Je li Isus u Ivanu 12;44, 45 rekao da je on Jehova (Jahve) Bog, koji ga je poslao?

A Isus je glasno rekao: “Tko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me poslao. I tko vidi mene, vidi i onoga koji me poslao."  (Ivan 12:44, 45)

Neki citiraju gore navedeno kao dokaz da je Isus tvrdio da je on Jehova, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. (Izlazak 3:14,15) Međutim, do sada nitko nije pružio valjano objašnjenje zašto bi se iz ovih biblijskih stihova trebalo zaključiti da je Isus govorio da je On  Svemogući Bog. Međutim, čini se da štovatelji Trojstva misle da to znači da je Isus govorio da je on Bog koji je poslao njega, Isusa.

Suprotno tom zaključku, Isus je obznanjivao Boga kao samo jednu osobu i jasno je ukazivao na razliku između sebe i Boga,  govoreći da ga je Bog poslao. U proročanstvima Biblije, Isus je izjavio da ga je poslao "Gospodin Jehova", i Jehovu naziva "našim Bogom", dakle, i svojim Bogom. (Izaija 61: 1,2)  Budući da je Jehova i  Isusov Bog, jedini logičan i točan zaključak je da Isus nije Jahve, ili Jehova.

Biblija jasno otkriva da Isus ima SVOG Boga, koji mu je i OTAC (Efežanima 1: 3), U njoj jasno piše da Boga nitko nikad nije vidio, nego ga je obznanio njegov Sin, Isus, kojeg je On poslao na Zemlju. Kao njegov poslanik, Isus je došao obznaniti svog Boga i predstavljati svog Oca, a ne sebe. (Ivan 1:18; 17:4,6)

Međutim, navodeći da videći njega se može vidjeti i Boga koji ga je poslao, Isus sigurno time nije mislio da se doslovno gledajući njegovo ljudsko tijelo, gledalo u tijelo Svemogućeg Boga koji ga je poslao . Oni koji su uživo vidjeli Isusovo tijelo svojim očima,  nisu time vidjeli i Isusovog Boga i Oca. Židovski vođe vidjeli su Isusovo tijelo, ali Isus je, govoreći o svom Ocu, rekao tim židovskim vođama: "A i sam Otac koji me poslao posvjedočio je o meni. Vi nikad niste čuli njegov glas niti ste vidjeli njegovo lice, " (Ivan 5:37) Dakle, kad su čuli Isusov glas i gledali njegovo tijelo, ti promatrači, prema Isusovim riječima, nisu vidjeli i Boga, nego samo Isusa, kojeg je on poslao.

Isus je, dakle, u Ivanu 12:44, 45 očito govorio o figurativnom gledanju, očima vjere. To je bilo jasno svima onima koji su ga prepoznali i shvatili da je on Sin Svemogućeg, a ne Svemogući Bog. Samo su oni mogli 'vidjeti', tj, raspoznati kako je Isus odražavao slavu svog Boga i Oca, koji ga je poslao. (Ivan 20:31)

Isus nikada nije iznevjerio slavu svoga Boga kao drugi ljudi. Svoje ljudsko postojanje održao je neokaljano grijehom. (Psalam 8, 5; Rimljanima 3, 23; 1 Korinćanima 15: 40; Hebrejima 2: 9; 4,15) Tako se gledajući Isusove riječi i djela, zasigurno može vidjeti slava nevidljivog Isusovog Boga i Oca, kojeg je vjerno obznanio dok je bio na Zemlji.

Jehovini svjedoci i seksualno zlostavljanje: 1. Australski slučaj - prava istina

 

Holly Folk

Holly Folk je  profesorica religijskih znanosti na Sveučilištu Western Washington, Prethodno je   predavala na Sveučilištu Indiana Purdue i Sveučilištu Indianapolis. U 2019. godini na   godišnjem  sastanku Udruge za sociologiju religije bila je voditeljica katedre. Opširno je   predavala i objavljivala o novim vjerskim pokretima, religiji u istočnoj Aziji, novim kršćanskim   skupinama i društvenim znanostima. 

