Nemoj "nedostojno jesti kruh ili piti čašu Gospodinovu" (1.Kor. 11:27)

     Ono što osobe koje dolaze iz kršćanstva osjećaju prema uzimanju simbola kruha i vina u spomen Kristu, može se razumjeti. To je vjerski običaj koji je u crkvama kršćanstva ukorijenjen kao i svaki drugi obred ili svetkovina. Međutim, prema Bibliji, uzimanje simbola na Gospodinovoj večeri nije nešto što treba shvaćati olako ili smatrati pukom formalnošću.

Pavao je napisao zašto: "tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu, ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv." (1.Kor. 11:27) 


Je li Pavao mislio na one koji u simbolima kruha i vina nisu uspjeli zamisliti tijelo i krv Kristovu? Ili na one koji nisu uspjeli ostati moralno čisti, ili nisu bili predani vjernici? Ili je još nešto više htio time reći?

" Tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu,
 ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv.
Neka dakle najprije svatko sam sebe ispita je li dostojan"

(1.Kor. 11:27, 28)

(WordPress.com)

Iz konteksta ovih riječi, saznajemo da je Pavao govorio onima koji su Gospodinovu večeru tretirali kao običan obrok, i zbog svojih sektaških podjela i tjelesnih želja za hranom i opijanjem, nisu bili u stanju ozbiljno i sa cijenjenjem razmišljati o toj prigodi, niti izvršiti iskreno samoispitivanje. (1. Kor. 11:17-22) Dakle, želite li uzimati kruh i vino zato jer raspoznajete tijelo i krv Gospodinovu ili zbog nekakvog sektaškog običaja na koji ste jednostavno navikli?

Raspoznavanje tijela

Što znači 'raspoznati tijelo i krv Gospodinovu'? Znači li to da samo moramo jednostavno zamisliti da je kruh Kristovo tijelo, a vino njegova krv? Ili je još nešto uključeno?

Pavao daje odgovor: "Neka dakle najprije svatko sam sebe ispita je li dostojan, pa onda neka jede od kruha i pije iz čaše" (1.Kor. 11:28) Dakle, ne radi se o samom kruhu ili vinu, već o nama osobno, da sami sebe pomno ispitamo jesmo li dostojni jesti kruh i piti vino na Gospodinovoj večeri.

Pavao nastavlja dalje: "Jer tko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne raspoznaje u tome tijelo Kristovo." (1.Kor. 11:29). Slažete se da ovu opomenu treba uvažiti? Želiš li biti osuđen zato što nisi pažljivo ispitao sebe prije nego si počeo uzimati simbole, kruh i vino? Naravno da ne. Stoga je trezvena osobna procjena neophodna.

Raspoznati sam sebe

Zapazimo sljedeće riječi: "Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, a dosta ih je i umrlo."(11:30) Očito je mislio na duhovnu bolest i smrt. Nakon toga kaže: "Ali kad bismo raspoznali kakvi smo, ne bi nam se sudilo" (31)

Zapazimo da on ne govori o našoj razini predanosti Bogu, ili o tome da li naš brat ima nešto protiv nas ili jesmo li prestali griješiti. Umjesto toga, on od nas traži da "raspoznamo kakvi smo", kao da od nas traži da ustanovimo svoj rod,vrstu ili sortu.(31)

Dakle, koje si ti "sorte"? Tko si? Zapamtimo, to uključuje razlučiti, razlikovati ono što jesmo od onoga što nismo. Budući da je riječ o svakome od nas osobno, to ne znači razlikovati simbole, nego razlučiti i razlikovati nešto o sebi osobno u vezi sa Kristovim tijelom.

Ranije, u istoj poslanici, Pavao je napisao: "Ne znate li da su vaša tijela udovi Kristovi? Hoću li, dakle, uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludnice? Nipošto! Pa zar ne znate da onaj tko se združi s bludnicom jedno je tijelo s njom? Jer Bog kaže: “Dvoje će biti jedno tijelo. A tko se združi s Gospodinom jedne je misli s njim" (6:15-17)

Dakle, ovo je tijelo koje moramo raspoznati da bismo bili dostojni uzimati kruh i vino. Moramo razlučiti  jesmo li mi osobno dio Kristovog tijela i krvi. Što to znači?

