Italija - tv emisija 'Zona Bianca' - klasičan primjer promicanja vjerske diskriminacije

 TV emisija nudi savršen primjer kako se ne bi trebalo odnositi prema vjerskim manjinama.

IZVOR: BITTER WINTER

U veljači je talijanska TV emisija "Zona Bianca" ("Bijela zona") emitirala epizode posvećene Jehovinim svjedocima koje su, po našem mišljenju, školski primjer kako se televizijsko novinarstvo "ne bi smjelo" baviti vrlo osjetljivom temom vjerskih manjina.

Emisije su dale glas isključivo militantnim kritičarima i "otpadnicima". Potonja riječ nije uvreda, već tehnički izraz koji se koristi u sociologiji za definiranje onih koji su dio te manjine bivših članova koji postaju militantni kritičari religije koju su napustili. Velika većina bivših pripadnika  nisu "otpadnici". Upravo s obzirom na optužbe za manipulaciju odraslih i maloljetnika koje je iznijela emisija, mediji bi trebali uzeti u obzir da otpadnici ne predstavljaju aktivne članove i većinu bivših članova novih vjerskih pokreta. Otpadnici čine manjinu, a po definiciji  sigurno nisu  najpouzdaniji svjedoci o tome kako se odvija život unutar novih vjerskih pokreta. Da, oni su bili dio njih, ali isto se može reći i za mnoge članove ili bivše članove koji nisu postali otpadnici.

Otpadnici su to često postajali jer su prošli kroz proces socijalizacije unutar antikultne zajednice i ideologije te zbog načina djelovanja kojim se služe u borbi protiv pokreta kojeg su napustili. Ti su čimbenici sami po sebi očito relevantni u smislu pristranosti i predrasuda. Prihvatiti da je verzija koju su otpadnici ispričali o svojoj bivšoj vjerskoj zajednici "istina" bila bi kao prosuđivati moralni status razvedene osobe samo na temelju svjedočanstva bijesnog bivšeg supružnika.

Istina je da su na emitiranje bila pozvana dva neovisna stručnjaka, koji su potpisnici ovog dokumenta, najprije Massimo Introvigne, ali on je bio u Indiji, i Raffaella Di Marzio, koja je to odbila zbog očitog nesrazmjera između kritičkih  i pozitivnih, ili barem neutralnih glasova. Pokazalo se da neutralnih glasova nije ni bilo. Nevjerojatno, sami Jehovini svjedoci nisu bili ni konzultirani za prvi dio, dok je za drugi dio emisije njihova ponuda da odgovore na pisana pitanja potpuno ignorirana, a ispravak koji su poslali uredništvu u vezi s prvim dijelom samo je kratko parafraziran.

Umjesto "bijele zone", svjedočili smo "slobodnoj zoni" u kojoj je sve prolazilo sve dok je poticalo diskriminaciju i odbojnost prema Jehovinim svjedocima. Emisija je pala u stari porok takozvane "anti-kultne" reportaže, gledišta koje se oslanja gotovo isključivo na generalizacije i stereotipe, a koje, na primjer, zanemaruje vremensko napredovanje vjerskih organizacija, posebno u slučaju nedavnih promjena Jehovinih svjedoka u tretmanu bivših članova odvojenih od organizacije ili "otpadnika", ili budnosti kako bi se zaštitili maloljetnici koji su moguće žrtve seksualnog zlostavljanja, što su čak i stručnjaci iz različitih nacija povoljno uspoređivali s praksama drugih vjerskih organizacija. Još jedan iskrivljujući učinak jest prikazivanje pojedinačnih slučajeva zlostavljanja, nažalost prisutnih u bilo kojoj vjerskoj organizaciji, kao da su reprezentativni za svakodnevni život Jehovinih svjedoka, što je svakako netočno.

