Jesu li Isus i njegovi apostoli slavili Božić i Novu godinu - kratak povijesni osvrt

Uvod

Pitanje slavljenja Božića i Nove godine nije samo stvar tradicije, nego i pitanje biblijske vjernosti i izvornog kršćanstva. Kada se ova tema razmatra kroz Sveto pismo i spise ranih crkvenih otaca (2.–3. stoljeće), jasno se vidi da Isusovi apostoli i prvi učenici nisu slavili ni Kristovo rođenje kao godišnji blagdan, niti su sudjelovali u rimskim novogodišnjim svečanostima.

1. Biblijski temelj: što su apostoli slavili — a što nisu

1.1. Isus nikada nije zapovjedio slavljenje svoga rođenja

U Novom zavjetu ne postoji niti jedna zapovijed, primjer ili naznaka da bi Isusovi učenici trebali slaviti njegovo rođenje.

Isus, neposredno prije smrti, ustanovljuje spomen‑prisjećanje na svoju smrt, a ne rođenje:

"Činite ovo u spomen na mene.”."1 Luka 22:19

Apostol Pavao to potvrđuje:

"Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete iz ove čaše, objavljujete Gospodinovu smrt, sve dok on ne dođe.."2  1.Korinćanima 11:26

➡ Time je jasno da je apostolska praksa bila usmjerena na spomen prisjećanje Kristove smrti, a ne na slavljenje rođenja.

1.2. Rođendani u Bibliji

U cijelom Svetom pismu samo su dva rođendana izričito spomenuta:

• Faraonov rođendan — Postanak 40,20

• Herodov rođendan — Matej 14,6–10 (na tom slavlju Ivan Krstitelj je pogubljen)4

Oba slučaja povezana su s nasiljem i smrću. Zbog toga su Židovi, a zatim i prvi kršćani, rođendane smatrali poganskim običajem, a ne činom bogoslužja ili zdravom radovanju zbog rođenja djeteta.

2. Zašto Židovi i rani kršćani nisu slavili rođendane

2.1. Povijesni opis židovske prakse — Flavije Josip

Povijesni židovski pisac Flavije Josip (1. stoljeće) u djelu Against Apion jasno navodi:

"Doista, zakon nam ne dopušta da pravimo svečanosti na dan rođenja naše djece, i time da prigodu za pretjerano pijenje…"5

Ovaj citat pokazuje da židovski običaj nije uključivao slavljenje rođendana, dijelom jer bi takva svečanost često uključivala gozbe, rasipanje i ponašanja koja su bila u suprotnosti s vjerskim normama.

2.2. Enciklopedijska i antropološka opažanja

Autoriteti poput M’Clintock i Strong’s Cyclopædia naglašavaju da Biblija ne bilježi slavljenje rođendana među Židovima, već da je takva praksa u kasnijoj tradiciji smatrana dijelom idolopoklonstva i poganskih običaja. Antropološki izvori objašnjavaju da su rođendani u antičkom svijetu često povezani s astrologijom, proricanjem i duhovnim silama, što je bilo u suprotnosti s izraženim monoteističkim normama židovske prakse, i što je još važnije, u suprotnosti sa načelima i učenjima Biblije.6

2.3. Utjecaj na rane kršćane

Kako je većina prvih kršćana bila židovskog podrijetla, oni su u prvim stoljećima nastavili tradiciju ne‑slavljenja rođendana, osobito jer su ranokršćanski autoriteti odbijali poganske obrede i običaje koji su obilježavali specifične datume rođenja osoba ili bogova.7

3. Izjave ranih crkvenih otaca

3.1. Origen (umro oko 254.)

Origen, jedan od najuglednijih teologa rane Crkve, govori o tome da se u Svetom pismu ne nalazi primjer slavljenja rođendana, i da su sveti ljudi slavili dan prestanka života, a ne dan rođenja:

"U Pismu se nigdje ne čita da je itko od svetaca slavio dan svoga rođenja ili priređivao gozbu na taj dan. Samo grešnici slave svoje rođendane, kao što je faraon slavio svoj rođendan, i Herod, na čijem je rođendanu Ivan Krstitelj bio pogubljen. Ali sveti ljudi ne slave dan kada se rode, nego dan kada napuštaju ovaj svijet, jer tada prelaze u istinski život."8 (Articuli Fidei: Origen of Alexandria – a lengthy selection from his Homily #8 on Leviticus)

3.2. Klement Aleksandrijski ( oko 215.) – odbacivanje važnosti datuma Kristova rođenja

Klement Aleksandrijski u djelu Stromata I, 21 daje cjelovit prikaz rasprava o datumu Kristova rođenja:

"Postoje i oni koji su odredili ne samo godinu rođenja našega Gospodina, nego i sam dan, tvrdeći da se to dogodilo u dvadeset osmoj godini Augusta, i to dvadeset petog dana mjeseca Pachona. Drugi opet kažu da je rođen dvadeset četvrtog ili dvadeset petog dana Pharmuthija. No takva istraživanja nisu ni nužna ni korisna za one koji žele živjeti pobožno, jer Pismo nigdje ne nalaže da se dan Gospodinova rođenja slavi."9

3.3. Tertulijan ( oko 220.) – potpuna osuda poganskih i novogodišnjih blagdana

Tertulijan iz Kartage u djelu De Idololatria piše:

