subota, 5. rujna 2015.

Zajedničke niti u mitologiji

ZAŠTO se uopće baviti mitovima? Nisu li oni tek fantazije iz daleke prošlosti? I dok se mnogi doista temelje na fantazijama, neki se temelje na činjenicama. Uzmimo naprimjer mitove i legende iz raznih dijelova svijeta koji se temelje na činjenici svjetskog potopa, ili općeg potopa, o kojem se govori u Bibliji.

 Razlog za razmatranje mitova leži u tome što su oni temelj vjerovanja i obreda koji još uvijek postoje u današnjim religijama. Naprimjer, trag vjerovanja u besmrtnu dušu može se pratiti još od drevnih asiro-babilonskih mitova, pa preko egipatske, grčke i rimske mitologije do kršćanstva, u čijoj je teologiji ono postalo temeljnim vjerovanjem. Mitovi su dokaz da je drevni čovjek tražio bogove, a i smisao života. U ovom poglavlju ukratko ćemo obraditi neke od tema koje su zajedničke mitovima glavnih svjetskih kultura. Dok budemo razmatrali te mitologije, uočit ćemo kako se stvaranje, opći potop, lažni bogovi i polubogovi, besmrtnost duše i obožavanje Sunca, neprestano kao zajedničke niti provlače kroz šarenilo mitologije. Ali zašto je to slučaj?

 Jezgru vrlo često predstavlja povijesna činjenica, neka osoba ili događaj koji je kasnije preuveličan i iskrivljen te pretvoren u mit. Jedna od tih povijesnih činjenica je i proces stvaranja o kojem izvještava Biblija.

Činjenice i fantazije o stvaranju

 Postoji obilje mitova o stvaranju, no nijedan ne sadrži jednostavnu logiku biblijskog izvještaja o stvaranju (1. Mojsijeva, 1. i 2. poglavlje). Naprimjer, izvještaj koji iznosi grčka mitologija zvuči barbarski. Prvi Grk koji je na sustavan način zapisao mitove bio je Heziod, koji je u osmom stoljeću pr. n. e. napisao Teogoniju. On objašnjava kako su nastali bogovi i svijet. Započinje s Gejom, ili Gajom (Zemljom), koja rađa Urana (Nebo). Ono što slijedi objasnio je učenjak Jasper Grifflin u djelu The Oxford History of the Classical World (Oxfordova povijest klasičnoga svijeta):

 “Heziod kazuje priču, poznatu Homeru, o nizanju nebeskih bogova. Najprije je Uran bio vrhovni, ali je tlačio svoju djecu, te je Gaja potaknula svog sina Krona da ga kastrira. Zatim je Kron proždirao svoju vlastitu djecu, sve dok mu njegova žena Reja nije dala kamen da ga proguta umjesto Zeusa; mali je Zeus odrastao na Kreti, prisilio svog oca da povrati njegovu braću i sestre, te je s njima i uz pomoć drugih porazio Krona i njegove Titane i bacio ih u dubinu Tartara.”
bogovi grčkog Olimpa


 Iz kojeg su izvora Grci preuzeli ovu neobičnu mitologiju? Isti autor odgovara: “Izgleda da je njeno prvobitno porijeklo sumersko. U tim istočnjačkim pričama nalazimo nizanje bogova i motive kastracije, proždiranja i kamena koji, premda se ponavljaju na različite načine, pokazuju da sličnost s Heziodom nije koincidencija.” Dakle, na drevnu Mezopotamiju i Babilon trebali bismo gledati kao na izvor mnogih mitova koji su prodrli u druge kulture.