Skupo kupljeni

Pavao objašnjava: "Pa zar ne znate da je vaše tijelo hram svetoga duha? Dobili ste ga od Boga da prebiva u vama. Osim toga, vi ne pripadate sebi, jer ste skupo kupljeni. Zato proslavite Boga svojim tijelom!" (6:19, 20)

Dakle, osobe koje uzimaju kruh i vino moraju raspoznati da su skupo kupljene i da više ne pripadaju same sebi, nego Kristovom tijelu. O kakvoj "kupovini" Pavao govori?

On misli na to da su te osobe skupo kupljene da bi bile sa Kristom na nebu. ( Otk. 14:3) Zapazite da su prema 1. Korinćanima 6:17 oni 'jedno' sa Kristom, ne samo istog cilja ili u nekom figurativnom smislu, nego kao što se Krist 'odrekao samoga sebe i uzeo obličje roba i obličjem postao čovjek' i kasnije napustio svoje ljudsko obličje i postao duh, isto tako i svaki pomazani kršćanin će napustiti svoje tjelesno obličje roba i uzeti viši oblik i postati duhovno biće. (Filip. 2:7-9)

Oni uzdišu za novim tijelom

Na koji način pomazanici osjećaju taj duhovni zov? Pavao opet objašnjava: "Svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji.  ... primili ste duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: “Abba, Oče!”Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i nasljednici — nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni "(na nebu)...I ne samo to, nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega tijela putem otkupnine." (Rim.8:14-23)

Zapazite da pomazanik u sebi duboko uzdiše za oslobađanjem od svog ljudskog tijela. U 2.Korinćanima 5:2 piše: "Jer u ovome tijelu uzdišemo,čeznući da obučemo svoje nebesko tijelo". Njihovo uzdisanje nagoni ih da se gorljivo mole svom nebeskom Ocu da budu sa njim na nebu. Kao što se leptir oslobađa svoje kukuljice da bi mogao poletjeti, ili maleni pilić se oslobađa ljuske jajeta i onda instinktivno doziva svoju majku.

Zato svatko osobno mora ispitati sebe i razlučiti prepoznaje li sebe kao dio tijela Kristovog, tj, je li ili nije posvojen kao Božji duhovni sin, koji će sa Kristom vladati tisuću godina. (Otk. 20:6). To raspoznavanje zahtijeva brutalnu iskrenost, prepoznavanje uzroka svoje osobne želje.  Je li ta želja da uzimaš kruh i vino nastala iz tvog dubokog uzdisanja da budeš sa svojim nebeskim Ocem na nebu, zajedno sa Kristom, kao kralj-svećenik? Ili je ta želja samo odraz da se održava neka vjerska tradicija ili vjerovanje, ili neki trenutni osjećaj ili tjelesna želja?

Izabrani kao posebno vlasništvo

Riječi iz Ivana 1:13 i Hebrejima 5:4-6 pokazuju da nitko od nas osobno ne izabire postati Božji posvojeni sin samim time što bi uzeo simbole, kruh i vino, nego je Bog taj koji izabire svakog od njih i onda oni uzimaju simbole na Gospodinovoj večeri.

Bog ih na taj način privlači sebi. Izabire ih da budu nebesko svećenstvo, njegovo posebno vlasništvo. (2.Pet. 2:9) Ako postoji posebno vlasništvo, onda postoje i oni koji to nisu, ali, su ipak i oni njegova imovina. Oni koji su posebno vlasništvo, ponovno su rođeni u duhu. Oni su ponovno rođeni, jer ih je Bog odabrao. Ne radi se o njihovom krštenju u vodi, već zbog toga njihovog krštenja Božjim svetim duhom. (Ivan 3:3-8)

U svom domu vjerojatno imaš mnogo stvari za koje bi osjećao gubitak ako bi se uništile. Mnogi imaju i stvari koje su za njih još vrednije od ostalih, pa ih čak na neki način osiguraju. To su posebna dobra. Ti odlučuješ što je tvoje posebno vrijedno vlasništvo. Ne odlučuju to te stvari umjesto tebe. One ne izabiru umjesto tebe. Slično tome, i Jehova Bog je taj koji izabire svoje posebno vlasništvo. Ne izabiremo mi osobno ni za sebe, ni za druge.