                                                                                                                                                                                                                  

Vjerojatno ste čuli za famoznu istragu pedofilije u Australiji, koja je počela negdje 2015. Na novinskim internet portalima u to doba, mnogim tv vjestima, itd, moglo se uočiti priličan broj bombastičnih naslova o navodnim tisućama žrtava i tisućama pedofila, kao i navodnom prikrivanju i zataškavanju tih slučajeva od strane Jehovinih svjedoka. Svi ti članci pozivali su se na navodne "nalaze" Kraljevske komisije Australije za kontrolu prevencije zlostavljanja djece u institucijama. Međutim, većina medija, naravno, zbog bolje čitanosti i sklonosti ljudi da se navuku na senzacionalističke, šokantne naslove i članke, nije vodila računa o pravoj istini i utemeljenosti tih informacija. A te vijesti bile su daleko od istine.

To je ustanovila i neovisna stručnjakinja, Holly Folk, profesorica religijskih znanosti, koja je nakon stručne i pomne analize stvarnih činjenica, objavila članak koji otkriva stvarnu istinu o rezultatima I metodama istrage u Australiji. U ovom članku, objavit ću sažetak najvažnih činjenica i zaključaka koje je iznijela, a cijela  stručna analiza dostupna je na ovoj poveznici:

Jehovah’s Witnesses and Sexual Abuse: 1. The Australian Case

Je li izvješće Australske kraljevske komisije doista otkrilo stotine "skrivenih" slučajeva? Ili je vjerska manjina nepravedno bila meta?

Australska kraljevska komisija objavljuje svoje završno izvješće. Izvor: ARC

U 2019. godini Atlantic Monthly izvijestio je o, kako su rekli, "tajnoj bazi podataka o zlostavljanju djece" koju su vodili Jehovini svjedoci. U posljednjih nekoliko godina bilo je mnogo izvješća u tabloidima o ovoj temi, ali prestiž Atlantic Monthly-a, potaknuo je BBC i druge velike medije da prošire tu priču. Slijedom toga, dali su veliki medijski prostor glasinama koje su kružile medijima niz godina, da organizacija Jehovinih svjedoka vodi tajnu bazu podataka koja štiti pedofile. Smatram to vrlo nesretnim, jer ovdje ima užasno mnogo toga što je  namjerno neistinito. Dopustite mi da objasnim zašto.

U Australiji su preliminarna izvješća objavljena 2014. i 2015., a konačni tekst 2017. Ta izvješća ostavila su veliki dojam na globalne vijesti kada su izašla. CNN je bio među medijima koji su odmah pokupili priču, tvrdeći da je u Australiji otkriveno više od 1000 slučajeva zlostavljanja djece među Jehovinim svjedocima. Osvrnuli su se na nešto što se zvalo Izvješće o studiji slučaja 29, Kraljevske komisije Australije za kontrolu prevencije zlostavljanja djece u institucijama.

Na temelju tog dokumenta mediji su izvijestili da je u Australiji bilo 1006 počinitelja koji su počinili seksualne zločine i koje je zataškala organizacija Jehovinih svjedoka. Ali je li to istina?

"Izvješće o studiji slučaja 29" bilo je jedno izvješće iz niza studija koje je provela Kraljevska komisija . Imajte na umu da su u fokusu Kraljevske komisije bili seksualni zločini nad maloljetnicima u institucijama diljem australskog društva, vjerskim i svjetovnim. Međutim, većina studija bila je usredotočena na pojedinačne objekte, koje vode vjerske organizacije ili svjetovne institucije. Za Jehovine svjedoke, Kraljevska komisija je ciljala samu religiju. To je bio kvalitativno drugačiji tretman, u usporedbi s načinom na koji je Komisija proučavala Katoličku crkvu i druge vjere.

