Valentinovo - praznik ljubavi ili obmana?

Valentinovo - Dan zaljubljenih je nekada bio pogansko slavlje demona Baala i babilonskog Nimroda
(video o porijeklu Valentinova) Baal je babilonski 'gospodar', dok njegovo ime na kaldejskom znači srce što očigledno ima poveznicu sa slavljenjem srca za Valentinovo. Još jedna poveznica je veseli Kupido koji označava želju za nekim te je također jedna od inačica mladog Nimroda, također sa lukom i strijelom kojom gađa srce (Baal).

Valentinovo, Dan sv. Valentina ili Dan zaljubljenih blagdan je koji se obilježava 14. veljače i označava praznik zaljubljenih diljem svijeta. U sljedećim redovima otkrivamo koja je prava pozadina i podrijetlo ove svetkovine.

Valentinovo, sv. Valentin, Luperkalije ili
žrtvovanje babilonskim bogovima?

14.2. - Poganski blagdan plodnosti i života

Još su stari Rimljani slavili blagdan božice Juno (rimskog pandana grčkoj Heri) na 14.2. Svetkovina je bila takva da su muškarci i žene stavljali svoja imena u dvije različite kutije i onda su izvlačili imena. Ona dva imena koja se spoje moraju biti povezani kao par tijekom festivala i određenih datuma te godine. Time se slavila plodnost i ciklus života.Sljedećeg dana ritual se nastavio, i to slavljem Luperkalija u čast Fauna, boga plodnosti. Muškarci bi odlazili u predio gdje su po predaji Romul i Rem sisali vučicu. Tamo bi žrtvovali kozu, oderali je i trčali oko nje simultano udarajući žene s malim bičevima čime su osiguravali plodnost.

Katolički svetac Valentin

Prema jednoj drugoj storiji rimski car Klaudije II postavio je zabranu na brakove zbog prevelikog broja mladića koji su zbog ženidbe izbjegavali vojsku. Svećenik Valentin je bez obzira na zabranu tajno održavao vjenčanja te je osuđen na smrt. Tijekom čekanja egzekucije tisuće pisama su mu stizale u ćeliju s natpisima koliko je ljubav bitnija od rata.

Pogubljen je navodno 269. godine na 14.2., večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalija. 
Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem, a kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalija i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14. veljače, na dan Valentinove smrti, a ime su mu dali u spomen na ovog sveca.

Tri katolička sveca, svi se zvali Valentini i svi pogubljeni na isti dan?

Tu su još dvije priče. U prvoj je glavni akter Valentin, svećenik koji je uhićen radi pomoći kršćanima. U zatočeništvu se zaljubio u kćer svog tamničara te se na ljubavne poruke potpisivao s 'Tvoj Valentine'. Po papi Juliju I. nad njegovim grobom izgrađena je bazilika. Također je pogubljen na 14.2.
Druga sporedna priča je o Valentinu, biskupu Ternija koji je također pogubljen na isti datum i njegove relikvije su danas u Terni. Skeptici se pitaju prilično logično pitanje - koja je vjerojatnost da su postojala
tri priznata sveca Valentina i svaki od njih je pogubljen zbog ljubavi i to na 14. veljače? Kada svemu pridodamo i rimske svetkovine plodnosti i ljubavi istog dana priča sve više dobiva klimave temelje.

!4. veljače označava slavlje Baala i Nimroda?

Samo ime Valentinus dolazi iz latinske riječi 'valens' (biti snažan, moćan, odvažan). Biblija sličnim epitetima karakterizira  jednu osobu -"A Kušu se rodio i Nimrod. On je postao prvi silnik na zemlji.  Bio je silan lovac koji prkosi Jehovi. Zato se kaže: “Kao Nimrod, silan lovac koji prkosi Jehovi".  (1.Mojsijeva 10:8-9)Sada svetkovine Luperkalija možemo povijesno vezati datiranjem - Luperkus je rimski bog kojeg vežu uz njegovu grčku inačicu Pana (Fauna). Grci su ga pak 'iskopirali' od feničke inačice pod imenom Baal. 