 Drevnu mitologiju kineske narodne religije nije uvijek lako definirati, budući da je mnogo pisanih izvještaja uništeno u razdoblju 213-191. pr. n. e. Međutim, neki su mitovi ostali, kao što je onaj koji opisuje kako je oblikovana Zemlja. Profesor orijentalne umjetnosti Anthony Christie piše: “Saznajemo da je kaos bio nalik na kokošje jaje. Nije bilo ni Neba ni Zemlje. Iz jajeta se rodio P’an-ku, Zemlja je nastala od njegovih teških elemenata, a Nebo od laganih. P’an-kua se prikazivalo kao patuljka odjevena u medvjeđe krzno ili ogrtač od lišća. Tijekom 18 000 godina razlika između Zemlje i Neba dnevno se povećavala 4 metra, a istim je ritmom rastao i P’an-ku te je svojim tijelom ispunjavao prazninu. Nakon što je umro, dijelovi njegova tijela postali su različitim prirodnim elementima. (...) Buhe na njegovu tijelu preobrazile su se u ljude.”

 Legenda Inka iz Južne Amerike objašnjava kako je mitski stvoritelj dao jezik svakom narodu. “Dade svakom narodu jezik kojim će govoriti (...). Dade život i dušu svakome od njih, muškarcima i ženama, i zapovjedi svakom narodu da siđe pod zemlju. Tako je svaki narod prošao kroz podzemlje i izašao na mjesto koje mu je on bio odredio” (The Fables and Rites of the Yncas [Bajke i obredi Inka], napisao Cristóbal de Molina iz Cuzca, citiran u knjizi Južnoamerička mitologija). Izgleda da u ovom slučaju činjeničnu jezgru ovog mita Inka predstavlja biblijski izvještaj o pometnji jezika u Babelu (1. Mojsijeva 11:1-9). No obratimo sada pažnju općem potopu opisanom u Bibliji, u 1. Mojsijevoj 7:17-24.

Opći potop — činjenica ili mit?

 Vraćajući nas unazad nekih 4 500 godina, do otprilike 2500 pr. n. e., Biblija nam kaže da su se buntovni duhovni Božji sinovi materijalizirali u ljudski oblik i da su ‘uzimali sebi žene’. To je neprirodno miješanje proizvelo nasilne Nefile, ‘silne ljude, od starine na glasu’. Njihovo je neobuzdano ponašanje utjecalo na pretpotopni svijet do te mjere da je Jehova rekao: “Hoću da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio (...) jer se kajem što sam ih stvorio. Ali Noje nadje milost pred Gospodinom.” Izvještaj se zatim nastavlja opisivanjem specifičnih i praktičnih koraka koje je Noa morao poduzeti da bi od Potopa spasio sebe, svoju obitelj i mnoštvo životinjskih vrsta (1. Mojsijeva 6:1-8, 13–8:22; 1. Petrova 3:19, 20; 2. Petrova 2:4; Juda 6).

 Moderni kritičari ožigosali su kao mit izvještaj o pretpotopnim događajima naveden u 1. Mojsijevoj. S druge strane, vjerni muževi kao što su Izaija, Ezehijel, Isus Krist i apostoli Petar i Pavao, prihvatili su povijest o Noi i vjerovali u nju. Osim toga, činjenica da je ta povijest ostavila trag u tako mnogo mitologija diljem svijeta, uključujući drevni Ep o Gilgamešu, kao i mitove Kine te Azteka, Inka i Maya, daljnji je dokaz njene vjerodostojnosti. Imajući na umu biblijski izvještaj, razmotrimo asiro-babilonsku mitologiju i njena ukazivanja na potop (Izaija 54:9; Ezehijel 14:20; Matej 24:37; Jevrejima 11:7).

Opći potop i bogočovjek Gilgameš

 Vratimo li se u povijest otprilike 4 000 godina, susrećemo čuveni akadski mit zvan Ep o Gilgamešu. Glavni izvor informacija o tom epu predstavlja jedan tekst pisan klinastim pismom, što dolazi iz biblioteke Ašurbanipala, koji je vladao u drevnoj Ninivi u razdoblju 668-627. pr. n. e.