"Saturnalije, januarske svetkovine, Brumalije i Matronalije sada se slave; darovi se razmjenjuju, nova godina se slavi uz buku i razuzdanost, sve je ispunjeno pretjerivanjima. O, kako je poganstvo vjernije svojim obredima, jer ništa ne preuzima iz kršćanskih svetkovina! Mi pak nemamo nikakva udjela u onome što pripada idolopoklonstvu. Jer kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom?"11

3.4. Minucije Feliks ( oko 250.) i Arnobije ( početak 4. st.)

Minucije Feliks:

"Mi se ne klanjamo vašim bogovima, ne slavimo vaše blagdane, niti se veselimo vašim svetkovinama; jer znamo da su to izmišljotine ljudi i obmane demona."12

Arnobije:

"Vi slavite početke godina, mjeseci i dana, dok mi ne pridajemo nikakvu božansku važnost vremenima ni datumima."13

4. Povijesni kontekst – porijeklo slavljenja Božića i Nove godine

4.1. Porijeklo Božića

U prvim stoljećima kršćanstva nije postojalo slavljenje Kristova rođenja kao godišnjeg blagdana. Kasnije uvođenje 25. prosinca kao datuma Božića dogodilo se tek u 4. stoljeću i nije biblijski utemeljeno, nego je uvedeno kroz tradiciju i crkvene odluke.14

📌 1) Zašto se Božić slavi 25. prosinca

Božić kao datum nije poznat iz Biblije. Povjesničari navode da je taj datum postao službeni u Crkvi tek u 4. stoljeću. Jedan od razloga mogao biti to što se u Rimu već tog dana slavio festival posvećen božanstvu Sunca — Dies Natalis Solis Invicti (“rođendan nepobjedivog sunca”). Wikipedia

👉 Prema Wikipediji, “December 25 was the traditional date of the winter solstice in the Roman Empire, and the Roman festival Dies Natalis Solis Invicti (birthday of Sol Invictus) had been held on this date since 274 AD.” Wikipedia

👉 Još iz Sol Invictus članka (koji objašnjava upravo taj rimski solarni i poganski festival): Aurelijan je 274. uveo slavlje Dies Natalis Solis Invicti na 25. prosinca, praznik posvećen suncu, koji se slavio i kao simbol povratka svjetla i dužih dana nakon zimskog solsticija. Wikipedia

👉 Povjesničari smatraju da je Crkva kasnije prihvatila ovaj datum kako bi lakše integrirala vjernike i njihove poganske običaje u novu kršćansku tradiciju. Wikipedia

---

🌞 2) Rimski poganski festivali povezani s zimom

A) Saturnalije

• Bili su popularna rim­ska slav­lja od 17. do 23. prosinca u čast boga Saturna. New Histories

• Tijekom Saturnalija ljudi su prekidali svakodnevne obaveze, feštali, razmjenjivali male poklone i slavili zajedništvo. New Histories

• To su bile velike javne proslave, te se u njima nalazi nekoliko elemenata koji podsjećaju na kasnije božićne običaje poput darivanja i gozbi. New Histories

• Ljudi su se gostili u svojim domovima, ali povjesničar Livije napominje da će se do 217. pr. Kr. održavati i velika javna gozba u najstarijem hramu u Rimu, Hramu Saturna. Macrobius to potvrđuje i kaže da bi bučni sudionici izlazili na ulicu, a sudionici bi vikali "Io Saturnalia!" kao što bismo mi ljude pozdravljali s 'Sretan Božić!' ili 'Sretna Nova godina!' (Saturnalia: How Did The Romans Celebrate ‘Christmas’? | HistoryExtra)

B) Dies Natalis Solis Invicti

• To je bio festival “rođendana nepobjedivog sunca” — slavlje božanstva Sunca u Rimskom Carstvu. Wikipedia

• Slavljen je točno 25. prosinca, što je bio datum zimskog solsticija u rimskom kalendaru. Wikipedia

• Taj se festival smatra jednim od najvažnijih zimskih događaja u poganskom Rimu i moguće je da je utjecao na izbor datuma za kršćanski Božić. Wikipedia
  Link: https://en.wikipedia.org/wiki/Sol_Invictus

---

❄️ 3) Druge europske tradicije i simboli

Yule — nordijski / germanski midwinter festival

• Yule je bio poganski festival zime i solsticija među germanskim i nordijskim narodima. Wikipedia

• Taj je festival imao običaje poput paljenja posebnog yule debla (yule log) i korištenja zelenila te dekoracija, koji su bili simboli svjetla, topline i života usred zime. Wikipedia

• Danas se termin Yule često spominje u kontekstu božićnih običaja (npr. yuletide, yule log), a mnogi elementi su se s vremenom integrirali u popularne običaje. Wikipedia
  Link: https://en.wikipedia.org/wiki/Yule

---

🎁 4) Elementi božićne tradicije koji se povezuju s poganskim običajima

Nešto što povjesničari i etnolozi bilježe :

