utorak, 15. rujna 2015.

Traganje za nepoznatim pomoću magije i spiritizma

“LJUDI Atenjani! Po svemu vas vidim da ste vrlo pobožni” (Djela apostolska 17:22).
  To su riječi koje je apostol Pavao izgovorio pred mnoštvom okupljenim na Areopagu, ili Marsovom brdu, u drevnom grčkom gradu Ateni. Pavao je to rekao zato što je već ranije vidio da je “grad pun idola” (Djela apostolska 17:16). Što je on to vidio?

 Pavao je u tom kozmopolitskom gradu nesumnjivo vidio mnoštvo grčkih i rimskih bogova, iz čega je bilo očito da su tamošnji ljudi bili posve obuzeti obožavanjem tih božanstava. Bojeći se da slučajno ne propuste iskazati štovanje nekom važnom ili moćnom bogu koji bi se zbog toga mogao razgnjeviti, Atenjani su u svoje obožavanje uključili čak i ‘nepoznatog Boga’ (Djela apostolska 17:23). To je jasno otkrivalo njihovu bogobojaznost.

 Naravno, osjećaj bojazni prema bogovima, osobito prema onim nepoznatim, nije ograničen na Atenjane prvog stoljeća. Tisućama godina on je dominirao gotovo cijelim čovječanstvom. U mnogim dijelovima svijeta, skoro svaki aspekt ljudskog života izravno je ili neizravno povezan s nekim bogom ili s duhovima. U prethodnom smo poglavlju vidjeli da su mitologije drevnih Egipćana, Grka, Rimljana, Kineza i drugih bile duboko ukorijenjene u predodžbama o bogovima i duhovima, koji su igrali važnu ulogu u osobnim i državnim stvarima. Tijekom srednjeg vijeka, priče o alkemičarima, čarobnjacima i vješticama uzele su maha diljem svijeta kršćanstva. A situacija je i danas gotovo ista.

Današnji obredi i praznovjerja

 Bez obzira na to jesu li ljudi toga svjesni ili nisu, mnoge stvari koje čine povezane su s praznovjernim postupcima ili vjerovanjima, od kojih neka imaju veze s bogovima ili duhovima. Naprimjer, jesi li znao da slavljenje rođendana vuče porijeklo iz astrologije, koja veliku važnost pridaje točnom datumu čovjekova rođenja? A kako je s rođendanskom tortom? Izgleda da ona ima veze s grčkom božicom Artemidom, čiji se rođendan slavio uz mjesecolike medenjake na čijim su vrhovima bile postavljene svijeće. Ili, jesi li znao da je nošenje crnine na pogrebima prvobitno predstavljalo mudroliju kojom je trebalo izmaći pažnji zlih duhova za koje se tvrdilo da vrebaju u takvim prilikama? Neki crni Afrikanci premazuju se bijelom bojom, a ožalošćeni u drugim zemljama nose neobične boje tako da ih duhovi ne prepoznaju.

Pored ovih popularnih običaja, ljudi po cijelom svijetu imaju i svoja praznovjerja i strahovanja. Na Zapadu se na razbijeno ogledalo, susret s crnom mačkom, hodanje ispod ljestava i, ovisno gdje živiš, na utorak ili petak 13. gleda kao na predznake koji nagoviještaju neko zlo. Na Istoku, Japanci nose kimono tako da njegovu lijevu stranu prebace preko desne, zato što je onaj drugi način rezerviran za leševe. Prozori ili vrata njihovih kuća nikad ne gledaju prema sjeveroistoku tako da demoni, za koje se tvrdi da dolaze iz tog smjera, ne mogu pronaći ulaz. Na Filipinima, ljudi pokojniku izuju cipele te ih prije pogreba postave do njegovih nogu tako da mu “Sveti” Petar izrazi dobrodošlicu. Stariji poučavaju djecu da budu dobra, govoreći im da je lik na Mjesecu “Sveti” Mihael, koji promatra i zapisuje njihova djela.