Budi oprezan i siguran

Ako nisi potpuno siguran jeli te Bog odabrao da budeš njegov posvojeni sin, kralj i svećenik Božji na nebu, onda imaš odgovor na svoje pitanje jesi li. (1.Kor. 4:8) Od Boga odabrani pomazanici sigurni su u svoj nebeski poziv. Ne zbog svog ega, narcisoidnosti ili bilo kojeg drugog psihološkog stanja, niti zbog trenutnih emocija ili nekog religioznog uvjerenja, nego zbog svjedočanstva koje im je Bog svojim svetim duhom usadio u njih.

Također, ako je tvoja vizija uskrsnuća, buđenje na prekrasnoj procvaloj livadi, ili u prekrasno uređenom rajskom perivoju, onda tvoja nada sigurno nije da živiš na nebu.

Samo ti osobno možeš razlučiti imaš li taj poziv i jeli te Bog izabrao za to, i moraš to jasno razlučiti prije nego uzimaš simbole na Gospodinovoj večeri, ako ne želiš biti nepovoljno osuđen od Boga.

Inače, u Svetom Pismu ne postoji niti jedan ukaz o tome da ćemo biti osuđeni ako NE jedemo kruh i ne pijemo vino na Gospodinovoj večeri. Naše spasenje ne ovisi o tome. Ali, kao što smo jasno vidjeli iz prethodno spomenutih biblijskih stihova, bit ćemo osuđeni ako uzimamo simbole na nedostojan način.

Tako da netko može biti osuđen od Boga ako uzima od kruha i vina zbog neke svoje tjelesne želje, nekog vjerskog uvjerenja, zbog svog ega ili iz nekog inata.  Naravno, nitko od nas nema pravo osuđivati nikoga tko ipak odluči uzeti od kruha i vina, čak i ako nam se čini da ta osoba nema nebeski poziv. To je nešto između te osobe i Boga. Bog je taj koji će tu osobu ili odbaciti ili priznati.

Prema Bibliji, velika većina Božjeg naroda ima želju i nadu da žive u obnovljenom zemaljskom raju, koji će obuhvaćati cijelu planetu Zemlju. (Ps. 37:29, Mat. 5:5, Otk. 7:13, 14)  I oni sa cijenjenjem prisustvuju Gospodinovoj večeri kao promatrači, znajući da imaju mnogo razloga za zahvalnost i cijenjenje ljubavi koju su im pokazali i pokazuju Jehova Bog i njegov ljubljeni Sin, Isus Krist. (Ivan 3:16)


                                                                  pročitajte više:

Obilježavanje godišnjice Isusove smrti        

       Srdačno ste pozvani!

"Moj Gospodin i moj Bog!" (Ivan 20:28)

Toma je bio strogo monoteistički Židov. To znači da je vjerovao da je svemogući Bog jedna osoba, Otac. (Ponovljeni zakon 32: 6, Izaija 63:16; 64: 8; Jeremija 31: 9, Psalam 89:26; Malahija 2:10) Također, bio je svjestan da je i Isus govorio da je Otac “jedini pravi Bog”. Ivan 17: 1-5) 

Isus je čak rekao i Mariji u Ivanu 20:17 da će se uzdići k svome Ocu i Bogu. (usporedite sa Otkrivenjem 3:12.) I u 31. retku, samo par stihova nakon Tominog uzvika,  Ivan nam kaže da je smisao njegova Evanđelja to da  je Isus Sin Božji. Zapazite da Ivan nije ponovio Tomin uzvik. To je u skladu s Pavlovom izjavom u 1 Korinćanima 8: 6, gdje je jasno izjavio da je Bog Otac i da je Isus Gospodin. 

Sljedeće stvari iz  konteksta Tominog uzvika treba uzeti u obzir:

• Isus i njegov Bog su "jedno". Ivan 10:30 (u jedinstvu, isto kao i njegovi učenici.. usp. Ivan 17:11, 21 ; 5:30)
• Vidjeti Isusa je kao vidjeti Oca. Ivan 14: 9
• Nitko ne može vidjeti Oca i Boga. Ivan 1,18; 4:24
• Toma je vidio Isusa, kao što je Isus primijetio. Ivan 20:29
• Isus je zapovjedio: “Vjerujte u Boga; Vjerujte i u mene. ”Ivan 14: 1
• Isus kaže da ima svog Boga i Oca, kojeg  naziva jedinim pravim Bogom ( Ivan 20:17, 17:3)

Dakle, čak i da je Toma nazvao Isusa Bogom, takva upotreba riječi bog, ima mnošto SZ primjera. Na primjer:

•    U Sucima piše o dva ukazivanja "anđela Jehovinog" koji se naziva Bog ili Jehova:
•    Gideonov anđeo koji predstavlja Boga nazvan je božanskim imenom u Sucima 6,14-16,23.
•    Manoahov anđeo koji je predstavljao Boga nazvan je Bogom (Elohim) u Sudijama 13:22.