✅ darivanje — u Saturnalijama su se razmjenjivali mali pokloni poput svijeća i figura (sigillaria) te se slavilo zajedništvo. New Histories
✅ zimzelene dekoracije — pogansko korištenje zimzelenog bilja zabilježeno je u mnogim tradicijama jer simbolizira život usred zime, a kasnije se prenijelo i u božićne običaje. The Christmas Blog
✅ simbolika svjetla i vatre — zimski poganski festival slavljenja povratka svjetla (kroz sunce, vatru, svijeće) bio je snažan motiv u više kultura prije kršćanstva i kasnije se pripisao i božićnim običajima. The Christmas Blog

4.2. Porijeklo Nove godine

Slavljenje Nove godine 1. siječnja potječe iz rimskog poganskog kalendara, gdje je taj dan bio posvećen bogu Janusu. Rimljani su toga dana prinosili žrtve i razmjenjivali darove — prakse koje su poganske i ritualističke po karakteru. Prvi kršćani takve svetkovine nisu smatrali prihvatljivima jer su bile duboko povezane s idolopoklonstvom i običajima koji nisu temeljeni u Bibliji niti u apostolskoj tradiciji.15

5. Zaključak

Na temelju Biblije, punih izjava ranih crkvenih otaca i suvremenih komentatora jasno je da:

1. Isus i apostoli nisu slavili Božić, ni Novu godinu 

2. Prvi kršćani nisu slavili Božić, ni Novu godinu

3. Židovi i rani kršćani nisu slavili rođendane jer su takvi običaji poganski i neutemeljeni u Pismu.

4. Kalkulacije datuma Kristova rođenja su špekulativne i nemaju biblijsku osnovu, jer Sveto pismo ne navodi ni mjesec ni dan rođenja.16

5. Ranokršćanski autori jasno su odbacivali ove običaje jer nisu biblijski utemeljeni niti dio apostolske tradicije.

"Uzalud me štuju jer se učenja koja naučavaju temelje na ljudskim zapovijedima.’." (Matej 15,9)

"Tučem svoje tijelo" - Zašto? (1. Korinćanima 9:27)

„Nego tučem svoje tijelo i držim ga u pokornosti kao roba da ja, koji propovijedam drugima, ne bih sam bio odbačen.“
(1. Korinćanima 9:27, Novi svijet)

U ovom stihu, Pavao koristi snažnu i slikovitu metaforu discipline i samokontrole. Ako pogledamo grčki tekst, ključna riječ je:

ὑπωπιάζω (hypōpiazō) – prevedena s „tući“, udarati ispod oka.

Ili „kazniti; strogo disciplinirati“. Iz složenice od hupo i derivacije optanomai; udariti ispod oka (udariti ili onesposobiti protivnika. kao boksača), tj. (figurativno) potisnuti (svoje strasti) – držati pod kontrolom, obuzdati samog sebe.

 Kršćanin treba disciplinirati sebe, pokazujući samokontrolu do te mjere da bi to moglo izgledati bolno kao udarac ispod oka. Takva stroga samodisciplina pomogla bi mu da ne postane neprikladan za Božju službu. 

Znači, svaki put kad nas tijelo (misli, želje, oči) navodi na grijeh, trebamo ga strogo kazniti udarcem ispod oka...  Trebamo bez odlaganja truditi se nokautirati svaku neispravnu misao koja nam se pojavi, da ne bi zaokupila um i u srcu stvorila želju da učinimo nešto što bi nas diskvalificiralo kao Božje sluge. Taj kružni tok grijeha koji trebamo stalno, u startu nokautirati, jasno je opisan u Jakovu 1:13-15:   

 "Nego svakoga iskušava njegova želja, tako što ga privlači i mami.  Zatim želja, kad se pothranjuje, rađa grijeh, a grijeh, kad je učinjen, donosi smrt."

Pavao je rekao : Držim tijelo u pokornosti kao roba -  tj. ne dozvoljavam mu nikakvu neovisnost ili slobodu da radi što hoće.

Thayerov grčki leksikon:

STRONGS NT 1396: δουλαγωγέω (u pokornosti kao roba):

δουλαγωγέω ( Rec. st δουλαγαγέω ), δουλαγωγῶ ; ( δουλαγωγος , usp. παιδαγωγός ; odvesti u ropstvo, proglasiti svojim robom ( Diodor Sicilski 12, 24, a povremeno i u drugim kasnijim spisima); učiniti robom i postupati s njim kao s robom, tj. strogo, podvrgnuti ga strogoj i krutoj disciplini : 1. Korinćanima 9:27 . Usp. Fischer, De vitiis lexicorum NT, str. 472

Jedna anegdota lijepo predočava što znači svakodnevno udarati svoje tijelo, i držati ga u pokornosti: 

Jedan prijatelj je upitao starijeg čovjeka zašto se tako često žali na bol i umor navečer.

“Jao!” rekao je, “svaki dan iznova se moram toliko truditi; jer imam dva sokola za pripitomiti, dva zeca za spriječiti da pobjegnu, dva jastreba za upravljati, zmiju za zatvoriti, lava za okovati i bolesnika za brinuti se i služiti za njega.”

Prijatelj je rekao: “Sigurno se šališ, nijedan čovjek ne može držati pod kontrolom sve te stvari odjednom.”