Činilo nam se da neki govornici nisu bili svjesni tih događaja, kao ni međunarodne i talijanske sudske prakse, uključujući nedavne odluke (vidi Cassazione, br. 9561, 13. travnja 2017.), u kojima se takozvani "ostracizam" (izraz koji Jehovini svjedoci, štoviše, ne koriste), čak i kao što se prakticirao prije nedavnih promjena, smatralo praksom koja ne krši nijedan kazneni ili građanski zakon. Također je zanemareno da je sudska praksa riješena zdravorazumskim načelima, također priznajući da su dotični roditelji zadržali razuman i odgovoran stav (vidi Tribunale dei Minori di Genova, br. 1109/19, 6. svibnja 2019.; 1110/2014, 15. siječnja 2014.) kod rijetkih slučajeva povezanih s transfuzijom krvi koja se propisuje maloljetnoj djeci Jehovinih svjedoka (što se tiče odraslih, oni očito imaju pravo odbiti liječenje suprotno njihovim uvjerenjima, uključujući transfuziju krvi, kao što je nedavno potvrdio Europski sud za ljudska prava u presudi "Pindo Mulla" od 17. rujna, 2024).

Vjerske manjine često su žrtve mržnje, nasilja i diskriminacije. Novinarstvo, posebno televizijsko novinarstvo, koje stvara "slobodne zone" za diskriminatorno izvještavanje, snosi ozbiljnu odgovornost kada potiče ove odvratne pojave.

15. Veljače 2025

Alessandro Amicarelli – predsjednik Europske federacije za slobodu uvjerenja (FOB)

Luigi Berzano – Sveučilište u Torinu; Predsjednik, Opservatorij za vjerski pluralizam

Francesco Curto – predsjednik, Fedinsieme

Raffaella Di Marzio – ravnateljica, Centar za studije o slobodi vjeroispovijesti, uvjerenja i savjesti (LIREC)

Massimo Introvigne – direktor, Centar za studije novih religija (CESNUR)

Marco Respinti – glavni urednik,  "Bitter Winter"

Je li moguće danas biti sretan ?

 Je li moguće biti sretan prije smrti? Stari Grci intenzivno su raspravljali o ovom pitanju. Neki su zaključili da sreća u ovom životu nije moguća. Zato postoji poznata izreka: "Nikoga ne zovite sretnim dok ne umre", o kojoj su raspravljali neki drevni pisci. Dakle, je li moguće biti sretan u ovom životu ili bismo trebali odgađati nazvati nekoga sretnim sve dok ne umre?

Razmotrimo dva retka:

• 
  Psalam 144:15

  Biblija – prijevod Novi svijet

• 15 Sretan je narod kojem će biti tako!

  Sretan je narod kojem je Bog Jehova!+

• 
  

• 
  Job 42:16, 17

  Biblija – prijevod Novi svijet

• 16 Poslije toga Job je poživio još 140 godina te je vidio svoje potomke sve do četvrtog naraštaja. 17 Na koncu je Job umro u dubokoj starosti, zadovoljan svojim životom.

• 
  

ISV navodi da je Job živio "punim životom". Poanta je u tome da je bio zadovoljan ili ispunjen jer je vjerno štovao Boga čak i kroz nedaće. Potrebno je samo pročitati knjigu Propovjednika (Qoheleth) da bi se shvatilo da je život bez našeg Stvoritelja uzaludan. Možemo biti sretni – čak i sada – ako sačuvamo besprijekornost (hebrejski, tam) prema Bogu. Možemo trpjeti razdoblja depresije, usamljenosti, teškoća ili osjećaja bezvrijednosti, ali oni koji služe Bogu mogu imati osjećaj duboke sreće i ispunjenosti poput Isusa Krista čak i kad je patio i dao svoj život kako bismo mi mogli dobiti priliku za vječni život (Hebrejima 12:1-3)

Abigajila i Nabal - treba li žena pod svaku cijenu biti podložna mužu?

 Zapis o Abigajili može se naći u 1. Samuelovoj 25. Slijedi sažetak njezine priče. Abigajila je bila udana za Nabala. Nabal je bio budala, ali Abigajila je bila inteligentna i lijepa  .