 To je priča o poduhvatima Gilgameša, kojeg se opisuje kao stvorenje koje je bilo dvije trećine bog a jedna trećina čovjek, to jest polubog. U jednoj verziji tog epa piše: “U Uruku je sagradio zidove, veliki bedem, i hram blagoslovljenog Eanne za boga nebeskog svoda Anua i za Ištar božicu ljubavi (...), našu gospu ljubavi i rata.” (Vidi popis asiro-babilonskih bogova i božica u okviru na 45. stranici.) Međutim, Gilgameš baš nije bio stvorenje koje je bilo ugodno imati pored sebe. Stanovnici Uruka žalili su se bogovima: “Njegova pohota ne ostavlja djevicu njenom dragom, ni ratnikovu kćer ni suprugu kneževu.”

 Što su bogovi poduzeli u odazivu na pritužbu ljudi? Božica Aruru stvorila je Enkidua koji je trebao postati ljudski suparnik Gilgamešu. Međutim, umjesto da postanu neprijatelji, postali su bliski prijatelji. U toku epa Enkidu umire. Gilgameš je potresen i plače: “Kad umrem, neću li biti poput Enkidua? Bol mi obuze utrobu. Bojeći se smrti, tumaram stepom.” Želio je saznati tajnu besmrtnosti pa je krenuo da nađe Utnapištima, preživjelog iz potopa, koji je dobio besmrtnost s bogovima.

 Gilgameš konačno pronalazi Utnapištima, koji mu kazuje priču o potopu. Na XI. pločici Epa, poznatoj kao Pločica o Potopu, piše kako Utnapištim potanko priča o uputama koje su mu dane s obzirom na potop: “Sruši (ovu) kuću, sagradi brod! Ostavi posjede, traži život. (...) Na brod uzmi sjeme svega živog.” Ne zvuči li to donekle slično biblijskom izvještaju o Noi i općem potopu? No Utnapištim nije u stanju Gilgamešu udijeliti besmrtnost. Gilgameš se razočaran vraća kući u Uruk. Izvještaj završava njegovom smrću. Ukupno uzevši, poruka epa je tuga i frustracija zbog smrti i onoga što nosi budućnost. Ti ljudi drevnih vremena nisu pronašli Boga istine i nade. Međutim, veza epa s biblijskim jednostavnim izvještajem o pretpotopnoj eri prilično je evidentna. Obratimo sada pažnju drugim legendama koje izvještavaju o općem potopu.

Legende o općem potopu u drugim kulturama

 Još stariji od Epa o Gilgamešu sumerski je mit koji nam predstavlja “Ziusudru, pandan biblijskom Noi, opisanog kao pobožnog, bogobojaznog kralja koji neprestano traži božanska otkrivenja u snovima ili vračanju” (Ancient Near Eastern Texts Relating to the Old Testament [Stari bliskoistočni tekstovi povezani sa Starim zavjetom]). Prema istom izvoru, ovaj mit “nudi paralelu biblijskom gradivu, najbližu i najizrazitiju dosad otkrivenu u sumerskoj literaturi”. Sumerska je civilizacija utjecala na babilonsku i asirsku, koje su došle kasnije.

 Knjiga China—A History in Art (Kina — povijest u umjetnosti) kaže da je jedan od drevnih vladara Kine bio Yü, “pobjednik Velike poplave. Yü je poplavne vode kanalima sproveo u rijeke i mora da bi nanovo naselio svoj narod”. Stručnjak za mitologiju Joseph Campbell pisao je o kineskom “razdoblju Velike desetorice”: “Ovom važnom dobu, koje svršava u Potopu, u mitologiji ranog Chou razdoblja pripisuje se deset careva. Dakle, izgleda da bi ono što ovdje vidimo moglo predstavljati lokalnu preinaku niza sa stare sumerske liste kraljeva.” Campbell je zatim naveo i druge detalje iz kineskih legendi koji izgleda “osnažuju tvrdnju o mezopotamskom izvoru”. To nas vraća do istog temeljnog izvora mnogih mitova. Međutim, priča o općem potopu pojavljuje se također i u obje Amerike, primjerice u Meksiku tijekom razdoblja Azteka u 15. i 16. stoljeću n. e.

