Napomena:
Ovo je iskustvo osobe koja je bila isključena, i koja se, nakon više godina, odlučila vratiti u zajednicu. Originalno iskustvo ta je osoba objavila na Quori, na engleskom jeziku. Uz njeno dopuštenje, preveo sam ovdje i objavio to iskustvo na naš jezik. Budući da ovakva iskrena iskustva teško da ćete pronaći na internetu, jer nisu u interesu otpadnika i protivnika, vrijedilo je objaviti i ovakvo - iskreno, motivirajuće osobno iskustvo, koje pokazuje realno i pravo stanje stvari o biblijskoj mjeri isključenja …
Brandon Vilson : "Zašto sam se vratio Jehovi?"
"Vratio sam se Jehovi nakon što sam nekoliko godina bio isključen iz više razloga. Jedan od razloga je što sam se konačno uspio suočiti sa činjenicom da je bol koju sam sebi i drugima nanio, zapravo bila moja krivica. Na kraju sam preuzeo odgovornost za situaciju u kojoj sam se našao umjesto da krivim druge ili organizaciju ili pokušavam da se opravdam.
Prošlo je nekoliko godina prije nego što je ovaj biblijski redak počeo dopirati do mene toliko duboko, da je imao stvarnog utjecaja, a sada je to već tako davno da se činilo da je to bio drugačiji život - jer takav je bio - kao i lekcije koje su me snašle. Naši postupci imaju posljedice, a mi smo odgovorni za njih. Možemo ili nastaviti se sažaljevati, opravdavati se, kriviti druge, ili učiti iz toga. Ja sam na kraju odlučio učiti iz toga.
Starješine su me ohrabrivali da nastavim dolaziti na sastanke čim je prvi put donesena odluka da me se isključi, ali sam prestao ići na sastanke i čak sam prestao se moliti, iako me znanje o Jehovi i o Bibliji nikada nije napustilo, moj odnos s Jehovom bio je vrlo ograničen i jako narušen, ali kasnije sam i saznao, ipak ne i nepovratno izgubljen.
 |
| Brandon Wilson |
Nakon nekoliko godina izvan skupštine, počeo sam uviđati laži i taktike protivnika i otpadnika. Dugo sam se družio sa njima. Konačno sam primijetio kako tonu sve dublje , ali glupo su se zavaravali, misleći da su na pravom putu.. Vidio sam kako im prolaze životi i znao sam neke stvari kojima su se bavili i kako su djelovali. Počeo sam žaliti na što se sveo moj život. Konačno sam shvatio da oni koji zapravo žele tako živjeti, "primaju zasluženu plaću za svoje pokvarene postupke." (Rim. 1:27) Sjetio sam se Isusovih riječi iz Mateja 6: 2 i iz prve ruke vidio kako se ispunjava na onima među kojima sam se nalazio. Već su 'primili svoju plaću', jer su ostali bez svega. Bez prave nade, bez prave budućnosti. Sve što sada imaju ili pokušavaju učiniti je bezvrijedno. Shvatio sam da nisam zadovoljan time. Počeo mi je nedostajati moj prijašnji odnos sa Jehovom i sve ono što sam imao kad sam bio aktivni Svjedok.
Bilo je čak i nekoliko prilika kad bi me netko sa kim sam se nalazio, pitao o Bibliji, Bogu, životu, smislu, budućnosti, nadi, boli i patnji, smrti i tako dalje, i znao sam da im mogu pokazati odgovore iz Biblije jer to sam naučio i saznao iz Biblije. Želio sam dati „svjedočanstvo“, ali, proganjala me savjest, jer sam bio svjestan da sam imao gotovo nikakav odnos sa Bogom o kojem bih im tada govorio. Prvo s čime sam se iskreno suočio i složio, bilo je da je odluka starješinstva da me isključe, bila ispravna. Kršten sam i unaprijed sam znao što se može desiti ako netko nepokajnički, uporno čini ozbiljan grijeh. Starješine su se sastajali sa mnom u čak 6 puta u otprilike 4 mjeseca, pokušavajući mi pomoći i izbjeći isključenje. Nakon nekoliko pokušaja razgovora sa mnom, morali su učiniti ono što su trebali učiniti i nadali su se da će mi to na kraju pomoći. I pomoglo mi je. Cjelovitost riječi iz Hebreja 12: 4–11 nešto je nešto što sada cijenim više nego prije, i gledajući kako sam te riječi doživio iz prve ruke, sada imam ispravan stav, jer sam iz toga izvukao korisnu pouku.
Ukor doista znači „pouku“ ako je netko spreman prihvatiti ga.Konačno sam shvatio i prihvatio da su braća poduzela ispravne mjere, i da moram prihvatiti odgovornost za svoje postupke, jer sam ih prisilio da poduzmu ono što su htjeli izbjeći. Želio sam zamoliti Jehovu za oprost i ponovno steći dobar odnos sa njim. Međutim, tada sam upao u drugu zamku - zamku razmišljanja kako više ništa ne značim niti vrijedim Jehovi, ili da sam na neki način zao u srcu i da možda više nema oprosta za mene.