 Međutim, vjerovanje u duhove ili bogove nije ograničeno samo na naizgled bezopasne običaje i praznovjerja. I u primitivnim i u suvremenim društvima, ljudi su pribjegavali različitim sredstvima da bi kontrolirali i umirivali zle duhove te da bi stekli naklonost onih dobroćudnih. Ovdje, naravno, možda najprije pomišljamo na ljude u udaljenim džunglama ili planinama koji, kad su bolesni ili su u nekom drugom škripcu, traže savjet od duhovnih medija, vračeva i šamana (magijskih svećenika). No i ljudi koji žive u gradovima, velikim i malim, idu astrolozima, spiritistima, vračarima i prorocima da bi saznali što nosi budućnost ili da bi dobili pomoć u donošenju važnih odluka. Čak i neki koji nominalno pripadaju ovoj ili onoj religiji, oduševljeno vrše takve običaje. Mnogi drugi su spiritizam, crnu magiju i okultizam učinili svojom religijom.

 Što je izvor ili porijeklo svih tih postupaka i praznovjerja?
Predstavljaju li oni tek različite pristupe k Bogu? I što je najvažnije, kakav utjecaj vrše na one koji ih se drže? Da bismo dobili odgovore na ova pitanja, moramo se osvrnuti na povijest čovjeka kako bismo dobili letimičan uvid u prvobitne oblike obožavanja.

Posezanje za nepoznatim

Premda evolucionisti možda tvrde suprotno, čovjek ipak posjeduje duhovnu dimenziju koja ga čini drugačijim i nadmoćnijim od nižih stvorenja. Čovjek je rođen s porivom da istražuje nepoznato. Oduvijek ga muče pitanja kao što su: Što je smisao života? Što se dešava kad čovjek umre? U kakvom je odnosu čovjek prema materijalnom svijetu i, ustvari, prema univerzumu? Čovjeka pokreće još nešto, naime, želja da dosegne nešto više ili moćnije od sebe kako bi stekao izvjesnu mjeru kontrole nad svojom okolinom i svojim životom (Psalam 8:3, 4; Propovjednik 3:11; Djela apostolska 17:26-28).

 Ivar Lissner izrazio je to u svojoj knjizi Man, God and Magic (Čovjek, Bog i magija) na sljedeći način: “Ostaje nam jedino da se divimo ustrajnosti kojom je čovjek tijekom povijesti nastojao posegnuti dalje od samog sebe. Njegova pregnuća nikad nisu bila upravljena tek prema osnovnim životnim potrebama. On je uvijek tragao, pipkajući u mraku išao je dalje u težnji za nedostižnim. Ovaj neobičan i urođen poriv u ljudskom biću njegova je duhovnost.”

Naravno, oni koji ne vjeruju u Boga ne misle baš tako. Oni ovu ljudsku sklonost obično pripisuju čovjekovim potrebama, psihološkim ili nekim drugim, kao što smo vidjeli u 2. poglavlju. Međutim, nismo li se svi osvjedočili da je prva reakcija većine ljudi suočenih s opasnošću ili beznadnom situacijom upravo molba za pomoć upućena Bogu ili nekoj višoj sili? To se i danas dešava baš tako kao što se dešavalo i u prošlosti. Zato Lissner nadalje kaže: “Nitko tko je provodio istraživanja među najstarijim primitivnim narodima ne može a da ne shvati da svi oni imaju predodžbu o Bogu, da posjeduju razvijenu svijest o vrhovnom biću.”

 Metode kojima su ljudi pokušavali zadovoljiti tu urođenu želju da istraže nepoznato posve su druga stvar. Nomadski lovci i stočari drhtali su pred snagom divljih zvijeri. Zemljoradnici su naročito pažljivo pratili promjene vremena i godišnjih doba. Stanovnici džungli reagirali su prilično drugačije od ljudi koji su živjeli u pustinjama ili planinama. Suočeni sa svim tim različitim strahovanjima i potrebama, ljudi su razvili zapanjujuću raznolikost religijskih običaja putem kojih su nastojali steći naklonost dobroćudnih bogova i umiriti one zle.

 Međutim, usprkos ovom velikom šarenilu, u tim religijskim običajima zamjetljiva su stanovita zajednička obilježja. Među njima su štovanje duhova i nadnaravnih sila te strah pred njima, prakticiranje magije, predskazivanje budućnosti pomoću predznakâ i znamenja, astrologija te različite metode vračanja. Dok budemo razmatrali ova obilježja, vidjet ćemo da su ona svuda po svijetu igrala značajnu ulogu u oblikovanju religijskog razmišljanja ljudi svih povijesnih doba, pa čak i ljudi današnjice.