Hošea 12: 3-4, anđela koji se borio sa Jakovom, naziva Bogom (Elohim).
Ovaj i izvorni izvještaj u Postanku 32:28 najbolje je objasniti da je anđeo koji je predstavnik Boga, djelovao poslan od Boga.

Izlazak 23:21 naziva anđela osobom koja nosi Božje Ime.
Taj anđeo, kojeg je Bog odredio da predvodi njegov narod,  bio je identificiran u Danielu 10:21 i 12: 1 kao arhanđeo Mihael. On predstavlja Jehovu Boga kao njegov osobni poslanik. Naziva ga se Bogom, jer savršeno izvršava njegovu volju, umjesto Boga osobno.
Osim toga, Toma nije povikao: "TI SI moj Gospodin i moj Bog", niti, "Moj Gospodine Bože". 

Kada se koristi izraz " Gospodin " (barem) u obraćanju drugoj osobi, koristi se drugačiji oblik NZ grčke riječi od oblika koji se nalazi u Ivanu 20:28 ( ho kurios mou ). Vokativ se koristi u obraćanju osobi .... kurie (O Gospodine), ti (O Bože) ...  gotovo su jedini oblici pronađeni u NZ-u" -  (New Testament Greek Primer, Alfred Marshall, Zondervan, 1978, str. 14, 15)

Osim toga, kontekst Ivana 20: 24, 25, i 29, pokazuje da je Toma odbijao povjerovati da je Isus uskrsnuo od mrtvih, a ne da je odbijao povjerovati da je Isus Bog. Naravno da uskrsnuće od mrtvih ne čini Isusa Bogom. Ustvari, uskrsnuće od mrtvih dokazuje da Isus nije Bog, jer je Bog besmrtan i ne može umrijeti. Osim toga, Biblija tako jasno kaže da je Bog taj koji je uskrsnuo Isusa:

"Tog je Isusa Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci.+ " (Djela 2:32 ; vidi i Djela 2:24, 1. Kor. 6:14, Hebr. 13:20, itd.)

"Jer vjerujemo u onoga koji je od mrtvih uskrsnuo Isusa, Gospodina našeg" (Rim. 4:24) 

Dakle, Bog je uskrsnuo tog Gospodina, iz Tominog uzvika: "Moj Gospodin i moj Bog!"  Tako da se, bez ikakvog protuslovlja sa Biblijom, može reći da je Toma ustvari rekao: " Ovo je moj uskrsnuli Gospodin, kojeg je moj Bog uskrsnuo!"

"Bog je u NZ  potpuno nevidljiv (Ivan 6:46, 1. Tim. 1:17; 6:16; Kol. 1:15) "Bog ne postaje vidljiv ; On je otkriven, ... izvještaji o uskrsnuću posebno naglašavaju da je uskrsnuli Krist vidljiv" (The New International Dictionary of New Testament Theology, str. 518, sv. 3, Zondervan, 1986.)

Razmislite pažljivo: čak i nakon što je Isus uskrsnuo, on je i na nebu nastavio nazivati Oca, izrazom "MOJ Bog"!  ( Čak i nakon što je na svom uzvišenom, proslavljenom položaju -  Otk. 3:2, 3:12)

Trinitarijansko tumačenje da Ivan 20:28, kaže da je Isus svemogući Bog, suproti se jasnom svjedočanstvu konteksta tih riječi, kao i cijele Biblije. 

Ranije u istom poglavlju, u 17. retku, Isus je rekao Mariji da je njezin Bog i Otac  i njegov Bog i Otac, tako da je Bog prema Isusovim riječima, samo jedna osoba - Otac. U Ivanu 17, Isus se moli svom Bogu, Ocu, i u toj molitvi, naziva ga 'jedinim istinitim Bogom, koji je poslao, njega, Isusa.' 