Baal je drugo ime za Nimroda, moćnog lovca i strijelca vukova, stvoritelja i boga Babilona. Dakle, poveznica je bog rata, lova i plodnosti.Baal predstavlja srce, Kupido Nimroda

Baal je babilonski 'gospodar', dok njegovo ime na kaldejskom znači srce što očigledno ima poveznicu sa slavljenjem srca za Valentinovo. Još jedna poveznica je veseli Kupido koji označava želju za nekim te je također jedna od inačica mladog Nimroda, također sa lukom i strijelom kojom gađa srce (Baal). Bilo sve slučajnost ili ne, zanimljiva je koincidencija.

(izvor:Dnevno.hr)

2) Valentinovo vuče porijeklo iz poganskog festivala, točnije iz svečanosti pastira imena Luperkalije, a koja se održavala u starom Rimu. U ranim danima Rimskog Carstva, divlji vukovi lutali su po obližnjim šumama i narod je pozvao jednoga od svojih bogova, Lupercusa, da vukove drži što dalje od ljudi i da štiti njihova stada. Zahvaljujući tom događaju, narod je 15. veljače počeo održavati festival u čast ovog zaštitnika stada od vukova, a istovremeno je taj blagdan postao i slavljenje dolaska proljeća (naime, po tadašnjem kalendaru s početkom veljače zaista je i započinjalo proljeće). Tijekom tog blagdana odvijala se jedna simpatična ceremonija. Ispisivala su se imena djevojaka na komadiće papira koji su presavijeni i stavljeni u duboki vrč, nakon čega su ih mladi momci izvlačili. Ona djevojka čije je ime neki mladić izvukao, trebala je postati njegova "draga", a ovaj običaj, za koji se pretpostavlja da je originalni izvor Valentinova, kasnije je dobio ime po jednom potpuno drugom događaju...

Naime, Rimom je u 3. stoljeću prije krista vladao car Klaudije zvan Kruti, koji nije dopuštao svojim vojnicima da se žene i imaju porodicu jer je vjerovao da tada bi vojnici bili milostiviji u borbama i da ne bi toliko izlagali svoj život znajući da ih doma netko čeka kome se imaju vratiti. Sv. Valentin je bio u to vrijeme bio svećenik u Rimu, a kako je vjerovao u ljubav i u sve njene blagodati, on je tajno počeo vjenčavati mladence darujući ih poslije vjenčanja crvenim ružama iz svoga vrta. Naravno, opaki car Klaudije je to saznao, i naredio je da se Valentin uhvati i baci u tamnicu. 
Ono što je još uvijek pod znakom upitnika jest njegov boravak u tamnici prije same smrti. Navodno je svećenika posjećivala mlada djevojka u koju se on zaljubio te kojoj je napisao pismo potpisavši ga "Od tvog valentina".
Valentin je spaljen na lomači dana 14. veljače (dan prije Leuperkalije), a njegov prah su pokupili njegovi zahvalni mladenci. Nedugo nakon smrti proglašen je svecem, a Crkva je je odlučila spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan.


A zašto su se spojili u jedan blagdan? Rimljani su 15. veljače slavili Luperkalije koje su se pretvarale u opće orgije. Crkva je u nastojanju da promjeni te običaje prebacila slavljenje na 14.veljače proglasivši Valentina zaštitnikom zaljubljenih. (Večernji.hr)


Što Bog misli?

U vezi poganskih običaja i tradicija, Bog je svom narodu zapovjedio: “Ne učite se putu kojim idu narodi…Običaji naroda isprazni su..” (Jer. 10:2-3). Zapazite što je i Isus rekao prema Mat 15:9: “…Uzalud me štuju, jer su učenja koja naučavaju zapovijedi ljudske”
Kroz cijelu Bibliju, Bog osuđuje one koji se klanjaju i obožavaju ono što je on stvorio (životinje, sunce, mjesec, zvijezde, drveće, itd.), ili idole i bilo što drugo osim njega, jedinog pravog Boga. To su poganski običaji. Pravi kršćani shvaćaju da Bog mrzi sve običaje i postupke koji su ukorijenjeni u poganstvu.