Duhovi i natprirodne sile

 Izgleda da je život ljudi u davna vremena bio ispunjen misterijem. Ljudi su bili okruženi neobjašnjivim i zbunjujućim zbivanjima. Naprimjer, oni nisu mogli razumjeti zašto savršeno čio čovjek iznenada obolijeva ili zašto nebo ne daje kišu u uobičajeno vrijeme ili pak zašto golo, naizgled beživotno drvo postaje zeleno i puno života u određeno doba godine. Čak su i čovječja sjena, kucanje srca i disanje predstavljali misterije.

 Budući da je čovjek posjedovao urođenu sklonost prema duhovnom, bilo je sasvim normalno da ove misteriozne stvari i događanja pripiše nekoj nadnaravnoj sili. Međutim, budući da mu je nedostajalo pravo vodstvo i razumijevanje, njegov je svijet uskoro postao ispunjen dušama, duhovima, sablastima i demonima. Naprimjer, Algonquian Indijanci Sjeverne Amerike ljudsku dušu nazivaju otahchuk, što znači “njegova sjena”, a Malajci iz jugoistočne Azije vjeruju da duša nakon čovjekove smrti izlazi kroz nosnice. U današnje su vrijeme vjerovanje u duhove i duše umrlih te pokušaji da se na neki način komunicira s njima prisutni gotovo svagdje.

Slično tome, izgledalo je da su i ostale stvari u prirodnoj okolini — Sunce, Mjesec, zvijezde, oceani, rijeke, planine — žive, te da vrše izravan utjecaj na ljudske aktivnosti. Budući da se činilo kao da obitavaju u svom vlastitom svijetu, personificirane su kao duhovi i bogovi, neki dobroćudni i susretljivi, drugi zli i opaki. Tako je obožavanje tvorevina zauzelo istaknuto mjesto u gotovo svim religijama.

Ovakva vjerovanja možemo pronaći u religijskim običajima praktički svake drevne civilizacije. Babilonci i Egipćani obožavali su svoje bogove Sunca, Mjeseca i raznih zviježđa. Među predmetima njihovog štovanja bile su i domaće životinje kao i divlje zvijeri. Hindusi su ostali zapaženi po svom panteonu bogova koji broje na milijune. Kinezi oduvijek imaju svoje svete planine i riječne bogove, a sinovsko štovanje izražavaju kroz obožavanje predaka. Drevni druidi s britanskih otoka hrast su smatrali svetim, a posebno su štovanje iskazivali imeli koja je rasla na hrastu. Kasnije su Grci i Rimljani dali svoj prilog; tako je vjerovanje u duhove, bogove, duše, demone i svete predmete svih vrsta postalo čvrsto utemeljeno.

Premda neki ljudi danas mogu sva ta vjerovanja smatrati praznovjerjima, navedene predodžbe još uvijek stoje iza religijskih običaja mnogih ljudi diljem svijeta. Neki još uvijek vjeruju u svetost izvjesnih planina, rijeka, neobično oblikovanih stijena, starog drveća i brojnih drugih stvari, pa ih obožavaju kao predmete odanosti. Na takvim mjestima grade oltare, svetišta i hramove. Naprimjer, rijeku Ganges hindusi smatraju svetom, a njihova je najveća želja da se za života u njoj okupaju te da se, nakon što umru, njihov pepeo prospe po njoj. Budisti smatraju posebnim doživljajem vršenje obožavanja u svetištu u Buddh Gayi (Indija), gdje je Buddha navodno postigao prosvjetljenje pod drvetom bodhi. Katolici na koljenima prilaze Bazilici Naše Gospe od Gvadalupe u Meksiku ili se kupaju u “svetoj” vodi u francuskom svetištu Lourdesu, nadajući se čudesnim ozdravljenjima. Štovanje tvorevina umjesto Tvorca još je uvijek jako zastupljeno (Rimljanima 1:25).

Pojava magije

 Kad je vjerovanje da je neživi svijet pun dobrih i loših duhova jednom bilo čvrsto utemeljeno, ono je automatski dovelo do sljedećeg koraka — raznih pokušaja da se komunicira s dobrima kako bi se dobilo vodstvo i blagoslovi te da se umire zli. Posljedica toga bila je magija, koja je u praktički svakom narodu cvala u prošlosti a cvate i danas (1. Mojsijeva 41:8; 2. Mojsijeva 7:11, 12; 5. Mojsijeva 18:9-11, 14; Izaija 47:12-15; Djela apostolska 8:5, 9-13; 13:6-11; 19:18, 19).