 Aztečka mitologija govori o četiri protekla doba. U toku prvog Zemlja je bila nastanjena divovima. (To je još jedan podsjetnik na Nefile, divove koji se spominju u Bibliji, u 1. Mojsijevoj 6:4.) Ta mitologija sadrži legendu o iskonskoj poplavi. U njoj, “vode odozgo stapaju se s onima odozdo, poništavajući obzorje i tvoreći od svega bezvremeni kozmički ocean”. Bog koji je upravljao kišom i vodom bio je Tlaloc. Međutim, njegovu kišu ljudi nisu dobili tek tako, nego im je bila dana “u zamjenu za krv prinesenih žrtava čije će suze podražavati i tako potaknuti kišu” (Mitologija: ilustrirana enciklopedija). Jedna druga legenda kaže da je u toku četvrte ere vladala Chalchiuhtlicue, božica vode, čiji je svijet izbrisan potopom. Ljudi su se spasili tako što su se preobrazili u ribe!

 Slično tome, i Inke su imale svoje legende o Potopu. Britanski pisac Harold Osborne kaže: “Najrasprostranjenije značajke južnoameričkog mita možda su priče o potopu (...). Mitovi o potopu veoma su rasprostranjeni i kod naroda visočja i kod plemena tropskih nizina. Potop je obično povezan sa stvaranjem svijeta i pojavom boga stvoritelja. (...) Gdjekad se smatra božanskom kaznom kojom se uništava postojeći ljudski rod u pripremi za stvaranje novog roda.”

 Isto tako su i Maye u Meksiku i Centralnoj Americi imale svoju legendu o Potopu koja je govorila o sveopćem potopu, ili haiyococabu, što znači “voda preko zemlje”. Katolički biskup Las Casas pisao je da su ga gvatemalski Indijanci “zvali Butic, što je riječ koja znači poplava mnogih voda i predstavlja konačni sud, te vjeruju da će uskoro doći jedan drugi Butic, koji predstavlja drugi potop i sud, ne vodeni, nego vatreni”. Diljem svijeta postoji još mnogo legendi o potopu, ali nekoliko upravo navedenih dovoljno je da bi potvrdilo kako je jezgra legende povijesni događaj opisan u 1. Mojsijevoj.

Sveprisutno vjerovanje u besmrtnu dušu

 Međutim, ne nalaze svi mitovi podlogu u nekim činjenicama ili u Bibliji. Čovjek se u svojoj potrazi za Bogom zavaravao iluzijom besmrtnosti te se hvatao za slamku kako bi je dokazao. Kao što ćemo vidjeti u daljnjem sadržaju ove knjige, vjerovanje u besmrtnu dušu ili varijante tog vjerovanja nasljeđe su koje je predajom stiglo do nas, putujući kroz milenije. Narod drevne asiro-babilonske kulture vjerovao je u zagrobni život. New Larousse Encyclopedia of Mythology objašnjava: “Pod zemljom, iznad bezdana Apsua [koji je pun slatke vode i koji okružuje Zemlju], leži pakleno obitavalište u koje čovjek silazi nakon smrti. To je bila ‘Zemlja bez povratka’ (...). U tim su regijama vječne tame duše umrlih — edimmu — ‘odjevene, poput ptica, u odjeći od krila’, sve hrpimice nabacane.” Prema ovom mitu, tim je podzemnim svijetom vladala božica Ereškigal, “Kraljica velike zemlje”.

 I Egipćani su imali svoju zamisao o besmrtnoj duši. Prije nego je duša mogla doći u sretnu luku, morala se izvagati u odnosu na Maat, božicu istine i pravde, koja je bila simbolizirana perom istine. U postupku je pomagao ili Anubis, bog sa šakalovom glavom, ili pak Horus, sokol. Ako bi dobila Ozirisovu dozvolu, duša bi otišla živjeti u blaženstvu s bogovima. (Vidi ilustraciju na 50. stranici.) Kao što je to tako često slučaj, i ovdje nalazimo zajedničku nit babilonske predodžbe o besmrtnoj duši kako oblikuje religiju, život i postupke ljudi.