Nažalost, Izraelci su se kroz povijest opetovano oglušivali na te opomene i zbog toga su snosili posljedice Božjeg negodovanja.Bog ih je strogo kažnjavao zbog njihove  upletenosti u poganske običaje, rituale i postupke.

Zašto Bog mrzi sve sto potječe ili je nalik izvornim poganskim običajima?Je li moguće "okrečiti", tj "prebojati" te običaje kršćanstvom i tako ih učiniti čistim i prihvatljivim? Je li prihvatljivo istovremeno se izjašnjavati kao kršćanin i prakticirati običaje i blagdane ukorijenjene u poganstvu?

Zapazimo što Bog kaže u 3.Mojsijevoj 18...   

18:1-3  Nakon što je spasio Izraelce iz egipatskog ropstva, Bog ih je upozorio da ne prakticiraju običaje koje su pokupili u Egiptu, niti da se uče običajima i postupcima okolnih naroda sa kojima su se susretali do ulaska u obećanu zemlju

Kad za Valentinovo, mladi razmjenjuju čestitke, darove i romantične osjećaje, oni ustvari ulaze u prvu fazu intimnih odnosa koje je Bog namijenio isključivo  emocionalno zrelim, odraslim osobama. Umjesto da prožive bezbrižnu mladost, odrastu bez problema svojstvenih odrasloj dobi (pronalaženje posla, plaćanje računa, podizanje obitelji, itd), djecu ovaj svijet, a nerijetko nažalost i neki "moderno osviješteni" roditelji  uče da se prepuste spolnim porivima

I zato se suočavaju sa nenadanim trudnoćama, pobačajima, emocionalnom boli, spolnim bolestima, manjkom samopoštovanja itd... I tako do svoje odrasle dobi, emocionalno iscrpljeni, ostanu bez svoje nevinosti, moralne pristojnosti i ispravnog gledišta na brak.

To su neki od razloga zašto živimo u svijetu u kojem je npr biti djevica u tinejdžerskoj dobi, staromodno i rijetko. Ono što je nekad značilo "živjeti u grijehu", sada jednostavno znači "živjeti zajedno". Živimo u svijetu u kojem se na seks gleda kao na užitak  lišen moralnih ograničenja i kao nešto za što nije nužna emocionalna bliskost. Nešto neobavezno. Ljudi mijenjaju seksualne partnere kao što mijenjaju odjeću. Smatra se neuobičajenim ako jedna osoba od 20 ili 30g, nije imala odnose sa više osoba... Djevojke i žene umjesto da svog partnera zovu 'moj muž' ili 'moj zaručnik', sve češće ga zovu 'otac mog drugog djeteta'. itd itd...

Dakle, očito je da Valentinovo potječe iz drevnih poganskih običaja i blagdana. Osmišljen je tako da pod krinkom ljubavi i kršćanstva, potiče ljude na putene, nemoralne tjelesne želje, ili kako ih Biblija naziva, djela tijela.

"A očita su djela tijela. To su: blud, nečistoća, besramnost, 20 ...neprijateljstva, svađe, ljubomora, izljevi gnjeva, sukobi, podjele... 21 zavisti, pijanke,+ razuzdane gozbe i tome slično. (Gal.5:19-21)
2.KOR.6:16,17:

16 I kako se hram Božji slaže s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što je Bog rekao: “Prebivat ću među njima i biti među njima i bit ću Bog njihov, a oni će biti narod moj.”17 “‘Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se’, kaže Jehova, ‘i ne dotičite više ništa nečisto’, ‘i ja ću vas primiti.’"

Danas je Valentinovo blagdan zaljubljenih za čijeg datuma najviše profitira korporativni milje koji je sve pretvorio u jednu prilično forsiranu svetkovinu kojoj je bitnija forma nego pravi značaj i slavlje ljubavi kao najbitnije stvari u ovoj stvarnosti. Od početnih čestitki i simbola simpatija do današnjeg razularenog i mahnitog natjecanja tko će kome kupiti bolji poklon, a konzumerizam je tako još jednom nadrastao humanizam.