Starac je ozbiljno objasnio:

“Dva sokola su moja dva oka, koje moram marljivo čuvati, da im se nešto ne bi svidjelo što bi moglo naškoditi mom spasenju; dva zeca su moje noge, koje moram zadržati da ne bi trčali za zlim stvarima i hodali putem grijeha; dva jastreba su moje dvije ruke, koje moram trenirati i držati na radu kako bih mogao brinuti za sebe i za svoju braću koja su u potrebi; zmija je moj jezik, koji uvijek moram držati u uzdi, da ne bi govorila nešto neprikladno; lav je moje srce, s kojim moram voditi stalnu borbu kako ga taština i oholost ne bi ispunili, nego da Božja milost tamo prebiva i djeluje; Bolestan čovjek je cijelo moje tijelo, koje uvijek treba moju pažnju i brigu. Sve ovo svakodnevno iscrpljuje moju snagu.”

Da, svakodnevna borba protiv neispravnih misli i naginjanja može nas izmoriti. Ali, bolje je trpjeti i takav, ponekad bolni umor, nego se prepustiti grešnim naginjanjima, tj, 'djelima tijela', i biti 'diskvalificiran' i izbačen iz kršćanske utrke za Božje priznanje i vječni život. 

Tematski leksikon ovako definira grčku riječ koja je ovdje prevedena sa 'odbačen':

ἀδόκιμος „Adokimos“ označava osobu ili stvar koja ne prolazi test božanskog ispitivanja - smatra se manjkavom, odbačenom ili neprikladnom za Božje svrhe. Izraz evocira sliku metala koji se, nakon što se provjeri, odbacuje kao nečist. Sveto pismo koristi tu riječ kako bi razotkrilo moralnu korupciju, doktrinarnu prijevaru i duhovnu neplodnost. 

Neki prijevodi prevode tu riječ sa 'diskvalificiran':

GOD’S WORD® Translation (GWT)

“Umjesto toga, ja jačam svoje tijelo udarcima i držim ga u pokornosti, da ne bih bio diskvalificiran nakon što sam drugima prenio Dobru vijest.”

Unutar Posejdonovog hrama u Korintu nalazila se mala građevina nazvana Palaimon gdje su sportaši polagali zakletvu, zaklinjući se da će poštivati ​​pravila igara i da neće varati, inače bi se suočili s diskvalifikacijom. Oni koji ne prođu rigoroznu disciplinu prije igara diskvalificirani su iz natjecanja. Slično tome, kršćani se trude ostati moralno i duhovno čisti, da ne bi bili diskvalificirani, tj, odbačeni od Boga.

Razmislimo... Ako je zakletva tih sportaša bila tako obavezna i značajna, koliko više naša zakletva Svemogućem Bogu, tj. predanje i krštenje kojim smo se dobrovoljno obavezali živjeti po Božjoj volji, treba biti ozbiljno shvaćena?

To je snažnim, slikovitim riječima istaknuo i naš Učitelj, Isus Krist:

"Zato, ako te desno oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe. Jer bolje ti je da izgubiš jedan dio tijela nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u gehenu.   I ako te desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe. Jer bolje ti je da izgubiš jedan dio tijela nego da ti cijelo tijelo dospije u gehenu." (Matej 5:29, 30)

Doista, može biti bolno boriti se protiv samog sebe. Iz dana u dan...Protiv nečeg što nas možda privlači, ili mami. Kao što npr, bolesnik se mora boriti protiv želje da jede neku hranu koju mu je liječnik zabranio zbog dijagnoze. Ali, ako svakodnevno zadržimo na umu da želimo ugoditi Bogu, zadržati dobar odnos s njim, i da želimo da nas nagradi vječnim životom u Novom svijetu, onda će nam biti puno lakše nokautirati svako grešno naginjanje.

Osim toga, u toj svakodnevnoj borbi, nismo prepušteni sami sebi. Jehova Bog i Isus , kad vide naš trud i želju da ostanemo čisti u njihovim očima, stalno će nam davati dodatnu snagu da uspijemo. U to se uvjerio i apostol Pavao:

"Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu." (Filipljanima 4:13)

 

Boga se ne može ismijavati (Gal. 6:7)

 

• Galaćanima 6:7

  Biblija – prijevod Novi svijet

• 7 Ne zavaravajte se: Boga se ne može ismijavati! Jer što čovjek sije, to će i požeti.+

 ISMIJAVANJE -   znači ruganje, izrugivanje ili omalovažavanje nekoga. Sinonimi za ismijavanje su kritiziranje, vrijeđanje, izrugivanje i ocrnjivanje. 

Izvorni grčki izraz za hrvatsku riječ ismijavati, je muktérizó:

μυκτηρίζω: (μυκτήρ nos); sadašnji pasiv 3 lice jednine μυκτηρίζεται; ispravno, izvrtati nos ili se rugati; ismijavati.

Μυκτηρίζω oslikava  nekoga tko izvrće nos u znak prezira – vanjska gesta unutarnjeg prezira.

U grčko-rimskom društvu ismijavanje je bilo retoričko oružje, koje se koristilo na sudovima, kazalištima i javnim forumima kako bi se posramili protivnici. 

„Boga se ne može ismijavati“ — Zakon sijanja i žetve

Apostol Pavao u ovoj kratkoj, ali snažnoj rečenici izražava temeljni zakon Božjeg moralnog svemira — zakon sijanja i žetve. Kao što u prirodi nitko ne može posijati jedno sjeme i očekivati plod druge biljke, tako i u duhovnom životu svatko ubire posljedice onoga što sije svojim mislima, riječima i djelima.