 Stara kineska mitologija sadrži vjerovanje u zagrobni život te govori o potrebi da se preci održe zadovoljnima. Pretke se “zamišljalo kao žive i moćne duhove, jako zainteresirane za dobrobit svojih živih potomaka, ali kadre da se razgnjeve i kazne ako im se ne bi ugodilo”. Mrtvima je trebalo pružiti svaku pomoć, uključujući i pratioce u smrti. Zato su neki “Shang kraljevi (...) sahranjivani zajedno s negdje između stotinu i tri stotine žrtvovanih ljudi, koji su trebali biti njihovi poslužitelji na drugom svijetu. (Ovaj običaj drevnu Kinu povezuje s Egiptom, Afrikom, Japanom i drugim mjestima, gdje su se činile slične žrtve)” (Man’s Religions [Čovjekove religije], od Johna B. Nossa). U tim je slučajevima vjerovanje u besmrtnu dušu dovelo do ljudskih žrtava. (Usporedi Propovjednik 9:5, 10; Izaija 38:18, 19.)

 Grci, koji su u svojoj mitologiji prikazali mnogo bogova, također su bili zainteresirani za mrtve i njihovo odredište. Prema njihovim mitovima, onaj koji je upravljao tim carstvom guste tame bio je sin Krona i brat bogova Zeusa i Posejdona. Njegovo je ime bilo Had (Hades), a njegovo je carstvo nazvano po njemu. Kako su duše umrlih dolazile u Had?

 Spisateljica Ellen Switzer objašnjava: “U podzemnom svijetu postojala su zastrašujuća stvorenja. Tamo je bio Haron, koji je upravljao brodom što je one koji su nedavno umrli prevozio sa zemlje živih u podzemni svijet. Haron je zahtijevao da mu se plati njegova prijevoznička služba [preko rijeke Stiks], pa su Grci često sahranjivali svoje mrtve s novčićem pod jezikom kako bi bili sigurni da pokojnici imaju čime platiti prevozninu. Duše mrtvih koje nisu mogle platiti bile su ostavljene na krivoj strani rijeke, na nekoj vrsti ničije zemlje, i mogle su se vratiti da progone žive.”

 Grčka mitologija o duši utjecala je nadalje i na rimsku predodžbu, a grčki filozofi, kao što je bio Platon (oko 427-347. pr. n. e.), snažno su utjecali na rane otpadničke kršćanske mislioce koji su prihvatili učenje o besmrtnosti duše u svoju doktrinu, premda ona nema biblijski temelj.

Azteki, Inke i Maye također su vjerovali u besmrtnu dušu. Smrt je i za njih bila jednako velik misterij kao i za druge civilizacije. Oni su imali svoje ceremonije i vjerovanja koja su im trebala pomoći da se pomire s time. Povjesničar arheologije Victor W. von Hagen objašnjava to u svojoj knjizi The Ancient Sun Kingdoms of the Americas (Drevna američka kraljevstva Sunca): “Mrtvi su ustvari bili živi; oni su samo prešli iz jednog stanja u drugo; bili su nevidljivi, neosjetljivi i neranjivi. Mrtvi su (...) postali nevidljivim članovima klana.” (Usporedi Job 36:14; Ezehijel 18:4, 20.)

 Isti izvor kaže da je “[Inka] Indijanac vjerovao u besmrtnost; ustvari vjerovao je da pojedinac nikad nije umro (...) mrtvo je tijelo jednostavno postalo neumrlo i poprimilo je moći nevidljivih sila”. I Maye su vjerovale u dušu te u 13 neba i 9 pakala. Dakle, gdje god da se okrenemo vidimo da su ljudi željeli negirati realnost smrti, a učenje o besmrtnoj duši predstavljalo je oslonac takvom shvaćanju (Izaija 38:18; Djela apostolska 3:23).