U svom najužem smislu, magija je pokušaj da se upravlja prirodnim ili natprirodnim silama odnosno da ih se prinudi da ispunjavaju čovjekove zahtjeve. Ne poznavajući stvarne uzroke mnogih svakodnevnih događaja, ljudi u ranim društvima vjerovali su da ponavljanje izvjesnih magičnih riječi ili čarobnih formula ili pak izvođenje izvjesnih rituala može polučiti željene efekte. Ono što je ovoj vrsti magije pridalo vjerodostojnost bila je činjenica da su neki rituali doista djelovali. Naprimjer, zabilježeno je da su seoski liječnici — ustvari magi ili čarobnjaci — otočja Mentawai zapadno od Sumatre bili iznenađujuće djelotvorni u liječenju ljudi koji su patili od dijareje. Njihova je magična formula bila to da su oboljeli legli licem prema tlu u blizini ruba litice i povremeno lizali tlo. Zašto je taj postupak bio uspješan? Tlo na liticama sadržavalo je kaolin, bijelu glinu koja se i danas često koristi u nekim lijekovima protiv dijareje.

 Nekoliko ovakvih uspjeha ubrzo je zasjenilo sve neuspjehe i potvrdilo reputaciju tih iscjelitelja. Oni su uskoro postali poštovani i visoko cijenjeni članovi društva — svećenici, poglavice, šamani, vračevi, seoski liječnici, mediji. Ljudi su odlazili k njima sa svojim problemima, kao što su liječenje i prevencija bolesti, pronalaženje izgubljenih predmeta, identificiranje lopova, zaštita od zlih utjecaja i izvršavanje osvete. Konačno je nastala velika množina praznovjernih običaja i rituala koji su bili povezani s ovim a i drugim životnim događajima, poput rođenja, nastupanja punoljetnosti, zaruka, braka, smrti i pogreba. Moć i misterij magije uskoro su dominirali svakim aspektom ljudskog života.

Kišni plesovi i uroci

 Iako među magijskim običajima različitih naroda postoji ogromna raznolikost, temeljne ideje koje stoje iza njih izrazito su slične. Kao prvo, tu je ideja da slično stvara slično, da se željeni učinak može ostvariti njegovim oponašanjem. Takav postupak ponekad se naziva imitativnom magijom. Naprimjer, kad je suša priprijetila njihovim usjevima, Omaha Indijanci Sjeverne Amerike plesali su oko posude s vodom. Zatim je jedan od njih uzeo u usta malo vode i ispljunuo je u zrak oponašajući sipljenje ili lijevanje kiše. Slično tome, čovjek se znao valjati po zemlji poput ranjenog medvjeda da bi si osigurao uspjeh u lovu na medvjede.

Drugi narodi imali su još detaljnije razrađene rituale, koji su obuhvaćali hvalospjeve i prinose. Kinezi bi načinili velikog papirnatog ili drvenog zmaja, svog boga kiše, i nosili ga uokolo, ili bi uzeli lik svog boga i iznijeli ga iz hrama na sunce da bi osjetio vrućinu i tako možda poslao kišu. Ritual Ngoni naroda iz istočne Afrike sastoji se od ulijevanja piva u posudu koja je ukopana u zemlju u hramu kiše te od molitve koja potom usljeđuje: “Gospodaru Chauta, otvrdnuo si svoje srce prema nama, što želiš da činimo? Sigurno ćemo izginuti. Daj kišu svojoj djeci, prihvati pivo koje smo ti prinijeli.” Nakon toga ljudi ispijaju ostatak piva. Zatim slijedi pjesma i ples uz tresenje grana umočenih u vodu.

 Jedna druga zamisao što stoji iza magijskih običaja jest ideja da predmeti nastavljaju vršiti utjecaj na svog vlasnika čak i nakon što ih se odvoji od njega. Ta je ideja dovela do običaja bacanja uroka vršenjem određenih radnji nad nečim što je jednom pripadalo čovjeku. Čak su i u Evropi i Engleskoj, u 16. i 17. stoljeću ljudi još uvijek vjerovali u vještice i čarobnjake koji ovakvom moći mogu nauditi ljudima. Među tehnikama kojima se to nastojalo činiti bilo je probadanje igala kroz voštani lik čovjeka, spaljivanje papira na kojem je bilo napisano njegovo ime, sahranjivanje dijela njegove odjeće, ili vršenje nekih drugih radnji s njegovom kosom, odrezanim dijelovima nokata, znojem ili čak izmetom. Do kojeg su se omjera proširili ovi i drugi običaji vidljivo je iz činjenice da je engleski parlament 1542, 1563. i 1604, donio zakone koji su čarobnjaštvo proglasili smrtnim prijestupom. Na ovaj ili onaj način, taj su oblik magije tijekom povijesti prakticirali ljudi gotovo svih naroda.
Budućnost u predznacima i znamenju