 Značenje i kontekst stiha

U sljedećem retku Pavao pojašnjava:

 „8 Tko sije u svoje tijelo, od tijela će požeti propast, a tko sije u duh, od duha će požeti vječni život.“ (Galaćanima 6:8)

Dakle, riječ je o nepromjenjivom zakonu moralnog uzroka i posljedice

Ovaj zakon vrijedi jednako sigurno kao i prirodni zakoni koje poznajemo. Nitko ne može izbjeći učinke gravitacije — tako ni moralne posljedice svojih djela.

Kad Pavao kaže da se Boga ne može ismijavati, on upozorava da nitko ne može „izvrtati nos“ prema Bogu, ponašati se kao da Njegovi zakoni ne vrijede, i očekivati da to prođe bez posljedica. Ruganje Bogu zapravo je zavaravanje samog sebe.

 Logika stiha – kao i kod fizikalnih zakona

Zakon sijanja i žetve jednako je stvaran kao zakon gravitacije. Ako netko skoči s visine misleći da gravitacija neće djelovati, posljedice su neizbježne. Isto tako, ako netko krši Božje moralne zakone — misleći da „njega to neće stići“ — prije ili kasnije će osjetiti posljedice.

Bog nije onaj koji „kažnjava“ na ljudski način, nego On održava red. Stvorio je moralni poredak koji sam po sebi donosi plodove — dobre ili loše — ovisno o tome što čovjek sije.

 Konkretni grijesi i njihove posljedice

Zakon sijanja i žetve vidi se i u svakodnevnim primjerima.

Tko sije laž, prije ili kasnije izgubi povjerenje drugih i sam postane sumnjičav prema svima.

Tko sije požudu i nevjernost, razara obitelj i doživljava bol koju je sam posijao.

Tko sije pohlepu, možda nakratko stekne bogatstvo, ali požanje nemir, strah i prazninu.

Tko sije zavist i ogovaranje, gubi prijatelje i žanje usamljenost.

Tko sije pijanstvo ili ovisnost, požanje bolest, tugu i gubitak dostojanstva.

A tko sije poniznost, poštenje, dobrotu i vjeru, požanje mir, povjerenje, snagu i blagoslov.

A najgori i najpogubniji plod takve žetve je prekid dobrog odnosa s Bogom.

Nitko nije izuzet od tog moralnog zakona — on djeluje jednako na sve, kao što sunce jednako grije i sjeme i korov. 

Naravno, osoba, na kraju može pokazati iskreno žaljenje i pokajanje, i početi živjeti u skladu s Božjim zakonima.  I Bog će joj rado oprostiti. Ipak, ne može očekivati od Boga da je zaštiti od žetve loših posljedica svog prijašnjeg 'sijanja' lošeg sjemenja, tj .ulaganja u grijeh. Isto, kao što netko tko  je kršio zakon gravitacije, jedva preživi, i sad da očekuje od Boga da ga zaštiti od ozljeda ili čudom ga oporavi ... 

Jedan engleski prijevod (Good News Translation) ovaj stih vrlo slikovito izražava: „no one makes a fool of God. “ — tj. Boga se ne može praviti budalom.

 Životni primjer: vinograd i pouka o sjetvi

U jednom vinogradarskom kraju, dvojica susjeda imali su različit pristup radu.Jedan je redovito obrađivao lozu, obrezivao je, čuvao od bolesti i korova. Drugi se često rugao njegovoj marljivosti govoreći:„Zašto toliko truda? Sunce i kiša će sve obaviti. Ja ću to sve riješiti kasnije.“

Kada je došla berba, prvi je susjed uživao u obilju grožđa, dok je vinograd drugog bio zarastao i gotovo bez ploda. Tad je i sam rekao: „Nisam znao da će stvarno biti ovako.“

Taj prizor podsjeća na Pavlov stih: tko sije marljivost, požet će plod; tko sije nemar i ruganje — požet će prazne košare.  Isto vrijedi i u duhovnom životu.

 Biblijski primjer: Noa i oni koji su se rugali

U Noine dane, svijet je bio ispunjen nasiljem i pokvarenošću (Postanak 6:11). Kad je Noa, po Božjoj zapovijedi, počeo graditi arku i upozoravati na nadolazeći potop, mnogi su mu se rugali. Smatrali su ga ludim i previše pobožnim.

Noa je sijao vjeru i poslušnost, dok su se drugi rugali i živjeli kao da upozorenje ne postoji. Kad su se nadvili teški oblaci i počeo pljusak, pokazalo se tko je bio mudar, a tko nerazuman. Oni koji su se rugali — propali su, dok je Noa sa svojom obitelji bio spašen.

Tako se i u ovom slučaju ispunila Pavlova misao:

 „Bog se ne može ismijavati. Jer što čovjek sije, to će i požeti.“

Ruganje Božjim zakonima ne briše njihovu snagu —neminovno će doći trenutak kad će se pokazati njihova istinitost.

 

Božje se zakone ne može ismijavati, baš kao što se ne može ismijavati zakon gravitacije.  Nitko ne može ignorirati Njegove moralne i duhovne zakone i očekivati da neće požeti posljedice svojih djela.