Kada je Kraljevska komisija istraživala Jehovine svjedoke, obavili su samo dva službena razgovora (uz privatne sjednice), s obzirom na slučajeve iz 1989., odnosno 1992. Kraljevska komisija uglavnom je razmatrala disciplinska izvješća o seksualnom zlostavljanju koja su Jehovini svjedoci dobrovoljno dali istrazi.

Zapravo nema dokaza da su Jehovini svjedoci krivi za ono što se obično smatra institucionalnim zlostavljanjem, što vidimo u mnogim drugim vjerskim organizacijama, a što je bilo u središtu australske Kraljevske komisije. Kao prvo, Jehovini svjedoci nemaju postavljeno svećenstvo na isti način na koji Katolička crkva ima  Nemaju institucionalne programe za djecu. Oni u osnovi djeluju kao laička organizacija. Nema slučajeva da djecu koja sudjeluju u Nedjeljnoj školi zlostavljaju učitelji Nedjeljne škole, niti pastora koji zlostavljaju adolescente u ljetnim kampovima, jednostavno zato što kod Jehovinih svjedoka ne postoje nedjeljne škole, ljetni kampovi ili odmarališta za tinejdžere, u kojima su djeca odvojena od roditelja.

Sada možemo pojasniti statistiku "1.006 počinitelja". Odražava zbroj svih disciplinskih izvješća i preporuka, dokazanih i nedokazanih, koji su podneseni organizaciji Jehovinih svjedoka u Australiji tijekom 65-godišnjeg razdoblja. Polovica tih slučajeva odnosila se na incidente unutar obiteljskog kućanstva koji su počinili roditelji ili braća i sestre (od kojih mnogi nisu bili JS). Dodatni slučajevi unutar te statistike odnosili su se na rođake koji nisu roditelji ili braća i sestre te druge koje su za zlostavljanje prijavili prijatelji obitelji žrtve. Drugim riječima, velika većina od tih 1006 disciplinskih izvješća odnosila se na seksualno zlostavljanje u obitelji. Dakle, nije se radilo o  "institucionalnom" zlostavljanju koje je počinio neki vjerski djelatnik Jehovinih Svjedoka.

U svom proučavanju Jehovinih svjedoka, Kraljevsku komisiju zanimalo je kako se provodi disciplina članova, u smislu pastoralnog savjetovanja i pastoralne skrbi. Kraljevska komisija je odlučila da je otkrivanje informacija odmah učinilo vjersku organizaciju odgovornom. Treba napomenuti da je to bilo vrlo diskriminirajuće postupanje, u usporedbi s načinom na koji je Kraljevska komisija ocijenila druge vjerske skupine. Gotovo sve kršćanske crkve koje čine vjersku većinu u Australiji nude neku vrstu pastoralnog savjetovanja.

Jehovini svjedoci već dugi niz godina imaju proceduru kojom se zahtijeva da se sva izvješća o maloljetniku koji je u neposrednoj opasnosti od zlostavljanja odmah proslijede policiji. 

Optužba da je došlo do zataškavanja također nije istinita. Od 1.006 spisa koje su Jehovini svjedoci dostavili Kraljevskoj komisiji, 383 su prijavljena policiji u vrijeme kada su se dogodili, a 161 je rezultiralo osuđujućim presudama. Ideja da su Jehovini svjedoci imali skrivene informacije ili da nisu surađivali s policijom ili da ti slučajevi nisu privedeni pravdi kada su pregledani i smatrani uvjerljivima, jednostavno nije istinita.

Tijekom 65 godina, Jehovini svjedoci imali su nekoliko slučajeva institucionalnih počinitelja. 902 od 1.006 spisa u Australiji nije se odnosilo na dužnosnika Jehovinog svjedoka, a 54 od preostale 104 optužbe odnosile su se na obiteljsko zlostavljanje koje su počinili starješine ili sluge pomoćnici. Ti navodni incidenti nisu se dogodili u Dvoranama ili drugim službenim prostorijama i nisu bili u kontekstu u kojem su Jehovini svjedoci službeno odgovorni za djecu. Drugim riječima, tijekom razdoblja od 7 desetljeća, čini se da je bilo manje od jedne optužbe (optužba nije isto što i potvrđen slučaj) godišnje koje su mogle ili nisu uključivale institucionalno zlostavljanje koje su počinili Jehovini svjedoci u Australiji.