Pa iako sam se pomirio sa svojom situacijom, sada sam se suočio s novim problemom, kao što sam već rekao - osjećao sam se kao da sam u stvari zao u srcu i bio sam apsolutno prestravljen što sam se možda pretvorio u takvu osobu nakon toliko godina bez smislenog odnosa s Jehovom. Riječi iz Jeremije 17: 9, 10 počele su mi dolaziti na um, a zatim, Davidova molitva u Psalmu 26: 2.I onda sam se počeo obraćati Jehovi u molitvi, što nisam učinio godinama, i rekao sam mu sve što sam nosio u srcu. Rekao sam mu koliko sam se uplašio, doslovno sam ga molio da pročita što mi je u srcu, i zamolio ga da 'vidi ima li nečeg dobrog u meni ili sam se u srcu pokvario'. “
Molio sam ga 'da mi ukaže ako je pronašao bilo što vrijedno spašavanja.' Molio sam ga za milost i rekao mu koliko mi je žao što sam ga povrijedio, pogotovo jer mi nije učinio ništa da bi zaslužio, ono što sam priuštio njemu i drugima. Rekao sam mu da moram znati jesam li stvarno vrijedan otkupnine, koju je platio za mene, i hoću li mu opet moći biti od koristi ili sam sve upropastio. Rekao sam mu:„Ne očekujem čudo, ali znam da ti imaš svoje načine.“ Zatim, rekao sam mu da ću pričekati da učini sve što treba, u nadi da će mi dati do znanja što je odlučio. Ne mogu se sjetiti da sam se ikada prije osjećao tako ranjivim, ali, i kad sam Jehovi pristupio u molitvi i izlio mu svoje srce, osjećao sam se sigurno. Teško je to nekome objasniti...
Dva dana kasnije, starješina iz mjesne skupštine (koga nikad ranije nisam sreo, jer nikad nisam išao na tamošnje sastanke, budući da sam se preselio tijekom nekoliko godina dok sam bio isključen) pokucao je na moja vrata, predstavio se, pitao me je li došao na pravu adresu, i onda me odmah upitao želim li se vratiti. Mislio sam da ću se tu na vratima slomiti u suzama, prije nego što mu uopće išta uspijem reći. Bio je vrlo ljubazan i uzeo je vremena da me sasluša, a sjećam se da se, prije nego što je otišao, nasmiješio i rekao: "Voljeli bismo da se vratiš, bio bi nam koristan." Otprilike godinu dana kasnije, ponovno sam primljen.
Sada, nakon malo više od desetljeća nakon mog povratka, opet služim sa svojom braćom i sestrama sa istim prednostima i žarom, i imam još jači odnos s Jehovom nego prije. Kao da se te izgubljene godine nikada nisu ni dogodile. Budalasto sam na svojoj koži iskusio što se nalazi 'sa druge strane istine' , umjesto da sam odmah, u početku poslušao one koje sam trebao poslušati. Mogao sam spasiti sebe i druge nepotrebne boli i patnje. Mogao sam poštediti Jehovu nepotrebne boli u srcu.
Izvještaji koji govore o Manašeu (2 Ljetopisa 33:12, 13) i Jošafatu (2. Ljetopisa 19:3) danas mi znače još više nego prije, posebno zato što se mogu poistovjetiti s Manašeovim "nevoljama" prilikom njegovog obraćanja Jehovi, jer znam da je Jehova iskreno tražio i pronašao dobro u obojici, i u Manašeu i Jošafatu, i ukazao im svoju milost i suosjećanje.
Vratio sam se Jehovi jer sam htio ponovno biti u dobrom odnosu sa njim. Vratio sam se jer je Jehova zaista milostiv, suosjećajan i prašta svima koji žele steći dobro ime kod njega. Vratio sam se jer nisam trebao nikada napustiti Jehovu. Vratio sam se jer je Jehova u meni vidio nešto (iako ne znam što) što je bilo vrijedno obnavljanja našeg odnosa i otkupnine koju je platio. Vratio sam se jer s druge strane nema ništa osim duhovne i moralne pustoši.
Shvatio sam da moram najprije ispraviti sebe, prije nego što bih uopće mogao početi pomagati drugima da učine to isto. Ne znam što je to Jehova vidio u meni, ali znam jednu stvar koju mi je pokazao kroz svoje ukoravanje - onaj tko se ponizi dovoljno da prihvati odgovornost i prestane ići krivim putem, i vrati se na pravi put, prema Jehovinim mjerilima, uvijek može tražiti njegov oprost i potpuno obnoviti dobar odnos sa njim."
*pročitajte više o ovoj temi:
Vrati se Jehovi