 Afričke mitologije isto tako sadrže ukazivanja na dušu koja nadživljava. Mnogi Afrikanci žive u strahu od duša umrlih. New Larousse Encyclopedia of Mythology kaže: “To je vjerovanje usko povezano s jednim drugim — trajnim postojanjem duše nakon smrti. Vračevi su sposobni dozvati duše koje će im povećati moć. Duše umrlih često se sele u tijela životinja ili se možda čak reinkarniraju u biljke.” Zbog toga Zului neće ubiti neke zmije za koje vjeruju da su duhovi rođaka.

 Masai iz jugoistočne Afrike vjeruju u stvoritelja nazvanog ‘Ng ai, koji pored svakog Masaija postavlja anđela čuvara kao zaštitu. U trenutku smrti, anđeo uzima ratnikovu dušu na onaj svijet. Ranije citirana enciklopedija Larousse donosi Zulu legendu o smrti koja spominje prvog čovjeka, Unkulunkulua, koji je za ovaj mit bio postao vrhovno biće. Poslao je kameleona da kaže čovječanstvu: “Ljudi neće umrijeti!” Kameleon je bio spor i zadržao se na putu. Zato je Unkulunkulu po gušteru poslao drugačiju poruku: “Ljudi će umrijeti!” Gušter je stigao prvi, “i otad nijedan čovjek nije izbjegao smrti”. Ova ista legenda, s nekim varijacijama, postoji i kod plemena Bečuana, Basuto i Baronga.

 Dok nastavljamo proučavati potragu čovječanstva za Bogom, vidjet ćemo nadalje kako je mit o besmrtnoj duši bio važan i još uvijek jest važan čovječanstvu.
Obožavanje Sunca i ljudske žrtve

 Mitologija Egipta obuhvaća obimni panteon bogova i božica. Kao što je to bio slučaj i kod mnogih drugih drevnih društava, i Egipćani su, dok su tražili Boga, gravitirali prema obožavanju onoga što je podržavalo njihov svakodnevni život — obožavanju Sunca. Tako su pod imenom Ra (Amon-Ra) štovali suverenog vladara neba, koji je svaki dan poduzimao plovidbu barkom s istoka na zapad. Kad je pala noć, putovao je opasnim putem kroz podzemni svijet.

 Ljudske žrtve bile su zajedničko obilježje obožavanja Sunca u religijama Azteka, Inka i Maya. Azteki su slavili neprestani ciklus religijskih svetkovina, prinoseći ljudske žrtve svojim raznim bogovima. To se najčešće dešavalo pri obožavanju boga Sunca Tezcatlipoce. Isto tako, za svetkovine boga vatre Xiuhtecutlija (Huehueteotla), “ratni su zarobljenici plesali zajedno sa svojim zarobljivačima te (...) su ih vrtjeli oko blještave vatre i zatim bacili u žeravicu, a onda izvukli još žive da bi im srca, koja su još kucala, iščupali kako bi bila žrtvovana bogovima” (The Ancient Sun Kingdoms of the Americas).

 Još južnije, religija Inka imala je svoje žrtve i mitove. Kod Inka su u njihovom drevnom obožavanju djeca i životinje bili žrtvovani bogu Sunca Intiju i stvoritelju Viracochi.

Mitski bogovi i božice

Najistaknutija od egipatskih trijada bila je ona sastavljena od Izide, simbola božanskog majčinstva; Ozirisa, njenog brata i muža; te Horusa, njihovog sina, obično prikazanog u liku sokola. Egipatske statue ponekad prikazuju Izidu kako doji svoje dijete u pozi koja jako podsjeća na kršćanske statue i slike s djevicom i djetetom, koje su na scenu došle preko dvije tisuće godina kasnije. S vremenom je Izidin muž, Oziris, stekao popularnost kao bog mrtvih zato što je dušama umrlih nudio nadu vječnog sretnog života na onom svijetu.