Magiju se često koristi da bi se saznale skrivene informacije ili da bi se zavirilo u budućnost promatranjem predznakâ i znamenja. Taj se postupak naziva gatanjem, a Babilonci su bili čuveni po njemu. Prema knjizi Magic, Supernaturalism, and Religion (Magija, natprirodno i religija), “oni su bili stručnjaci u umijeću predskazivanja, predviđajući budućnost iz jetre i iznutrica ubijenih životinja, iz vatre i dima te iz sjaja dragog kamenja; predskazivali su događaje na osnovi žuborenja izvora i oblika biljaka. (...) Atmosferske pojave, kišu, oblake, vjetar i sijevanje tumačili su kao pretkazanja; pucketanje pokućstva i drvenih ploha pretkazivalo je buduće događaje. (...) Muhe i ostali insekti, kao i psi, bili su prenosioci okultnih poruka”.

 Biblijska knjiga Ezehijela izvještava da je na jednom vojnom pohodu, ‘car babilonski stao na rasputici, gdje počinju dva puta, te je vračao, gladio strijele, pitao likove, gledao u jetru’ (Ezehijel 21:26). Zazivači duhova, čarobnjaci i magijski svećenici bili su sastavni dio babilonskog dvora (Danijel 2:1-3, 27, 28).

 I drugi istočnjački i zapadnjački narodi također su se bavili mnogim oblicima gatanja. Grci su u svojim proročištima tražili savjete s obzirom na važne političke događaje kao i u vezi sa svjetovnim, privatnim stvarima kao što su brak, putovanje i djeca. Najpoznatije od njih bilo je proročište u Delfima. Mislilo se da odgovori dolaze od boga Apolona, no ustvari ih je posredovala svećenica, ili Pitija, nerazumljivim glasovima a u dvosmislene su ih stihove prevodili svećenici. Klasičan primjer odgovora bio je onaj dan Krezu, kralju Lidije, koji glasi: “Ako Krez prijeđe Halis, uništit će moćno carstvo.” Pokazalo se da je moćno uništeno carstvo bilo njegovo vlastito. Krez je doživio poraz od ruku Kira Perzijanca nakon što je prešao Halis da bi provalio u Kapadokiju.

Na Zapadu je vještina gatanja dosegla vrhunac s Rimljanima, koji su bili opčinjeni znamenjem i predznacima u gotovo svemu što su radili. Ljudi svih socijalnih staleža vjerovali su u astrologiju, čaranje, talismane, vračanje i u mnoge druge oblike gatanja. Prema autoritetu za rimsku povijest Edwardu Gibbonu “narod je sve te različite načine obožavanja koji su prevladavali u rimskom svijetu smatrao jednako vjerodostojnima”. Čuveni državnik i govornik Ciceron bio je stručnjak u uočavanju znamenja u letu ptica. Rimski povjesničar Petronije primijetio je da je u nekim rimskim gradovima, sudeći po mnoštvu religija i kultova u njima, tamo moralo postojati više bogova nego ljudi.

U Kini je iskopano više od 100 000 komada kostiju i oklopa kornjača koje se koristilo za proricanje u drugom tisućljeću pr. n. e. (dinastija Shang). Koristili su ih Shang svećenici da bi u svemu, od prognoziranja vremena do pokretanja trupa, tražili božansko vodstvo. Svećenici su drevnim pismom na kosti napisali pitanja. Zatim su ih zagrijali i promatrali pukotine koje su se pojavile, te su na tim istim kostima zapisivali odgovore. Neki učenjaci vjeruju da se iz ovog drevnog načina pisanja razvilo kinesko pismo.