Također, primijetite Ivanov zaključak u 20:31,  da njegovo evanđelje uči da je Isus “Krist, Sin Božji”. Nije ponovio Tomin uzvik. Ta dva stiha, 17 i 31, jasno podupiru učenje da je samo jedna osoba, Otac - Svemogući Bog,  i očito je da te riječi ne ostavljaju nikakvog mjesta za učenje o trojstvu. 
  
Tako da, uzimajući u obzir (1) kontekst Ivana 20 i (2) SZ primjera, Ivan 20:28 ničim ne dokazuje da je Isus osoba bezličnog, trojednog Boga. Dakle, Isus nije trebao ispravljati Tomu zbog tog uzvika. Bilo mu je drago što je Toma shvatio da je Bog, Otac, uskrsnuo njega, njegovog Gospodina. 

Prema tome, objektivni i pošteni ljudi koji nisu emocionalno vezani za trinitarijansko tumačenje, brzo će primijetiti da ideja o trojstvu nema nikakvog mjesta u Tominom uzviku iz Ivana 20:28, kao ni u cijeloj Bibliji.

Trebamo li se moliti Isusu?

Nema sumnje da, prema Bibliji, Isus, nakon Boga, zauzima drugi najviši položaj na nebu . Znači li to da mu se trebamo moliti? Mnogi ljudi, zbog svoje ljubavi prema Isusu, njemu upućuju molitve, ali što  sam Isus misli o takvim molitvama upućenima njemu?

Zašto treba odgovoriti na ovakvo pitanje?

Jer, kao prvo, Biblija u Psalmu 65: 2 naziva Jehovu Boga  "slušateljem molitve" i u  Ps. 5: 1- 3,  psalmist David kaže: "Prikloni uho riječima mojim, Jehova, čuj uzdisaje moje! Slušaj glas vapaja mojega, Kralju moj i Bože moj, jer tebi se molim! Jehova, ujutro ćeš čuti glas moj,ujutro ću se obratiti tebi i budno čekati.… ”
Pitanje za one koji vjeruju da je Jehova dio trojedinog Boga, zajedno s Isusom i bezimenim svetim duhom:
 Zašto se David s vremena na vrijeme nije molio Isusu, ili Sinu kao Logosu, niti svetom duhu, ako se sve troje smatraju zajedno jednako vječnima  kao Bog?

Ovaj trojedni koncept Boga, naravno, bio je posve stran i Davidu, kao i svim štovateljima Jehove Boga prije i za vrijeme Isusovog dolaska na Zemlju. I, isto tako, ovaj je koncept bio potpuno nepoznat Isusovim apostolima i ranim kršćanima. Zapravo, ta trojedna koncepcija Boga bila je potpuno strana svim kršćanima sve do njezine konačne formulacije u 4. stoljeću naše ere kada su "kršćani" bili prisiljeni prihvatiti ovu doktrinu pod prijetnjom mačem pogubljenja.

Budući da je Jehova "slušač molitve", lako je razumjeti zašto su se Božje sluge u davna vremena, kao što su Izraelci, molili samo Jehovi Bogu, Svemogućem. Jesu li se stvari promijenile kada je Isus, Sin Božji, došao na Zemlju da izbavi čovječanstvo od grijeha i smrti? Ne, molitve su se još uvijek upućivale Jehovi. Kad se Isus na zemlji često molio svom nebeskom Ocu, on je učio druge da čine isto.

        U Gospodinovoj molitvi nije nas učio da se molimo njemu, već nam je dao ovaj model:

 " 6 A ti, kad se moliš, uđi u svoju najskrovitiju sobu i zatvori vrata pa se pomoli Ocu svojemu koji je u tajnosti. Tada će ti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratiti. 7 A kad se molite, ne govorite uvijek jedno te isto, kao što čine neznabošci, jer oni misle da će biti uslišeni zato što koriste mnogo riječi. 8 Zato nemojte biti kao oni, jer Bog, Otac vaš, zna što vam treba i prije nego što ga zamolite.
9 Molite se, dakle, ovako:‘Oče naš, koji jesi na nebesima, neka se sveti ime tvoje." (Mt 6:6-9).

Molitva je oblik obožavanja. Čak i The World Book Encyclopedia to priznaje: "Molitva je oblik obožavanja u kojem osoba može ponuditi predanost, zahvalnost, ispovijed ili zamolbu Bogu."

