezekijelu 33:27-29 (Prijevod Novi svijet) stoji:

“Reci im: ‘Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Zaklinjem se samim sobom, oni koji žive u opustošenim gradovima past će od mača, one koji su u divljini dat ću zvijerima za hranu, a oni koji su u utvrdama i pećinama pomrijet će od pošasti.  Pretvorit ću ovu zemlju u golu pustoš. Bit će slomljen njen drski ponos i opustjet će izraelske gore te više nitko neće njima prolaziti.  I morat će priznati da sam ja Jehova kad zemlju pretvorim u golu pustoš zbog svih gadosti koje su učinili.”

Da, oni koji bi eventualno živjeli među ruševinama ne bi ondje dugo ostali.

Ezekijel time pred izgnanicima opravdava razorenje, pokazujući da je bilo zasluženo. Ujedno potvrđuje da preživjeli neće trajno ostati u zemlji, jer uskoro neće više “nitko njom prolaziti”.

U stvarnosti je opustošenje već bilo započelo, a zemlja je već bila bez stanovnika — posljednji su preživjeli nekoliko tjedana ranije pobjegli u Egipat (usporedi s 2. Kraljevima 25:25, 26). No iz perspektive židovskih izgnanika u Babilonu bio je razoren samo Jeruzalem, dok su u Judi, prema njihovim saznanjima, još uvijek živjeli neki Židovi. Nema sumnje da su neki možda mislili kako će ti preživjeli moći ostati u zemlji i i dalje je posjedovati, kao što su činili od davnina.

Ezekijel jasno pokazuje da to neće biti tako — zemlja će im biti oduzeta i nijedan Židov ondje neće ostati. Kasnije su do izgnanika neizbježno stizali novi glasnici s najnovijim vijestima, potvrđujući da je Ezekijel govorio istinu i da je zemlja doista postala potpuno napuštena, upravo kao što je Jehova rekao.

Jehova je već pružio dokaz da je Ezekijel pravi prorok. Izvještaj pokazuje da je Ezekijel izrekao te riječi dan prije nego što je bjegunac stigao s viješću o razorenju Jeruzalema. Kad je sljedećeg dana izvještaj stigao, izgnanici su mogli vidjeti da je Ezekijel doista govorio u Jehovino ime. A kad je potom stigla potvrda o potpunom napuštanju zemlje, njegove su riječi bile potvrđene i drugi put.

Poglavlje završava riječima iz Ezekijela 33:33 (Prijevod Novi svijet):

“A kad se sve to ispuni – a ispunit će se – shvatit će da je prorok bio među njima.”

DODATAK

 Zašto se u Ezekijelu 33:21 spominje 12. godina izgnanstva?

Na prvi pogled može izgledati nelogično da glasnik dolazi u 10. mjesecu 607. pr. n. e., a tekst kaže da je to “dvanaesta godina našeg izgnanstva”, a ne jedanaesta. Međutim, objašnjenje leži u načinu računanja godina u starom Izraelu.

Računanje godina izgnanstva Jojakina i manjine stanovništva, započinje od odvođenja kralja u Babilon 617. pr. n. e. (2. Kraljevima 24:12–15). 

U biblijskom razdoblju postojala su dva načina računanja godine:

1. Religijska godina (Nisan – Nisan)

Religijska godina započinjala je u proljeće, u mjesecu nisanu (2. Mojsijeva 12:2). Taj se sustav koristio za blagdane i vjerski kalendar. Kada bi se izgnanstvo računalo po tom sustavu, godina bi počinjala u proljeće.

2. Građanska odnosno kraljevska godina (Tišri – Tišri)

Za računanje kraljevskih godina, jubilejskih razdoblja i administrativnih ciklusa koristila se godina koja je započinjala u jesen, u mjesecu tišriju. Taj sustav bio je povezan s upravnim i povijesnim bilježenjem događaja.

Upravo je taj, kraljevski način računanja primijenjen u Ezekijelu.

Kako to objašnjava “12. godinu”?

Kad je Jeruzalem razoren u 5. mjesecu (Ab) 607. pr. n. e., izgnanstvo je već bilo u tijeku. Međutim, nova godina tog početnog izgnanstva po kraljevskom računanju započinje u tišriju iste te 607. pr. n. e.

Dakle:

Tišri 607. pr. n. e. → započinje 12. godina izgnanstva

Tebet (10. mjesec) te iste administrativne godine → još uvijek je unutar 12. godine

Budući da je tebetski mjesec (10. mjesec) nekoliko mjeseci nakon tišrija, on već pripada dvanaestoj godini, iako je razorenje Jeruzalema bilo samo nekoliko mjeseci ranije.

✅ Ukratko:

Uništenje Jeruzalema: 5. mjesec 607. pr. n. e.

Početak 12. godine izgnanstva: 7. mjesec 607. pr. n. e. (Tišri)

Dolazak glasnika: 10. mjesec 607. pr. n. e.

Dakle, 607. pr. n. e. pokriva razaranje grada prije službenog početka godine po Tišriju, a službeno računanje 12. godine izgnanstva počinje tek u sedmom mjesecu. To znači da se uništenje Jeruzalema dogodilo 'jedanaeste godine' tog početnog izgnanstva.

Zaključak

Nema proturječja između činjenice da je grad razoren 607. pr. n. e i toga da se u Ezekijelu 33:21 govori o 12. godini izgnanstva.

Razlika proizlazi iz dva paralelna sustava računanja godine. Ezekijel koristi kraljevsko (jesensko) računanje, prema kojem je 12. godina započela u tišriju 607. pr. n. e., pa je 10. mjesec (Tebet) iste te godine s pravom označen kao dio dvanaeste godine izgnanstva.