Nešto što znamo je da u posljednjih pet godina nismo vidjeli u Australiji veliki val uhićenja i progona Jehovinih svjedoka, kao što se trebalo dogoditi da je Kraljevska komisija "otkrila" znatan broj "skrivenih" slučajeva.

Australska kraljevska komisija dala je mnoge preporuke religijama u Australiji općenito, a vladi su preporučili da se za sve organizacije koje rade s djecom uvede zakon o obaveznom izvještavanju. Jehovini svjedoci se nikada nisu protivili obaveznom izvještavanju. Samo da se zna, čvrsto vjerujem u obavezno izvještavanje. Ali, umjesto da se usmjerila na pomaganje u donošenju što bolje zaštite za djecu, Komisija je napadala karakter organizacije Jehovinih Svjedoka, i zadirala u vjerovanja i i strukturu te vjerske manjine.

Eto, to je rezime analize i zaključaka koje je iznijela neovisna stručnjakinja. Naravno, i bez ove analize činjenica, nepristranim promatračima i onima koji poznaju Jehovine Svjedoke jasno je da Jehovini svjedoci itekako vode brigu o zaštiti djece.

I na kraju, ponovimo kakav je stav Jehovinih svjedoka prema zločinu zlostavljanja djece:

Jehovini svjedoci smatraju da je svako zlostavljanje djece, fizičko, seksualno ili emocionalno, za svaku osudu.U usporedbi sa većinom, Jehovini svjedoci više se drže Biblije, i ne odobravaju nijedan oblik nemorala. A zlostavljanje nedužne djece smatraju krajnje odvratnim! Naša organizacija ne tolerira takve postupke.Svesrdno želimo zaštiti djecu od svakog zlostavljanja. Smatramo da se žrtve zlostavljanja ili njihove roditelje, ne smije odvraćati od odluke da zlostavljanje prijave vlastima."

(https://www.jw.org/hr/vijesti/pravna-pitanja/informacije-za-pravnike/informacije/informacije-jehovini-svjedoci-zlostavljanje-djece/)

Je li svjedočanstvo otpadnika pouzdano?

 Ponekad neki mediji nude svjedočanstva ljudi koji su nekad bili Jehovini svjedoci, kao sredstvo za temeljitije upoznavanje naše religije. Gotovo uvijek su ta svjedočanstva vrlo negativna, ali u kojoj su mjeri reprezentativna i nepristrana?

Tko su otpadnici?

Jehovini svjedoci često te ljude koji ih napadaju u medijima nazivaju "otpadnicima". Neki od tih ljudi poriču tu riječ tvrdeći da ih to ne opisuje ispravno, već je to samo pogrdan izraz. Stoga se postavlja pitanje: tko su otpadnici?

Sociolog Lonnie D. Kliever, profesor na Južnom metodističkom sveučilištu, objašnjava: "Riječ 'otpadništvo' je transliteracija grčke riječi apostasia ,što je izvorno označavalo pobunu ili odcjepljenje. U vjerskom smislu, taj izraz označava namjerno napuštanje nečije religije." Isto tako, Oksfordski profesor sociologije Bryan Ronald Wilson napisao je: "Otpadništvo se može smatrati jednostavno kada se neki vjernik odrekne svojih zavjeta i svoje bivše vjerske pripadnosti." Dakle, svatko tko dobrovoljno napusti svoju religiju može se s pravom smatrati otpadnikom sa gledišta te religije.