Jednom prilikom Isus je rekao: “pisano je: ‘Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!’“ (Mat. 4:10) Isus se držao te temeljne istine da se obožavanje - a time i molitve - treba upućivati samo njegovom Ocu, Jehovi Bogu. Zapravo, moliti se Isusu bilo bi izravno kršenje onoga kako nas je Isus učio moliti. Ustvari, to se čak može smatrati neposlušnošću prema molitvi koju je Isus postavio kao model za kršćane! Molitva svetom duhu nema ništa bolju osnovu ili biblijski primjer od molitve Isusu, a također predstavlja izravno kršenje Isusovih uputa o tome kome i kako se trebamo moliti.

U Filipljanima 2:9-11 piše: "Zato ga je Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom i da svaki jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca."

Da li riječi “da se u Isusovo ime prigne svako koljeno ”znače da se trebamo moliti Isusu? Ne znače.

Da bi molitva bila prihvatljiva, mora biti poslana "u ime Isusovo", ali je, ipak, prema Isusovim uputama, upućena Jehovi Bogu i služi Njegovom slavljenju. Iz tog razloga Pavao kaže: "Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iznesite svoje molbe Bogu." ( Filip. 4:6) Dakle,  jasno je da  Pavao nije uključio Isusa ili svetoga duha kao primatelje "molbi Bogu ”, kao ni sam Isus, koji je ukazivao na  svoga Oca kao“ Boga ”ili“ mog Boga”. (Ivan 4:24; 6: 27,46; 10:36; 17: 3; 20: 17,31; Otkrivenje 3: 2,12).

Kao što put vodi do cilja, ili odredišta, tako je Isus “put” koji vodi do Svemogućeg Boga. “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene. ”(Ivan 14,6). Ove Isusove riječi pomažu nam da vidimo da trebamo slati svoje molitve Bogu preko Isusa, a ne izravno Isusu. Činjenica je da se Isus u više navrata molio Bogu, svom Ocu, pokazuje da je i on obožavao Jehovu.
 Sjetimo se kako je izjavio u Ivanu 20:17: “…  jer još nisam uzašao k Ocu, nego pođi mojoj braći i reci im: ‘Uzlazim k Ocu svojemu+ i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.’”


Neki možda imaju na umu Pavlove riječi u 1 Kor.1: 2 gdje je spomenuo "sve koji posvuda prizivaju ime Gospodina našega, Isusa Krista, Gospodina njihovoga i našega:" Na grčkom izraz "prizivati" ima mnoga značenja. 
Kako je Kristovo ime bilo prizivano posvuda? Jedan od načina bio je da ga Isusovi sljedbenici javno priznavaju kao Mesiju i "Spasitelja svijeta", izvršavajući mnoga čudesna djela u njegovo ime. (1 Iv 4,14). Djela 3: 6; i Djela 19: 5). Zapravo, The Interpreter's Bible navodi da izraz "prizivati ime našeg Gospodina ... znači priznati njegovo gospodstvo, a ne da mu se molimo."

Prihvaćanje Krista i vjera u njegovu prolivenu krv, koja čini mogućim oproštenje grijeha, također čine “prizivanje imena našeg Gospodina, Isusa Krista.” U Djelima 10:43 stoji: “O njemu svjedoče svi proroci, da svatko tko vjeruje u njega dobiva oproštenje grijeha po imenu njegovu. ”
Zapazimo i što piše u Djelima 22: 16:“ I zašto sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje prizivajući ime (Isusovo) njegovo!"

Mi i doslovno izgovaramo Isusovo ime kad god se molimo Bogu preko njega. To je u skladu s Ivanom 15:16b koji glasi: “… da bi vam Otac dao što ga god zamolite u moje ime.” I sa Ivanom 16:23 koji glasi: “U taj me dan (nakon njegove smrti) nećete ništa pitati. Zaista, zaista, kažem vam, ako zamolite što od Oca, dat će vam u moje ime.”. Ovi stihovi jasno govore da je Isus rekao da se treba moliti Bogu, Ocu, ali, u njegovo ime. Isus nikada nije rekao da se treba moliti njemu, ili svetom duhu, nego da se uvijek molimo Ocu, ali tako da "prizivamo ime Isusa Krista". Dakle, 'prizivanje Isusovog imena', ne znači da mu trebamo upućivati molitve.