 Hator je bila egipatska božica ljubavi i veselja, muzike i plesa. Postala je kraljicom mrtvih, pomažući im ljestvama da se popnu na nebo. New Larousse Encyclopedia of Mythology objašnjava da se nju slavilo velikim svetkovinama, “osobito na dan Nove godine, koji je bio godišnjica njenog rođenja. Prije zore svećenice bi Hatorin lik iznijele na terasu da bi ga izložile zrakama izlazećeg sunca. Slavlje koje je slijedilo bilo je izlika za pravi karneval, a dan je završavao u pjesmi i opijanju”. Jesu li stvari išta drugačije tisućama godina kasnije na proslavama Nove godine?

 Egipćani su u svom panteonu imali i mnogo životinjskih bogova i božica, kao što su bik Apis, ovan Banebdedet, žaba Heket, krava Hator i krokodil Sebek (Rimljanima 1:21-23). Takvo je bilo religijsko okruženje u kojem su se našli Izraelci kao robovi u 16. stoljeću pr. n. e. Da bi ih oslobodio iz faraonova nepopustljivog stiska, Jehova, Bog Izraela, morao je na Egipat poslati deset različitih nevolja (2. Mojsijeva 7:14–12:36). Te su nevolje predstavljale unaprijed sračunato poniženje mitoloških bogova Egipta.

 Prijeđimo sada na bogove drevne Grčke i Rima. Rim je od drevne Grčke posudio mnogo bogova, zajedno s njihovim vrlinama i porocima.  Naprimjer, Venera i Flora bile su besramne prostitutke; Bakho je bio pijanica koji je bančio na razuzdanim gozbama; Merkur je bio drumski razbojnik; a Apolon je bio zavodnik žena. Izvještava se da je Jupiter, otac bogova, počinio preljub ili incest s oko 59 žena! (Kako to samo podsjeća na buntovne anđele koji su živjeli sa ženama prije općeg potopa!) Budući da su obožavatelji bili skloni odražavati ponašanje svojih bogova, je li čudo da su rimski carevi kao što su Tiberije, Neron i Kaligula vodili razuzdan život kao preljubnici, bludnici i ubojice?

 U svoju su religiju Rimljani uključili bogove iz mnogih tradicija. Naprimjer, oduševljeno su preuzeli obožavanje Mitre, perzijskog boga svjetlosti, koji je postao njihov bog Sunca (vidi okvir na 60. i 61. stranici), i sirijsku božicu Atargatis (Ištar). Grčku Artemidu, ženu-lovca, preobrazili su u Dijanu, a imali su i svoje vlastite varijante egipatske Izide. Također su prihvatili keltski trio božica plodnosti (Djela apostolska 19:23-28).

 Radi vršenja svojih javnih kultova u stotinama svetišta i hramova, imali su mnoštvo svećenika, a svi su oni “potpadali pod autoritet pontifexa maximusa [vrhovnog svećenika], koji je bio poglavar državne religije” (Atlas of the Roman World [Atlas rimskog svijeta]). Taj isti atlas kaže da je jedan od rimskih obreda bio taurobolija, pri kojem je “obožavatelj stajao u jami te se kupao u krvi bika žrtvovanog nad njime. Iz ovog je obreda izranjao u stanju očišćenja i nevinosti”.

Kršćanski mitovi i legende?

 Prema nekim suvremenim kritičarima, kršćanstvo je također prihvatilo mitove i legende. Je li doista tako? Mnogi učenjaci odbacuju kao mitove rođenje Isusa po djevici, njegova čuda i njegovo uskrsnuće. Neki čak kažu da on nikad nije postojao nego da je mit o njemu prenesen iz starije mitologije i obožavanja Sunca. O tome je pisao stručnjak za mitologiju Joseph Campbell: “Nekoliko je učenjaka ukazivalo na to da nikad nije postojao niti Ivan [Krstitelj] niti Isus, nego samo bog vode i bog Sunca.” No moramo imati na umu da su neki od ovih istih učenjaka ateisti i da stoga u potpunosti odbacuju svako vjerovanje u Boga.