Međutim, Jehovini svjedoci imaju tendenciju da budu još restriktivniji u nazivanju nekoga otpadnikom, jer ne smatraju svakoga tko napušta svoju religiju takvog, već samo one koji je javno napadaju nakon što je napuste. Zapravo, neki rječnici također uključuju u svoju definiciju faktor oglašavanja; na primjer, Riječnik Larousse izraz otpadništvo definira: "Javno napuštanje religije ili nauka". Sam profesor Kliever, citiran gore, dodao je u definiranju otpada: "To se mora shvatiti kao javni, a ne kao osobni fenomen. Otpadništvo nije stvar osobnih vjerskih sumnji ili napuštanja vjerskih praksi. Otpadništvo je javno odricanje i javna osuda prethodnih vjerskih uvjerenja i praksi."

Svake godine, u odnosu na broj novih članova, manji broj ljudi u raznim zemljama prestaju biti Jehovini svjedoci. Neki su isključeni, drugi odluče dobrovoljno otići, a neki postupno napuštaju aktivnosti svjedoka jer gube interes. Mnogi od tih bivših Jehovinih svjedoka imaju neutralan ili čak povoljan pogled na svoju bivšu religiju; zapravo, mnogi od onih koji su isključeni poduzimaju potrebne korake da bi bili ponovno primljeni nakon nekog vremena. A među onima koji imaju negativno mišljenje (bilo zbog osobnih razlika s drugim svjedocima ili zato što se ne slažu oko pitanja nauka ili organizacije), samo rijetki imaju taj zlobni stav koji ih navodi da pokušaju objaviti svoje kritike, postajući tako ono što Jehovini svjedoci ispravno nazivaju otpadnikom.

Jesu li to pouzdana svjedočanstva ?

Posljednjih desetljeća pojavile su se nove vjerske denominacije koje zahtijevaju visok stupanj odanosti svojih članova, a drugi ne tako nedavni kao Jehovini svjedoci doživjeli su veliki procvat, što je izazvalo znatiželju društva. Slučajevi otpadništva posebno su privukli medije, koji priču koju je ispričao otpadnik vide kao dobru reportažu, pogotovo ako ponudi "otkrivanje" aspekata ili čak tajni pokreta kojem je pripadao. Kao rezultat toga, otpadnici dobivaju neopravdanu medijsku pozornost, kao što ćemo vidjeti, unatoč činjenici da su njihovi izvještaji često najrasprostranjenije informacije pružene široj javnosti o manjinskim religijama. Upravo iz tog razloga otpadnik postaje središnja figura u formiranju – ili deformaciji, prema profesoru Wilsonu – javnog mnijenja o tim pokretima. Prema prof. Klieveru (u svojoj knjizi Pouzdanost otpadničkog svjedočanstva o novim vjerskim pokretima,1995.): "Otpadnik ne bi trebao biti prihvaćen bez kritika medija, istraživačke zajednice, pravnog sustava ili vladinih agencija kao pouzdan izvor informacija o novim vjerskim pokretima; uvijek ga treba smatrati pojedincem predisponiranim za pokazivanje pristranog, tendencioznog stajališta." zašto?

Mnoge manjinske vjerske zajednice, kao što su Jehovini svjedoci, od svojih članova zahtijevaju strogo pridržavanje biblijskih moralnih i doktrinarnih standarda, čime se razlikuju od tradicionalnih religija i općeg morala društva. To podrazumijeva određenu napetost s okolinom koja u nekim članovima može proizvesti želju za društvenim prihvaćanjem. Stoga ne čudi da neki članovi na kraju odluče da određeni vjerski pokret nije za njih i napuste ga, ili da se ne osjećaju dovoljno motivirani da se i dalje drže pravila skupine i stoga budu isključeni. Kao što smo ranije rekli, većina vidi svoje iskustvo na pozitivan način kao još jedan korak na svom duhovnom putu, ali među onima koji napuštaju ili su isključeni, postoje neki koji zauzimaju stav ogorčenosti i postaju klevetnici koji javno napadaju svoju prethodnu religiju putem medija i sudskih parnica.