 Budući da Valentinovo ukorijenjeno u drevne poganske običaje i obrede,pravi kršćani ga ne slave. 

Iskreni, spontani izrazi i dijela ljubavi tijekom čitave godine daleko više usrećuju nego neki forsirani praznik poganskog porijekla.

Odnosi li se 70 godina pustoši i na Jeruzalem?

      Pri samom isteku 70 godina, prorok Danijel je izjavio: "Prve godine Darija (539/538 pne), sina Ahasverova, iz roda Medijaca, koji je bio postavljen za kralja nad kraljevstvom kaldejskim, 2 prve godine kraljevanja njegova, ja, Danijel, razumio sam iz knjiga broj godina koje se, prema riječi koju je Jehova uputio proroku Jeremiji, imaju navršiti nad opustošenim Jeruzalemom, naime sedamdeset godina. 

Zapazi da je Danijel rekao da je to razumio "iz knjiga" (Jeremijinih) "prema riječi koje je Jehova uputio Jeremiji". Te Jeremijine riječi, koje je Danijel čitao i na koje ovdje ukazuje, danas nalazimo u 25. poglavlju Jeremije. Tamo Jeremija kaže:

"11 Sva će se zemlja ova pretvoriti u pustoš i grozan prizor postati, i ti će narodi služiti kralju babilonskome sedamdeset godina.”

...18 Jeruzalem i gradove Judine i kraljeve njegove i knezove njegove, da se pretvore u pustoš i da grozan prizor postanu, da se zbog njih zviždi u čudu, da budu prokletstvo, što će uskoro i biti; 

(Jeremija 25:11, 18)

Biblija kaže da se pustoš odnosi
na cijelu zemlju Judinu,
uključujući i Jeruzalem

Dakle, Danijel je čitajući ove Jeremijine riječi, razumio da će se sva ta zemlja  Judina, uključujući i Jeruzalem,i njene kraljeve i prinčeve, pretvoriti u pustoš, koja će trajati 70 godina. To je jednostavno ono što ovdje piše u Bibliji. Tako je Danijel, Bogom nadahnut, razumio Jeremijine riječi.

Međutim, neki tvrde da je samo zemlja Judina sedamdeset godina bila pustoš, ali ne i njen glavni grad, Jeruzalem. Tvrde da se proročanstvo ne odnosi na Jeruzalem, već samo na okolno područje. Na taj način pokušavaju pokriti propust  u svom tumačenju koje, dopušta samo 50 godina pustoši Jeruzalema. 

Je li  to uistinu teorija utemeljena na Bibliji?

Kojim je događajima 70 godina počelo?

U istom Jeremijinom proročanstvu u kojem govori kako Nebukadnezar dolazi opustošiti njegov narod, i gdje piše da će ti narodi služiti kralju babilonskom sedamdeset godina, Jeremija precizno kaže kad, odakle i kojim događajem započinje 70 godina. On kaže: 

29  Jer, evo, na grad koji nosi ime moje počinjem puštati nevolju, a zar ćete vi ostati nekažnjeni?”

Dakle, ne najprije zemlja Judina oko Jeruzalema,  niti bilo koji drugi narod, već je grad Jeruzalem mjesto odakle počinje 70 godina pustoši. Jasno piše - grad koji nosi ime moje, od njega počinjem.

No, je li ovdje riječ tek o jednom ograničenom napadu ili o odvođenju tek nekolicine zarobljenika? Ne, jer je iz daljnjeg opisa ove nevolje savršeno jasno na što se sve odnosila.

32  Ovako kaže Jehova nad vojskama: ‘Evo, nevolja ide od naroda do naroda, oluja velika podignut će se s krajeva zemlje. 33 U taj dan bit će pobijenih od Jehove s jednoga kraja zemlje do drugoga.

Dakle, jasno je da 70 godina pustoši nije značilo tek neko vazalno kraljevanje, nego krvavo razaranje Jeruzalema, od kojega Bog 'počinje puštati tu nevolju'.