Anegdota: „Što siješ, to ćeš i požeti“

Bio neki čovjek koji je mislio da može živjeti dvostruki život. Okolini je djelovao kao pošten i uspješan – dobar suprug, pouzdan prijatelj, karijerni profesionalac. No u tajnosti je varao, obmanjivao i ignorirao opasnosti oko sebe, baš poput kaskadera koji misli da može preskočiti duboku klisuru, zanemarujući zakon gravitacije.

Godinama je uživao u luksuzu i tajnim zadovoljstvima, misleći da nitko ne vidi. No, posljedice su stizale: brak se raspao, povjerenje i prijatelji nestali, karijera pogođena, a vlastite odluke dovele su do gubitka unutarnjeg mira. Kao kaskader koji je zanemario silu gravitacije, pao je s visine svojih iluzija.

Pouka: Ono što posiješ – nepoštenje, izdaju ili sebičnost – požećeš u obliku gubitka, boli i sramote. 

S druge strane, svatko tko se trudi poštovati njegove zakone i načela, požet će dobre posljedice i njegov blagoslov.

Primjer: Pošten i vjeran muž

Marko je bio pošten i vjeran suprug svojoj ženi, iako je okolina često ismijavala njegovu odanost – prijatelji su ga zadirkivali, kolege su ga poticali da „priušti“ sebi užitke i avanture, a medijski ili društveni ideal uspjeha često glorificira egoizam i kratkotrajne zadovoljštine.

Unatoč pritisku, Marko je ostao vjeran, pošten i predan svojoj obitelji. S vremenom, njegova obitelj je procvjetala: brak im je bio stabilan, djeca su odrasla u ljubavi i povjerenju, a prijatelji i kolege koji su ga zadirkivali počeli su cijeniti njegov integritet i mudrost.

Pouka: Čovjek koji sije poštenje i vjernost, čak i kad je to protivno trendovima ili pritiscima okoline, požeće dugoročne i trajne plodove – povjerenje, ljubav, mir i poštovanje. To je praktična primjena principa „što siješ, to ćeš i požeti“ s pozitivne strane.

 Vjerna supruga koja podržava muža u teškim trenucima

Ana je bila supruga liječnika koji je često radio noćne smjene i bio pod velikim stresom. Iako su prijatelji i kolege sugerirali da „mora misliti više na sebe“ ili čak kritizirali Aninu predanost, ona je ostala vjerno podržavati muža, pomažući u kući i djeci. Kada je muž doživio zdravstveni problem i profesionalni izazov, Ana je bila njegova stijena. Brak im je ojačao, a djeca odrasla u osjećaju sigurnosti i povjerenja.

 Pošten radnik koji se drži etike

Ivan je godinama radio u firmi gdje su neki kolege varali i prikazivali nepostojeće troškove kako bi se osobno obogatili. On je odbijao sudjelovati u takvim radnjama, iako je to značilo da se povremeno osjećao izolirano ili zaostalo za drugima. Dugoročno, nadređeni su primijetili njegovu poštenost i marljivost, te mu dali odgovornije pozicije, a kolege su ga počeli poštovati. Plod: ugled, sigurnost i napredak.

Ovo su samo neki primjeri. Zaključak je jednostavan: što sijemo u svom životu, definitivno takve plodove i žanjemo. Jer, Boga se ne može ismijavati. Boga se ne može praviti budalom. Njegovi dobri zakoni su nepromjenjivi. Uskoro će na ovoj planeti živjeti samo osobe koje će spremno i radosno poštivati sve Božje zakone. Budi i ti jedna od njih. Tada će u svu vječnost život na ovoj planeti biti žetva radosti i Božjeg blagoslova za cijelo čovječanstvo.

Je li titula Sveti Otac - Papa, utemeljena na Bibliji ? Moj razgovor sa ChatGPT

*ChatGPT je sustav umjetne inteligencije koji je razvio OpenAI

JA : Nikog na zemlji ne zovite Ocem, rekao je Isus. Kako to spojiti sa pojmom 'Sveti Otac ", tj. Papa ?

 ChatGPT : Odlično i izravno pitanje koje otvara važnu temu o doslovnom shvaćanju Isusovih riječi u odnosu na crkvenu praksu.

Što je rekao Isus?

U Mateju 23:9, Isus kaže:

> "I nikoga na zemlji ne zovite ocem, jer imate jednoga Oca – onoga na nebesima."(Matej 23:9)

Kontekst:

Isus govori protiv vjerskih vođa (pismoznanaca i farizeja) koji su tražili naslove, časti i moć, a zanemarivali poniznost i istinsko služenje.

U istom govoru zabranjuje i izraze poput "Učitelj", "Rabin" u pretjerano častohlepnom smislu.

Kako se onda opravdava naziv "Sveti Otac" za Papu?

Katoličko objašnjenje:

1. "Otac" se koristi u duhovnom smislu:

Kao što Pavao sebe naziva duhovnim ocem:

> "Jer iako imate bezbroj učitelja u Kristu, ipak nemate mnogo otaca. Jer ja sam vas rodio u Kristu Isusu po evanđelju."(1. Korinćanima 4:15)

Katolička crkva tumači da Isus ne zabranjuje svaku uporabu riječi "otac", već pretjerano uzdizanje i duhovnu oholost.

2. "Sveti Otac" je počasni naslov, ne tvrdnja da je Papa Bog ili zamjena za nebeskog Oca.