Profesor Kliever uspoređuje dinamiku odvajanja otpadnika od vjerske skupine koju je nekoć volio sa razvodom ispunjenim gorčinom. I brak i religija zahtijevaju visok stupanj predanosti i uključenosti; što je veća uključenost, tim je više traumatičan razlaz; što je duže trajala predanost, to je hitnija potreba da se drugi okrivi za neuspjeh odnosa. Oni koji su dugo bili članovi novih vjerskih pokreta i bili su jako uključeni, ali koji su kasnije postali nezadovoljni svojom religijom, često svaljuju svu krivnju na svoje bivše suradnike ili na vjersku organizaciju općenito. Kao što objašnjava istraživač vjerskih pitanja Gordon Melton (u svojoj knjizi Brainwashing and the Cults: The Rise and Fall of a Theory, 1999. godine), oni preuveličavaju male greške u ogromna zla, pretvaraju osobna razočaranja u zlonamjerne izdaje, pa čak i govore nevjerojatne neistine kako bi naštetili svojoj bivšoj religiji.

Naravno, svatko se može osjećati pomalo šokirano nakon napuštanja religije koju je volio, baš kao što se osoba nakon razvoda može neko vrijeme osjećati emocionalno destabilizirana. To samo po sebi ne diskvalificira religiju, kao što ne diskvalificira instituciju braka; osim toga, istraživači kao što su Lewis Carter, David G. Bromley ili Gordon Melton smatraju da su slučajevi u kojima netko treba psihološku pomoć nakon napuštanja svoje religije malobrojni i više pripisani utjecaju anti-kultnih skupina nego napuštanju svoje bivše religije. Međutim, u ovom članku govorimo o onima koji tu gorčinu koriste  da postanu prkosni neprijatelji svoje bivše religije).

(Izvor slike: Coloradan Alumni Magazine)

Otpadnik obično osjeća veliku potrebu opravdati sebe. Pokušava rekonstruirati vlastitu prošlost, nastoji opravdati svoju nekadašnju pripadnost religiji koju sada toliko mrzi i kriviti one koji su mu nekada bili najbliži suradnici. To objašnjava njegovo izravno odbacivanje bilo kakvih informacija ili argumenata koji opovrgavaju njegov sadašnji položaj i informacije koje širi. Američki sociolog David Bromley (u svojoj knjizi The Politics of Religious Apostasy: The Role of Apostates in the Transformation of Religious Movements ) CT, Praeger Publishers, 1998) kaže da pojedinci koji odluče napustiti vlastitu vjeru moraju postati kritični prema njoj kako bi opravdali svoj odlazak, što otvara vrata regrutiranju i korištenju od strane organizacija koje žele koristiti njihova svjedočanstva kao oružje. Očito se osoba osjeća više podržano kada pronađe neku vrstu koalicije koja potvrđuje njegov položaj, što otvara vrata pojačanom i obnovljenom neprijateljstvu kao rezultat dijeljenja novih iskustava i negativnih mišljenja, budući da ti ljudi često dobivaju samo-opravdanje koje traže od anti-kultnih organizacija ili fundamentalističkih vjerskih skupina, koje te nove religije vide kao opasne suparnike. 

Te skupine, izuzetno aktivne na internetu, pružaju im objašnjenja navodne manipulacije, kontrole uma ili čak ispiranja mozga kako bi mogle racionalizirati svoje iznenadno prianjanje i jednako iznenadno napuštanje novog vjerskog pokreta. Informacije koje pružaju ove skupine često su vrlo negativne i snažno pristrane protiv organizacije koju su ostavili iza sebe, a pružaju im podršku kako bi ispričali svoje priče o navodnom zavođenju i oslobođenju.

Brojni društveni znanstvenici istaknuli su da su ove autobiografije "opstanka u kultu" priče s vrlo konvencionalnim stilom, stereotipnim žanrom. To je ono što neki sociolozi nazivaju "groznom pričom", koju tabloidni tisak toliko voli, a koju su neki istraživači čak počeli smatrati kategorijom fenomena (vidi A.D. Shupe, Jr., y D. G. Bromley, "Apostates and Atrocity Stories", B. Wilson (ed.), The Social Impact of New Religious Movements New York, Rose of Sharon Press, 1981, str. 179-215.)