Prorok Ezekijel također, u svojoj viziji, potvrđuje da presuda počinje od Jeruzalema:

4    I rekao mu je Jehova: “ Prođi po gradu, po Jeruzalemu, i obilježi znakom čela ljudi koji tuguju i plaču zbog svih gadosti koje se čine usred njega!”

5   A onim drugima je na moje uši rekao: “Prođite za njim po gradu i ubijajte! Neka se ne sažali oko vaše i nemojte se smilovati! 6  Starce, mladiće i djevojke, djecu i žene pobijte da se istrijebe! Ali na kome god bude znak, njemu ne prilazite! Počnite od mojega svetišta!” I počeli su od staraca koji su bili pred domom. (Ezekiel 9:4-6)

  Ne, presuda nije počela od zemlje Judine, a da je Jeruzalem ostao netaknut narednih 20 godina. Proročanstvo ne može biti jasnije - presuda je započela u Jeruzalemu, napadom i ubijanjem njegovih stanovnika.

Proročanstva jasno opisuju da je 70 godina pustoši i služenja počelo uništenjem jednog grada, Jeruzalema.

sljedeće..    Kada je Juda odvedena u izgnanstvo?

Trebaju li kršćani slaviti Novu godinu?

Biblija opominje kršćane da "žive pristojno, bez razuzdanih gozbi i pijanki." (Rim. 13:12-14 ; Gal. 5:19-21; 1 Pet. 4:3)

 Budući da proslavu Nove godine često obilježava nedolično ponašanje koje Biblija osuđuje, pravi kršćani ne sudjeluju u takvom ponašanju . Biblija opominje kršćane da budu umjereni i razboriti u svom ponašanju (1 Tim. 3:2, 11 )

Istina, ne slave Novu godinu svi tako da se opijaju i da se nasilno i raspušteno ponašaju. Mnogi smatraju da mogu slaviti Novu godinu, pristojno, bez takvog pretjerivanja. 

Stoga, zašto ne bi i Jehovini svjedoci sudjelovali u proslavi Nove godine uz uvjet da budu umjereni i razboriti u ponašanju? 

Zato što pravi kršćani pored toga, uzimaju u obzir porijeklo i značaj takvih popularnih proslava.

Proslave Nove godine potječu od poganskih običaja. Te proslave nisu ništo novo. Drevni zapisi ukazuju na to da su se takve proslave održavale u Babilonu još u 3.tisućljeću prije Krista. Proslava koja se održavala sredinom ožujka, bila je najvažnija. "U to vrijeme bog Marduk odlučivao je o sudbini zemlje za narednu godinu", stoji u World Book Encyclopedia.
Babilonska proslava nove godine trajala je 11 dana i uključivala je prinošenje žrtava, procesije i obrede plodnosti.

Neko vrijeme, Rimljani su također započinjali svoju godinu u ožujku. Ali, 46 pne, Julije cezar propisao je da godina treba počinjati prvog dana u Januaru. Taj dan prethodno je već bio posvećen Janusu, bogu početaka, a sada je trebao obilježavati i prvi dan rimske godine. I tako su se prvog siječnja, ljudi "prepuštali raskalašenim ispadima i svakakvim poganskim praznovjerjima. " (McClintock and Strong's Cyclopedia)

Zapazi što o tome kaže World Book Encyclopedia (1966, svezak 14, 237str):

"U starom Rimu prvi dan u godini bio je posvećen Janusu, bogu ulaza i izlaza, početaka i završetaka... Prvi dan Nove godine postao je 487ne. sveti dan u kršćanskoj crkvi, kada je proglašen obred obrezanja... U početku su na taj dan bile zabranjene proslave tog dana. To se prolaskom vremena promijenilo i proslave su se ponovno mogle održavati."

Zašto kršćani izbjegavaju poganske običaje?