3. Biblija često koristi riječ "otac" za ljude:

Abraham: "otac vjere"

Roditelji: "poštuj oca i majku"

Starozavjetni proroci nazivaju se "oci"---

Ali – što ako uzmemo Isusove riječi doslovno?

Ako doslovno primijenimo Matej 23:9, tada:

nema opravdanja za nazivanje bilo kojeg čovjeka "ocem" u duhovnom smislu.

Naslov "Sveti Otac" proturječi doslovnoj zapovijedi Krista, jer sugerira vrhovnu duhovnu poziciju na zemlji, što je upravo ono protiv čega je Isus govorio.

Zaključak:

Biblijski gledano, Isus izravno zabranjuje religioznu upotrebu titule "Otac" u smislu autoriteta iznad drugih vjernika.

Katoličko opravdanje dolazi iz šireg tumačenja konteksta i tradicije, a ne iz doslovne poslušnosti stihu.

Tvoj zaključak može biti:

> Naziv "Sveti Otac" za papu proturječi doslovnim riječima Isusa Krista u Mateju 23:9.

JA: Pavao sebe ne naziva duhovnim Ocem u Bibliji

Chat GPT:  Odlično primjećeno – i vrijedno raščlanjivanja. Pitanje je: Je li Pavao u Bibliji sebe ikada nazvao "ocem"?

Odgovor je: da, ali u vrlo specifičnom i ograničenom kontekstu, i ne kao naslov. Pogledajmo točan stih koji se često navodi:

1. Korinćanima 4:15 (Pavlove riječi):

> "Jer da imate i deset tisuća učitelja u Kristu, ipak nemate mnogo otaca. Jer ja sam vas rodio u Kristu Isusu po evanđelju."

Ovdje Pavao:

ne traži da ga zovu "otac"

ne uzima titulu "Otac Pavao"

već koristi sliku duhovnog rađanja – tj. on im je prvi navijestio evanđelje, zbog čega ih simbolički zove "svojom djecom".

Dodatni stihovi gdje koristi sličnu metaforu:

Filemonu 1:10 – "Zamolim te za sina svoga, Onezima, kojega rodih u okovima."

Galaćanima 4:19 – "Dječice moja, koju ponovno s bolima rađam..."

U oba slučaja riječ je o metafori duhovnog roditeljstva, ali ne o traženju naslova ili titule.

Zaključak:

Pavao koristi sliku duhovnog očinstva, ali nigdje u Bibliji ne traži da ga se zove "otac".

Ne suprotstavlja se Isusovoj zabrani iz Mateja 23:9, jer ne traži duhovni autoritet preko titule, već izražava osobnu povezanost sa zajednicama koje je utemeljio.

Dakle, tvoje zapažanje je točno:

> Pavao nikada ne koristi naslov "otac" kao titulu, ni ne traži da ga se tako zove. Time ne opravdava praksu nazivanja ljudi "Sveti Otac".

 JA: Dakle, titula Sveti Otac, Papa, Pontifex Maximus...nema veze s Biblijom. 

ChatGPT: Točno – i sada ulaziš u vrlo bitnu povijesnu i biblijsko-teološku točku.1. Titula "Sveti Otac" – nije biblijska

Isus u Mateju 23:9 zabranjuje da se ikoga na zemlji zove "Otac" u duhovnom smislu, jer imamo samo jednog Oca – Boga.

U Novom zavjetu nema ni jednog primjera da bi netko nosio ili koristio titulu "Sveti Otac".

Pavao, Petar, Jakov, Ivan – svi apostoli nikada nisu tražili takvo oslovljavanje, iako su bili duhovni vođe.

Dakle:

> Naziv "Sveti Otac" nije biblijskog podrijetla, već kasnija crkvena tradicija.

2. Titula "Papa" i "Pontifex Maximus" – pogansko-rimsko podrijetlo

"Papa"

Dolazi od latinskog papa, iz grčkog pappas = "tata".

Prvotno su se tako oslovljavali razni biskupi, a tek od 6. stoljeća koristi se isključivo za rimskog biskupa.

"Pontifex Maximus"

Bila je najviša vjerska titula u starom Rimu, nosio ju je:

Car August, zatim svi rimskI carevi

Rimski carevi bili su poglavari poganske religije

Nakon što je kršćanstvo postalo državna religija, titulu je preuzeo rimski biskup – papa.

> Dakle, Pontifex Maximus je poganska titula, koja nema veze s Biblijom, nego s rimskom državnom religijom.

Zaključak:

Titule poput "Sveti Otac", "Papa", "Pontifex Maximus" nisu utemeljene na Bibliji.

Isusova zapovijed u Mateju 23:9 izravno se protivi takvim naslovima.

Te titule su rezultat povijesnog razvoja Crkve, prožetog rimskim, političkim i religijskim utjecajem, a ne učenja iz Novog zavjeta.

Italija - tv emisija 'Zona Bianca' - klasičan primjer promicanja vjerske diskriminacije

 TV emisija nudi savršen primjer kako se ne bi trebalo odnositi prema vjerskim manjinama.

IZVOR: BITTER WINTER

U veljači je talijanska TV emisija "Zona Bianca" ("Bijela zona") emitirala epizode posvećene Jehovinim svjedocima koje su, po našem mišljenju, školski primjer kako se televizijsko novinarstvo "ne bi smjelo" baviti vrlo osjetljivom temom vjerskih manjina.