 Najpoznatija drevna kineska rasprava o gatanju je I Ching (Kanon promjena; izgovara se Ji Đing), za koju se tvrdi da su je napisala prva dva Chou cara, Wen Wang i Chou Kung, u 12. stoljeću pr. n. e. Ona sadrži detaljna objašnjenja međudjelovanja dvije oprečne sile, yina i yanga (tamno-svijetlo, negativno-pozitivno, žensko-muško, Mjesec-Sunce, Zemlja-nebo, i tako dalje), koje mnogi Kinezi još uvijek smatraju principima što upravljaju svim životnim zbivanjima. Ta knjiga predočava sliku koja pokazuje da se sve uvijek mijenja i da ništa nije trajno. Da bi uspio u onome što poduzima, čovjek mora biti svjestan svih promjena dotičnog trenutka i mora postupati u skladu s njima. Zato ljudi postavljaju pitanja i bacaju kocke te se nakon toga okreću I Chingu, tražeći odgovore. Tijekom mnogih stoljeća I Ching je u Kini bio temelj svih oblika vračanja, geomantije i drugih oblika gatanja.

Od astronomije do astrologije

 Sustavni poredak Sunca, Mjeseca, zvijezda i planeta dugo je fascinirao ljude na Zemlji. U Mezopotamiji su otkriveni zvjezdani katalozi koji datiraju još iz 1800. pr. n. e. Na temelju takvih informacija, Babilonci su bili u stanju predvidjeti mnoge astronomske događaje, kao što su pomrčine Mjeseca, pojavljivanja i položaj raznih zviježđa, te izvjesna kretanja planetâ. Egipćani, Asirci, Kinezi, Indijci, Grci, Rimljani i drugi drevni narodi također su promatrali nebo i vodili detaljne izvještaje o astronomskim događanjima. Na osnovi tih izvještaja načinili su kalendare i uređivali svoje godišnje aktivnosti.

Astronomska su promatranja pokazala da su izvjesni događaji na Zemlji izgleda sinhronizirani s izvjesnim događajima na nebu. Naprimjer, promjena godišnjih doba tijesno je slijedila kretanje Sunca, plima i oseka su se izmjenjivale u skladu s Mjesečevim mijenama, godišnje plavljenje Nila uvijek je usljeđivalo nakon pojave Siriusa, najsjajnije zvijezde. Logičan zaključak bio je taj da nebeska tijela igraju važnu ulogu u uzrokovanju ovih i drugih događaja na Zemlji. Ustvari, Egipćani su Sirius nazivali Dovoditeljem Nila. Zamisao da zvijezde utječu na zemaljska zbivanja ubrzo je dovela do ideje da se na nebeska tijela može osloniti kako bi se pretkazivala budućnost. Tako je astronomija rodila astrologiju. Uskoro su kraljevi i carevi na svojim dvorovima držali službene astrologe da bi konzultirali zvijezde u pogledu važnih državnih stvari. No i obični su ljudi motrili zvijezde, želeći saznati svoju vlastitu budućnost.


Babilonci su još jednom izbili u prvi plan. Oni su zvijezde smatrali nebeskim boravištima bogova isto tako kao što su hramovi bili njihova zemaljska boravišta. Tako su došli na ideju grupiranja zvijezda u zviježđa te su počeli vjerovati da poremećaji na nebu, kao što su pomrčine ili pojave izvjesnih sjajnih zvijezda ili kometa pretkazuju nevolju i rat na Zemlji. Među artefaktima iskopanim u Mezopotamiji, pronađeno je stotine izvještaja koje su astrolozi uputili kraljevima. U nekima od njih stoji, naprimjer, da je predstojeća pomrčina Mjeseca znak da će izvjesni neprijatelj pretrpjeti poraz ili da pojava stanovite planete u stanovitom zviježđu nagoviješta “velik gnjev” na Zemlji.

Omjer do kojeg su se Babilonci oslanjali na ovaj oblik gatanja može se nadalje vidjeti iz izazovnih riječi koje im je uputio prorok Izaija kad je prorekao uništenje Babilona: “Stani sada s vračanjem svojim i s mnoštvom čini svojih, oko kojih si se trudila od mladosti svoje (...). Neka stanu sada zvjezdari, koji gledaju zvijezde, koji proriču svakoga mjeseca, i neka te sačuvaju od onoga što će doći na te” (Izaija 47:12, 13).


Iz Babilona je astrologija izvezena u Egipat, Asiriju, Perziju, Grčku, Rim i Arabiju. Na Istoku su Indijci i Kinezi također imali razrađene astrološke sustave. ‘Magi s istoka’ koji su, kako to izvještava evanđelist Matej, došli malom Isusu, bili su ljudi ‘koji su se bavili zvjezdarstvom’ (Matej 2:1, 2, i napomena u dodatku za 2. redak, St). Neki učenjaci smatraju da su ovi astrolozi možda pripadali kaldejskoj i medoperzijskoj školi astrologije iz Partije, koja je bila perzijska provincija i koja je kasnije postala nezavisnim Partskim Carstvom.