Ne usmjeravajući molitve Isusu osobno, mi ne umanjujemo njegov položaj, već umjesto toga dajemo svu slavu Bogu, baš kao što je Isus učinio, i tako pokazujemo da je slanje molitvi Bogu upravo ono što je Isus htio da njegovi sljedbenici čine. U Ivanu 14:13 piše: "I što god zamolite u ime moje, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu" Što bi Isus tad učinio? Čitamo, npr, u Ivanu 14:16:  I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog pomoćnika da bude s vama zauvijek." Dakle,  jasno je da trebamo se obraćati Bogu (u molitvi), u Isusovo ime. "

Što je sa izvještajem o Stjepanu koji je zazivao Isusa: "Gospodine Isuse, primi duh moj!." Nije li to dokaz da je ispravno moliti se Isusu? Zapravo, postoje dva izvještaja o naizglednim molitvama, ili barem razgovorima sa proslavljenim Isusom Kristom. Ovaj Stjepanov slučaj u Djelima 7:54-60, i drugi, naveden u Otkrivenju 22:20 gdje Ivan kaže: “… Dođi, Gospodine Isuse!” 

U Djelima 7: 59,60 čitamo: “I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: “Gospodine Isuse, primi duh moj!” Zatim je kleknuo i povikao na sav glas: “Jehova, ne uzmi im ovo za grijeh!”Rekavši to, umro je."

Neki prijevodi govore da se Stjepan molio Bogu govoreći: “Gospodine Isuse, primi duh moj”, što nije točno iz dva razloga. Prvo, Na izvornom grčkom ne piše da je Stjepan “molio Boga”, već jednostavno prevedeno na hrvatski glasi: “zazvao i rekao: 'Gospodine Isuse'…” ( Kingdom Interlinear , prevedeno iz Westcotta i Horta); i “zazivao govoreći: 'Gospodine Isuse”… ”( Emphatic Diaglott preveden iz vatikanskog manuskripta 1209.). Stjepanov zazivanje Isusu u Djelima 7:59 upravo je to, apel, a ne molitva. 

Upotrebljena grčka riječ je "epikaleo", ista riječ koju je Pavao upotrijebio kad se pozvao na Cezara, kako je zapisano u Djelima 25: 11.12, 21: "... Prizivam se na cara!" Fest, nakon što je razgovarao s vijećnicima, odgovorio mu je: "“Na cara si se prizvao, pred cara ćeš ići!“… Ali kad se Pavao izjasnio…” Ova ista grčka riječ “epikaleo” koristi se i u Stjepanovom zazivanju Isusa. Biste li rekli da se Pavao “molio” Cezaru? Naravno da ne! Isto tako, ni Stjepan se nije“molio” Isusu. 

Ako pažljivo razmotrimo ovaj izvještaj (Djela 7: 54-60), vidimo da je Stjepan “... vidio nebesa otvorena i Sina čovječjeg kako stoji zdesna Bogu.” Stjepan je “vidio” Isusa u viziji i, očito reagirajući kao da se doslovno nalazi u Isusovoj prisutnosti, osjećao se slobodnim uputiti apel onome kojeg je prepoznao kao Gospodina Isusa Krista i prizvao ga je. Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da se radilo o molitvi, činu obožavanja, nego o apelu. Obično obraćanje Isusu nije molitva, kao što ni obično obraćanje Bogu nakon presude u Edenu,  i u slučaju Kaina, nije bilo molitva. (Vidi: Postanak 3: 8-13 i Postanak 4: 9-14). 
Nakon toga u Djelima apostolskim 7:60 piše da je "Zatim kleknuo i povikao (Stjepan) na sav glas", ovaj put, nesumnjivo, u molitvi: "Jehova, ne uzmi im ovo za grijeh!"

Mnogi prijevodi u stihu 60 kažu: “Gospodine”, što stvara zabunu oko toga kome se moli. NWT kaže: "Jehova".  Dostupni grčki rukopisi ovdje koriste izraz “Gospodin” ( Ky'rios ). U kršćanskim grčkim pismima, ova titula često se odnosi na Jehovu Boga ili Isusa Krista, ovisno o kontekstu. U ovom stihu, upućena je očito Jehovi Bogu iz sljedećih razloga: Ovdje Stjepan ponavlja Isusove riječi svom Ocu u Luki 23,34 : Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" U Stjepanovom govoru, zapisanom u Dj 7: 2-53 , pojam Ky'ir · os se koristi tri puta. Sva tri  ukaza su citati ili aluzije na stihove hebrejskih Pisama, koja se jasno odnose na Boga. Mnogi komentatori i prevoditelji podupiru stajalište da se u ovim kontekstima Ky'ir · os odnosi na Jehovu.