Emisije su dale glas isključivo militantnim kritičarima i "otpadnicima". Potonja riječ nije uvreda, već tehnički izraz koji se koristi u sociologiji za definiranje onih koji su dio te manjine bivših članova koji postaju militantni kritičari religije koju su napustili. Velika većina bivših pripadnika  nisu "otpadnici". Upravo s obzirom na optužbe za manipulaciju odraslih i maloljetnika koje je iznijela emisija, mediji bi trebali uzeti u obzir da otpadnici ne predstavljaju aktivne članove i većinu bivših članova novih vjerskih pokreta. Otpadnici čine manjinu, a po definiciji  sigurno nisu  najpouzdaniji svjedoci o tome kako se odvija život unutar novih vjerskih pokreta. Da, oni su bili dio njih, ali isto se može reći i za mnoge članove ili bivše članove koji nisu postali otpadnici.

Otpadnici su to često postajali jer su prošli kroz proces socijalizacije unutar antikultne zajednice i ideologije te zbog načina djelovanja kojim se služe u borbi protiv pokreta kojeg su napustili. Ti su čimbenici sami po sebi očito relevantni u smislu pristranosti i predrasuda. Prihvatiti da je verzija koju su otpadnici ispričali o svojoj bivšoj vjerskoj zajednici "istina" bila bi kao prosuđivati moralni status razvedene osobe samo na temelju svjedočanstva bijesnog bivšeg supružnika.

Istina je da su na emitiranje bila pozvana dva neovisna stručnjaka, koji su potpisnici ovog dokumenta, najprije Massimo Introvigne, ali on je bio u Indiji, i Raffaella Di Marzio, koja je to odbila zbog očitog nesrazmjera između kritičkih  i pozitivnih, ili barem neutralnih glasova. Pokazalo se da neutralnih glasova nije ni bilo. Nevjerojatno, sami Jehovini svjedoci nisu bili ni konzultirani za prvi dio, dok je za drugi dio emisije njihova ponuda da odgovore na pisana pitanja potpuno ignorirana, a ispravak koji su poslali uredništvu u vezi s prvim dijelom samo je kratko parafraziran.

Umjesto "bijele zone", svjedočili smo "slobodnoj zoni" u kojoj je sve prolazilo sve dok je poticalo diskriminaciju i odbojnost prema Jehovinim svjedocima. Emisija je pala u stari porok takozvane "anti-kultne" reportaže, gledišta koje se oslanja gotovo isključivo na generalizacije i stereotipe, a koje, na primjer, zanemaruje vremensko napredovanje vjerskih organizacija, posebno u slučaju nedavnih promjena Jehovinih svjedoka u tretmanu bivših članova odvojenih od organizacije ili "otpadnika", ili budnosti kako bi se zaštitili maloljetnici koji su moguće žrtve seksualnog zlostavljanja, što su čak i stručnjaci iz različitih nacija povoljno uspoređivali s praksama drugih vjerskih organizacija. Još jedan iskrivljujući učinak jest prikazivanje pojedinačnih slučajeva zlostavljanja, nažalost prisutnih u bilo kojoj vjerskoj organizaciji, kao da su reprezentativni za svakodnevni život Jehovinih svjedoka, što je svakako netočno.

Činilo nam se da neki govornici nisu bili svjesni tih događaja, kao ni međunarodne i talijanske sudske prakse, uključujući nedavne odluke (vidi Cassazione, br. 9561, 13. travnja 2017.), u kojima se takozvani "ostracizam" (izraz koji Jehovini svjedoci, štoviše, ne koriste), čak i kao što se prakticirao prije nedavnih promjena, smatralo praksom koja ne krši nijedan kazneni ili građanski zakon. Također je zanemareno da je sudska praksa riješena zdravorazumskim načelima, također priznajući da su dotični roditelji zadržali razuman i odgovoran stav (vidi Tribunale dei Minori di Genova, br. 1109/19, 6. svibnja 2019.; 1110/2014, 15. siječnja 2014.) kod rijetkih slučajeva povezanih s transfuzijom krvi koja se propisuje maloljetnoj djeci Jehovinih svjedoka (što se tiče odraslih, oni očito imaju pravo odbiti liječenje suprotno njihovim uvjerenjima, uključujući transfuziju krvi, kao što je nedavno potvrdio Europski sud za ljudska prava u presudi "Pindo Mulla" od 17. rujna, 2024).

Vjerske manjine često su žrtve mržnje, nasilja i diskriminacije. Novinarstvo, posebno televizijsko novinarstvo, koje stvara "slobodne zone" za diskriminatorno izvještavanje, snosi ozbiljnu odgovornost kada potiče ove odvratne pojave.

15. Veljače 2025

Alessandro Amicarelli – predsjednik Europske federacije za slobodu uvjerenja (FOB)

Luigi Berzano – Sveučilište u Torinu; Predsjednik, Opservatorij za vjerski pluralizam

Francesco Curto – predsjednik, Fedinsieme

Raffaella Di Marzio – ravnateljica, Centar za studije o slobodi vjeroispovijesti, uvjerenja i savjesti (LIREC)

Massimo Introvigne – direktor, Centar za studije novih religija (CESNUR)

Marco Respinti – glavni urednik,  "Bitter Winter"