Međutim, Grci su bili ti koji su astrologiju razvili do stupnja u kojem se prakticira danas. U drugom je stoljeću n. e. Klaudije Ptolemej, grčki astronom iz egipatskog grada Aleksandrije, sakupio sve postojeće astrološko znanje u četiri knjige, nazvane Tetrabiblos, koje sve dosad služe kao temeljni tekst astrologije. Iz toga se razvilo ono što se obično naziva natalna astrologija, odnosno sistem predviđanja čovjekove budućnosti na osnovi proučavanja njegove karte rođenja, ili horoskopa — karte koja pokazuje položaj Sunca, Mjeseca i raznih planeta među zviježđima, kakav je u trenutku rođenja dotičnog čovjeka bio viđen u mjestu njegovog rođenja.

Do 14. i 15. stoljeća, astrologija je na Zapadu bila naširoko prihvaćena. Na sveučilištima je bila predavana kao znanost, koja je zahtijevala aktivno znanje raznih jezika i matematike. Astrologe se smatralo učenjacima. Shakespeareova su djela puna aluzija na astrološke utjecaje na ljudska zbivanja. Svaki kraljevski dvor i mnogo plemića zadržalo je privatne astrologe za brzu konzultaciju. Teško da je bio poduzet bilo koji poduhvat — bio to rat, gradnja, posao ili putovanje — prije nego što su bile konzultirane zvijezde. Astrologija je stekla ugled.

Premda su radovi astronoma poput Kopernika i Galileja te napredak znanstvenog istraživanja uvelike diskreditirali astrologiju kao legitimnu znanost, ona je opstala sve do naših dana. (Vidi okvir na 85. stranici.) Od državnih poglavara pa do ljudi s ulice, bili oni iz tehnološki razvijenih nacija ili pak iz udaljenih sela zemalja u razvoju, ova misteriozna vještina, koju su inicirali Babilonci, razvili Grci, a dodatno razradili Arapi, danas još uvijek vrši velik utjecaj.

Sudbina zapisana na licu i dlanu

Ako se onima koji se bave umijećem gatanja traženje predznaka i znamenja budućnosti po nebu čini nekako dalekim, na raspolaganju im stoje mnogo bliže i dostupnije metode. Zohar, ili Sefer ha-zohar (na hebrejskom: Knjiga sjaja), tekst židovskog misticizma iz 13. stoljeća, kaže: “Na nebeskom svodu koji obavija svemir vidimo mnogo likova formiranih od zvijezda i planeta. Oni otkrivaju skrivene stvari i duboke misterije. Slično tome, na našoj koži koja okružuje ljudsko biće postoje oblici i obilježja koja predstavljaju zvijezde našeg tijela.” Ova je filozofija dovela do daljnjih načina gatanja ili proricanja budućnosti, do traženja proročanskih predznaka na licu i dlanu. Ove su metode još uvijek raširene i na Istoku i na Zapadu. No sasvim je jasno da vuku korijene iz astrologije i magije.

 Fiziognomika je vračanje putem promatranja obilježja lica, kao što su oblik očiju, nosa, zubi i ušiju. Godine 1531. u Strasbourgu je neki Jean iz Indaginea na tu temu objavio knjigu koja je sadržavala živopisne gravure lica s mnoštvom različitih oblika očiju, nosa, ušiju, i tako dalje, zajedno s njegovim objašnjenjima. Zanimljivo je da je citirao riječi Isusa Krista iz Mateja 6:22: “Ako dakle bude oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje svijetlo biti”, kao temelj za izjavu da su velike, sjajne i okrugle oči znak čestitosti i dobrog zdravlja, dok su upale i male oči znaci zavisti, zlobe i sumnje. Međutim, u sličnoj knjizi, Compendium of Physiognomy (Kompendij fiziognomike), objavljenoj 1533, njen je autor Bartolommeo Cocle tvrdio da velike i okrugle oči obilježavaju prevrtljivu i lijenu osobu.