 U to vrijeme, Šaul je upravo poginuo, a David je živio u skrivanju od njega. (Šaul ga je htio ubiti). Nakon što je neko vrijeme živio u blizini Nabala, David je poslao poruku bogatašu i zamolio ga da podijeli nešto hrane s njim i njegovim ljudima. David je zaključio da bi to bilo pošteno, jer David i njegovi ljudi nisu ukrali niti postupili pogrešno prema Nabalu. Čak su ih na neki način štitili. No Nabal je jednako pohlepan koliko i lud i odbija išta podijeliti s Davidom. Imajte na umu da je gostoljubivost bilo nešto očekivano i ustaljeno u drevnom Izraelu. Nedijeljenje hrane bilo bi vrlo uvredljivo za Davida. Posebno, jer su on i njegovi ljudi pružali zaštitu Nabalovim ljudima i stadima. Kad je David dobio Nabalov  negativan odgovor, jako se naljutio i rekao svojim ljudima da se naoružaju i pripreme za odmazdu.

U međuvremenu, jedan od sluga odlazi Abigajili. Sluga joj govori o Nabalovom odbijanju gostoprimstva prema Davidu i o tome kako su David i njegovi ljudi bili dobri prema njegovim ljudima. Osjetivši opasnost, Abigajila potajno natovari neke magarce hranom i kreće u susret Davidu i njegovim ljudima prije nego što napadnu njezino kućanstvo. Ona to čini i tako pokazuje izravnu neposlušnost muževoj zapovijedi. Kad Abigajila upozna Davida i njegove ljude, ponudi mu hranu i moli ga da oprosti drskost njezina muža. Davida osvaja njena mudrost i dobrota i čini ono što ona traži. Tako je kriza izbjegnuta, a Abigajila je hvaljena zbog svoje mudrosti.

Abigajila nije ono što bismo nazvali vođom, ali je hvaljena upravo zato što je preuzela vodstvo u kriznoj situaciji. Da je Abigajila slijedila pravila pokornosti i podložnosti supruge, poštovala bi zapovijedi svoga muža i tada bi svi u njezinu kućanstvu umrli. Ali ovdje je Abigajila hvaljena što je učinila upravo suprotno. Njezina priča dokazuje da je čak i u intenzivno patrijarhalnoj kulturi drevnog Izraela postojala granica pokornosti supruge.

Još jedna stvar koja mi je zanimljiva je način na koji Abigajila govori Davidu o svom mužu. Ona kaže: 

"Molim te, neka moj gospodar ne obraća pažnju na tu ništariju Nabala, jer kakvo mu je ime, takav je i on. Nabal mu je ime i prati ga bezumlje. A ja, tvoja sluškinja, nisam vidjela ljude koje si ti poslao, gospodaru moj." (1.Sam. 25:25)

Naravno da ne mislim da je dobro za brakove kada jedan supružnik omalovažava drugog, pogotovo u javnosti. Mislim da bi cilj svakog muža i žene trebao biti nadmašiti jedno drugo u ljubavi. Međutim, činjenica da je Abigajila progovorila protiv svog muža - čak ga je nazvala ništarijom - naglašava ideju da žene nisu bespomoćno vezane za glupost  ili pogubne odluke svojih muževa. One se mogu i trebaju zauzeti za ono što je ispravno i za sebe.

 

Na kraju ovog izvještaja,  Nabal je umro. Pao je u neku vrstu kome kad mu je Abigajila rekla što je učinila, i što se moglo dogoditi zbog njegove ludosti. Još deset dana živio je u tom stanju, i onda je umro. Kad je David saznao za smrt tog bezumnika, poslao je svoje ljude i zamolio Abigajilu da mu bude žena. Prihvatila je i živjela svoj život kao jedna od kraljica kralja Davida. Pouka ove priče (samo u slučaju da je još niste shvatili) jest da postoje granice za ženinu pokornost, čak i u Starom zavjetu. Abigajila je živjela u patrijarhalnoj kulturi, gdje se od žena očekivalo da strogo slušaju svoje muževe i nikada im ne pokazuju nepoštovanje. Međutim, u ovoj prilici Abigajila je pokazala i neposlušnost, pa čak i nepoštovanje prema svom mužu, a ipak Biblija uči da su njezini postupci bili ispravni.

 

Ovo je hrana za razmišljanje za svakoga tko se pita  u kojoj mjeri bi se žene trebale pokoriti svojim muževima.