 Dok se pojam Ky'ri-os također pojavljuje u Djelima 7:59 , tamo Stjepan konkretno kaže “Gospodine Isuse”. Međutim, ova izjava ne znači, kao što neki tvrde, da je Isus onaj koji se zove Ky'ri ·Os u Dj. 7:60 . Postoji prirodni razmak između Stjepanovih riječi u stihu 59 i njegovih riječi u stihu 60.   Stjepan je stajao, zatim, kad je kleknuo, bilo je vjerojatno da će se obratiti Jehovi Bogu u molitvi. (Usporedite Lu 22:41; Djela. 9:40; 20:36; 21: 5 , gdje je klečanje povezano s molitvom Bogu.) Stoga, čini se da su posljednje Stjepanove riječi bile molitva svemogućem Bogu, Jehovi. Osim toga, stih 7:56 kaže da je Stjepan "vidio nebesa otvorena i Sina čovječjeg kako stoji zdesna Bogu", tako da je razumljivo da se obratio Isusu u retku 59, a zatim u Jehovi u stihu 60. Brojni prijevodi kršćanskih grčkih pisama na hebrejski koriste tetragram u 60. stihu, ali, ne i u 59, gdje stoji izraz "Gospodine Isuse"(1)

 Zanimljivo je da MacArthur Study Bible (bez ikakve veze sa JS) kaže: “Kao sto je to prije njega učinio i Isus, (Luka 23:34), i Stjepan je molio Boga da oprosti njegovim ubojicama.” 

The Expositor's Greek Testament (W. Robertson Nicoll, 2002, 2.sv, str. 204) ovako komentira Stjepanov govor: "Govor počinje izjavom o Jehovinom božanskom veličanstvu."


Što se tiče upotrebe grčkog pojma Ky'ri·os (Gospodin) u Djelima 7:59, 60 , njemački komentar na knjigu Djela apostolska, Kommentar und Studien zur Apostelgeschichte (Wissenschaftliche Untersuchungen zum Neuen Testament, 22), Otto Bauernfeinda, 1980. , (str. 120) kaže: “U retku 59 , Isus je κύριος; u stihu 60 , vjerojatno Bog. "

Imamo sličan slučaj sa apostolom Ivanom, na kraju Otkrivenja, kada kaže: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse. ”(Otkrivenje 22,20). No, kontekst  opet pokazuje da je Ivan tad u viziji (Otkrivenje 1:10; 4: 11.2) čuo Isusa kako govori o svom budućem dolasku i tako je Ivan  gornjim odgovorom izrazio svoje želje za tim dolaskom.

 U oba ova slučaja situacija se ne razlikuje mnogo od razgovora koji je Ivan imao sa nebeskom osobom u  Otkrivenju 7: 13,14: “Nato mi je jedan od starješina rekao: “Tko su ovi koji su obučeni u duge bijele haljine i odakle su došli?” Odvratio sam mu: “Gospodine moj, ti to znaš.” I rekao mi je: “To su oni koji dolaze iz velike nevolje. Oprali su svoje duge haljine i ubijelili ih u krvi Janjetovoj. ..."
Nema naznaka da je bilo koji od apostola ili učenika ikada “molio” ili čak bio u razgovoru s proslavljenim Isusom Kristom na nebu, pod bilo kojim drugim okolnostima,  osim ta dva izvještaja povezana sa vizijama koje su imali Stjepan i Ivan. U oba ta slučaja, riječ je bila o apelu ili o razgovoru. 
Dakle, apostol Pavao s pravom tvrdi u Filip. 4: 6: “Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iznesite svoje molbe Bogu.

I Isus je, jasno, i sa pravom rekao u Ivanu 14:6: “Ja sam put i istina i život.Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene. ”
Dakle, slijedeći Isusove upute kao što je prikazano u ovom članku, trebamo se moliti samo Bogu, Ocu, ali, preko (u ime) Isusa Krista.