 Međutim, ovo skeptično gledište prkosi povijesnoj činjenici. Naprimjer, židovski je povjesničar Josip (oko 37-oko 100. n. e.) pisao: “Nekim se Židovima propast Herodove vojske činila božanskom osvetom, a zasigurno i pravednom osvetom za njegovo postupanje s Ivanom koji se prezivao Krstitelj. Naime, Herod ga je dao ubiti, premda je ovaj bio dobar čovjek” (Marko 1:14; 6:14-29).

 Ovaj isti povjesničar također svjedoči i za povijesno postojanje Isusa Krista, kad piše da se “pojavio neki Isus, mudrac od čovjeka, ako ga se uopće može nazvati čovjekom (...) koga su njegovi učenici zvali sinom Božjim”. Nastavlja, govoreći da ga je “Pilat osudio (...) a skupina onih koji se po njemu zovu ‘mesijanisti’ još dosad nije iščeznula” (Marko 15:1-5; 22-26; Djela apostolska 11:26).

 Dakle, kršćanski apostol Petar mogao je s potpunim uvjerenjem kao očevidac Isusovog preobraženja pisati sljedeće: “Nismo vam objavili povodeći se za lukavo izmišljenim pričama [grčki: mýthos], nego kao očevici njegove veličanstvenosti. Jer on je od Boga, Oca, primio čast i slavu, kad su od veličanstvene slave do njega doprle riječi: “Ovo je sin moj, ljubljeni moj, koji mi je po volji!”  Da, čuli smo te riječi koje su došle s neba dok smo s njim bili na svetoj gori.” (2. Petrova 1:16-18).

U ovom sukobu između čovjekovog “stručnog” mišljenja i Božje riječi, moramo primijeniti ranije spomenuto načelo: “ Ako neki nisu vjerovali, hoće li možda njihovo nevjerovanje obezvrijediti Božju vjernost? Nipošto! Nego neka se Bog pokaže istinit, a svaki čovjek lažljivac, kao što je napisano: “Ti si pravedan u riječima svojim i pobijedit ćeš kad ti budu sudili.” (Rimljanima 3:3, 4).

Zajedničke niti

Ovaj kratki pregled nekih svjetskih mitologija ukazao je na neka njihova zajednička obilježja. Trag mnogih od njih može se pratiti unazad sve do Babilona, mezopotamske kolijevke većine religija. Zajedničke niti postoje u izvještajima o stvaranju, o razdoblju u kojem su polubogovi i divovi zaposjeli Zemlju i u izvještajima o potopu koji je uništio zle te u temeljnim religijskim konceptima obožavanja Sunca i besmrtne duše.

 S biblijskog gledišta, postojanje ovih zajedničkih niti možemo objasniti kad se prisjetimo da se nakon općeg potopa, prije više od 4 200 godina, čovječanstvo po Božjem nalogu razišlo iz Babela u Mezopotamiji. Premda su se ljudi međusobno odjeljivali, oblikujući porodice i plemena s različitim jezicima, krenuli su s istim osnovnim razumijevanjem prethodne povijesti i s istim religijskim predodžbama (1. Mojsijeva 11:1-9). Tijekom mnogih stoljeća, to je razumijevanje postalo iskrivljeno te je u svakoj kulturi bilo uljepšano, što je rezultiralo mnogim fantazijama, legendama i mitovima koji su došli i do nas danas. Ti mitovi, odvojeni od biblijske istine, nisu uspjeli čovječanstvo približiti pravom Bogu.

 Međutim, čovječanstvo je svoje vjerske osjećaje izražavalo i na razne druge načine — spiritizmom, šamanizmom, magijom, obožavanjem predaka, i tako dalje. Kažu li nam oni nešto o čovjekovoj potrazi za Bogom?

(*** sh pogl. 3 str. 41-68 Zajedničke niti u mitologiji ***)

Nema komentara :

Objavi komentar

svaki komentar koji sadrži vulgarnosti, uvrede po bilo kojoj osnovi, bit će brisan, a autor komentara blokiran.

Komentari koji se udaljuju od teme posta, bit će obrisani.