Ako su poganski obredi, običaji, imena bogova, itd, stvarno pomiješani sa proslavama, običajima i sl. koje prakticiramo danas, takvo što ne samo da je neprihvatljivo - to je nešto što je odvratno Bogu. Pravi kršćani u potpunosti se moraju kloniti od tih nečistih stvari i čak ih se nesmiju niti "doticati", kako piše u Bibliji. ( 2.Korinćanima 6:17) Zapazi u kojoj mjeri obožavanje Boga mora biti isključivo: "Pazite na sve što sam vam rekao. Ne spominjite imena drugih bogova. Neka se ne čuju iz usta tvojih." (IZLAZAK 23:13 2.MOJSIJEVA 23:13)

No, neki se možda još uvijek pitaju zašto pravi kršćani smatraju da su običaji koji imaju svoje pogansko porijeklo nešto tako loše. Možda kažu: "Uostalom, zar nema još mnogo drugih stvari koje potječu ili su povezane sa poganstvom? Npr, kalendari, ljekovi i sl

Razmotrimo dva primjera o Luki i apostolu Pavlu. Kad je Luka u Djelima apostolskim spominjao Aeropag (tj Aresovo brdo - Ares je bio grčki bog rata; Mars je bio latinski bog rata), on nije osjećao potrebu da pri zapisivanju promijeni već poznato ime tog mjesta u nešto što nitko nebi prepoznao.
Osim toga, Pavao je doslovno posjetio to isto mjesto posvećeno poganskom bogu i tamo je propovijedao Čak je prihvatio gostoprimstvo nekih koji su štovali to mjesto. Npr, Dioniza (grčko ime za 'boga vina') i još nekih koji su mu se pridružili i kasnije postali vjernici, kršćani. (DJELA 17:19-34 ) Luka i Pavao sigurno nisu sudjelovali u nečem što je bilo povezano sa poganskim običajima.

Takve nužne stvari nisu značile da su oni slavili poganske bogove. No, bilo bi pogrešno uključiti ili usvojiti u svoje štovanje Boga ili u molitvu i druge s tim povezane aktivnosti bilo što, što se koristilo u poganskom obožavanju.

Tako npr, u engleskom jeziku, praznici (holidays) već po samom imenu su svetkovine ( holy days)

Dok mi danas nemamo neku praktičnu alternativu nego koristiti npr gregorijanski kalendar (koji koristi imena poganskih rimskih bogova), s druge strane, imamo priliku odlučiti hoćemo li ili nećemo sudjelovati u običajima koji su izvorno bili posvećeni štovanju tih bogova. A prema onom što nam Sveto Pismo govori, trebali bismo iskoristiti taj izbor.

Da li bi onda bilo pogrešno okupljati se sa sukršćanima u svom ili njihovom domu na "staru godinu", tj na zadnji dan u godini?

Što ako se grupa kršćana organizira da se okupi na taj dan, jer je to prigoda kada su slobodni od svjetovnog posla i u prilici su da se tad mogu okupiti?

Ako netko planira okupljanje 31.prosinca ili namjerava prisustvovati nekom takvom okupljanju, dobro je da ispita svoje motive, kao i situaciju povezanu s tim.Npr, planira li se to okupljanje jednostavno jer je tad "stara godina"? Vlada li posebno oduševljenje zbog tog okupljanja jer se jednostavno poklopilo da pada na taj dan? Hoće li se planiranim aktivnostima na tom okupljanju oponašati ono što većina ljudi radi na taj dan? Ako to jest slučaj, bez obzira koliko to netko pokušavao opravdavati, to bi i dalje bila proslava nove godine.

Međutim, ako je motiv za okupljanje ispravan i ako njihovo ponašanje u svakom pogledu dolikuje pravim kršćanima, onda sigurno ne trebaju izbjegavati družiti se jedni s drugima na bilo koji dan, pa i na taj, samo zato jer ostali svijet oko njih tada se druži zbog slavljenja nove godine. Svaki kršćanin treba ispitati svoje vlastite motive i postupiti u skladu sa svojom biblijski školovanom savjesti.(1.IVANOVA 2:15-17 ; RIMLJANIMA 14:13 ;1.TIMOTEJU 1:19 )

Aleksander Krawczuk, profesor povijesti i bivši ministar kulture u Poljskoj, napisao je jedan članak za tamošnji tjednik Polityka.