Otpadnik mora potvrđivati svoju vjerodostojnost i u pogledu obraćenja na bivšu religiju i kasnijeg odricanja od takvog opredjeljenja, potrebno mu je uvjerljivo objašnjenje i za njegovo prianjanje uz bivšu vjeru i za njegovo napuštanje i osudu, a žanr "groznog iskustva" omogućuje mu da to donekle postigne. Zahvaljujući ovoj priči, otpadnik sebe prikazuje kao osobu koja se upoznala sa svojom prethodnom vjerskom zajednicom u vrijeme kada je bio posebno ranjiv. Njegovi bivši suradnici i prijatelji sada su prikazani kao grozni ljudi koji su vas uvjerili neistinama, obmanama, obećanjima ljubavi, podrške, boljih izgleda, veće dobrobiti itd. U stvarnosti, prema njegovoj priči, bili su lažni prijatelji koji su samo htjeli iskoristiti njegovu dobru volju i utrošili njegovo dragocjeno vrijeme, besplatan rad, ili sav novac ili imovinu koju je imao. Tako se predstavlja kao osoba koja nije odgovorna za svoje postupke kada ga je 'zarobila' njegova prethodna religija Njegova poruka glasi: "U ovim okolnostima, to se moglo dogoditi svakome. Potpuno su odgovorni i djelovali su zlobno." Otpadnik tako izbjegava odgovornost za svoje postupke i pokušava se reintegrirati u društvo na koje sada želi utjecati, a možda čak i mobilizirati, protiv vjerske skupine koju je napustio.

Prema riječima prof. Wilsona, otpadnici su, zahvaljujući senzacionalizmu tiska, ponekad odlučili profitirati na račun svojih iskustava prodajom priče novinama ili prevođenjem u knjige, (Bryan Wilson, The Social Dimensions of Sectarianism, 1990., str. 19).

Da citiram profesora Klievera: "Neosporno je da ti uporni protivnici novih religija javnosti, istraživačima i sudovima predstavljaju iskrivljen pogled na nove religije. Oni uvijek predstavljaju scenarij koji ih opravdava prebacivanjem odgovornosti za svoje postupke na vjersku skupinu. Naime, društveni znanstvenici i vjerski stručnjaci većinom su odbacili različite scenarije ispiranja mozga koji se često pripisuju novim vjerskim pokretima, kao ništa više od proračunatih napora za diskreditiranje u očima javnosti i vladinih agencija. Odgovorni novinari, istraživači i pravnici teško da otpadnike mogu smatrati pouzdanim doušnicima. Čak i izvještaje dobrovoljnih dezertera  treba koristiti s oprezom, jer, često tumače svoje prošlo vjersko iskustvo u svjetlu njihovih sadašnjih napora da vrate vlastiti identitet i samopoštovanje." Prof. Wilson se također slaže s njim kad kaže: "Otpadnici su obično dobrovoljni doušnici, ali sociolozi su obično vrlo oprezni prema tom izvoru informacija. Doušnici koji su samo kontakti i koji nemaju osobnih motiva za ono što kažu preferiraju one koji žele koristiti istražitelja za vlastite potrebe. Nezadovoljnici i otpadnici  su doušnici čije dokaze treba koristiti s oprezom. "

ZAKLJUČAK:

Dakle, vidljivo je da je pojam otpadnik ispravan i ne nužno pogrdan pojam, koji se odnosi samo na mali dio bivših Jehovinih svjedoka, posebno onih koji se aktivno uključuju u pokušaj diskreditiranja svoje bivše religije, ponekad radeći pod utjecajem "anti-kultnih" vjerskih skupina. Netrpeljivost tih ljudi i njihova potreba da opravdaju svoje kontradiktorne odluke čine njihovo viđenje njihove bivše religije notorno iskrivljenim, tako da njihova svjedočanstva nisu pouzdana niti istinita.

Pročitajte više o ovoj temi:

Što kaže Biblija - tko su otpadnici i koji je ispravan stav prema njima?