 Nakon razmatranja povijesne pozadine proslave Nove godine, rekao je:
“Jesu li stari Rimljani priznavali proslavu Nove godine? U to ne može biti sumnje, naročito kad se uzme u obzir rimski imperij (...) Takva slavlja bila su prigode za veliko veselje i raspuštenost. To je opet utjecalo na stav koji su kršćani u staro doba imali prema službenom slavljenju Nove godine. Smatrali su taj običaj skandaloznim i potpuno poganskim, oblikom i duhom stranim pripadnicima prosvijećene religije. Konačno, prinošene su žrtve božanstvima. Iz tog razloga crkva je kategorički zabranila svojim vjernicima da imaju bilo kakav udio u proslavi Nove godine, naročito u slavljima.”

Profesor zatim objašnjava kako je ustanovljen datum za proslavu Božića:

“Rimski običaj proslave 25. prosinca prevladao je tek od četvrtog stoljeća. 
Tako je bilo moguće kristijanizirati popularni praznik Nepobjedivog Sunca.
Usprkos padu svog carstva, Rim je polako ali postojano natjerao najprije zapadnu civilizaciju a konačno i cijeli svijet da prihvati njegov običaj i volju obzirom na oba kalendarska datuma.
 Uzimanje 1. siječnja kao početka nove godine, međutim, značio je pobjedu običaja proslava, slavlja, svadbenih gozbi, darivanja i izražavanja dobrih želja, i to usprkos snažnoj averziji kršćana starog doba.”
Utvrdivši da su proslave Nove godine poganskog porijekla, što profesor Krawczuk misli o tome da li bi kršćani trebali sudjelovati u takvim slavljima? 

Ovakva je njegova želja za kršćane:
“Da [kršćani] budu u moralnom položaju u kojem bi mogli ponoviti riječi svojih suvjernika iz starog doba. Kad su ih pogani ismijavali i rekli: ‘Kakva je to religija bez krasnih hramova koji sadrže likove i kipove, bez skupocjenih haljina i liturgijskog posuđa?’ rani kršćani su odgovorili: ‘Istina je da smo siromašni. Ali naši hramovi su srca puna ljubavi prema Bogu i bližnjem; naša liturgijska odjeća je skromnost, marljivost, podložnost i poniznost; a posude su naša dobra djela.’ ”

U vezi s tim, Biblija u 2. Korinćanima 6:14-18 kaže za kršćane:

 “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav li sklad između hrama Božjega i idolâ? A mi smo hram Boga živoga (...) ‘Iziđite između njih i odvojite se’ — veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista” (Stvarnost, katolički prijevod).

Zašto uopće dizati toliku prašinu oko proslave Božića i Nove godine?

Mnogi ljudi i dalje slave Božić i Novu godinu,iako znaju da ti blagdani imaju pogansko podrijetlo i da npr, nigdje u Bibliji ne piše da treba slaviti Isusovo rođenje. Neki se možda pitaju: Zašto bi se kršćani trebali odreći slavljenja tih blagdana i biti omraženi među ljudima? Zašto oko toga uopće treba praviti sporno pitanje?


Biblija nas potiče da pomno razmotrimo činjenice “koristeći svoj razum” (Rimljanima 12:1, 2).
 Ona nas uči da cijenimo istinu (Ivan 4:23, 24). Kao što mnogi te razloge smatraju nebitnima ,ima i onih kojima su ti dokazi jako bitni. Osoba kojoj je stalo do Božjeg odobravanja, a ne samo do slijeđenja mase i većine, uzima u obzir i argumente koji snažno govore protiv sudjelovanja nekog tko se izjašnjava kao kršćanin, u tim proslavama.

Dakle, iako nam je stalo do toga što drugi misle o nama, mi se držimo biblijskih načela čak i ako zbog toga nismo omiljeni među ljudima. Osobno, nekome je puno draže spontano okupljanje, druženje i zdrava zabava sa dragim prijateljima, neopterećeno datumima i porijeklom.

Tako da,  iako ne želimo slaviti Novu godinu,  poštujemo pravo svake osobe da o tome odluči za sebe i ne pravimo probleme onima koji žele slaviti taj blagdan.