Oni koji se bave gatanjem tvrde da i ruka, odmah poslije glave, odražava sile odozgo više negoli ijedan drugi dio tijela. To je vjerovanje populariziralo još jednu metodu gatanja, naime, čitanje linija ruke, čime se želi odrediti karakter i sudbina čovjeka. Ta se metoda naziva hiromantija, ili, još češće, čitanje s dlana. Hiromanti srednjeg vijeka potporu svojoj vještini tražili su u Bibliji. Nastupali su s recima poput ovih: “Zapečaćava ruku svakom čovjeku, da pozna sve poslenike svoje”, i “Dug život u desnici joj je, a u ljevici bogatstvo i slava” (Job 37:7; Priče Salamunove 3:16). U obzir se uzimalo i ispupčenja, ili bregove, na ruci zato što se smatralo da oni predstavljaju planete i da tako otkrivaju neke stvari o pojedincu i njegovoj budućnosti.

Vračanje putem proučavanja crta lica i ruke jako je popularno na Orijentu. Pored čitača i savjetnika koji nude svoje profesionalne usluge, postoji velik broj amatera i hobista, zato što je lako dostupno obilje knjiga i publikacija svih profila. Ljudi se čitanjem s dlana često bave iz zabave, no mnogi takve stvari uzimaju ozbiljno. Ukupno uzevši, ljudi se rijetko zadovoljavaju samo jednim načinom gatanja. Kad se suoče s ozbiljnim problemima ili važnim odlukama, otići će u svoj hram, bio on budistički, taoistički, šintoistički, ili neki drugi, da bi dobili odgovor od bogova; zatim će otići astrologu da bi konzultirali zvijezde, vračaru da bi im čitao s dlana i motrio lice, a nakon svega toga otići će kući i tražiti odgovor od svojih preminulih predaka. Nadaju se da će negdje dobiti odgovor koji će im se činiti odgovarajućim.

Samo bezazlena zabava?

 Prirodno je da svatko želi saznati što nosi budućnost. Želja da se osigura životna sreća i da se spriječi ono što bi moglo biti loše, prisutna je gotovo kod svih. To je razlog zašto su ljudi tijekom proteklih doba tražili vodstvo od duhova i bogova. Čineći to, upleli su se u spiritizam, magiju, astrologiju i druge praznovjerne običaje. U prošlosti su ljudi da bi se zaštitili nosili amulete i talismane, a vračevima i šamanima su se obraćali da bi bili izliječeni. U današnje vrijeme, ljudi još uvijek nose križ ili amajlije, imaju svoje seanse, Ouija ploče, kristalne kugle, horoskope i tarot karte. Kad se radi o spiritizmu i praznovjerju, izgleda da se čovječanstvo nije baš mnogo promijenilo.

Naravno, mnogi ljudi uviđaju da sve to nije ništa drugo do praznovjerje i da za sve to nema stvarnog temelja. Možda dodaju da to rade samo radi zabave. Drugi čak tvrde da su magija i gatanje ustvari korisni zato što pružaju psihološku sigurnost ljudima koji bi inače možda bili preslabi da se nose sa životnim teškoćama. No je li sve to doista samo bezazlena zabava ili psihološki stimulans? Što je, zapravo, izvor spiritističkih i magijskih postupaka koje smo razmotrili u ovom poglavlju, kao i mnogih drugih koje nismo spomenuli?

 Dok smo razmatrali različite vidove spiritizma, magije i gatanja, zapazili smo da su oni usko povezani s vjerovanjem u duše umrlih te u postojanje duhova, dobrih i zlih. Dakle, vjerovanje u duhove, magiju i gatanje u osnovi je utemeljeno na nekom obliku politeizma koji je ukorijenjen u doktrini o besmrtnosti ljudske duše. Je li to čvrst temelj na kojem netko može graditi svoju religiju? Da li bi obožavanje koje se zasniva na takvom temelju smatrao prihvatljivim?

Kršćani prvog stoljeća suočili su se s tim istim pitanjima. Bili su okruženi Grcima i Rimljanima i njihovim mnogim bogovima i božanstvima kao i praznovjernim obredima. U jednom od tih obreda ljudi bi najprije hranu prinijeli idolima a zatim bi je pojeli. Bi li itko tko ljubi pravog Boga i koji mu želi ugoditi trebao sudjelovati u takvim obredima? Zapazi kako je apostol Pavao odgovorio na to pitanje.

 “A za jelo idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema drugoga Boga osim jedinoga. Jer ako i ima koji se bogovi zovu, ili na nebu ili na zemlji, kao što ima mnogo bogova i mnogo gospodina: ali mi imamo samo jednoga Boga oca, od kojega je sve, i mi u njemu” (1. Korinćanima 8:4-6). Za Pavla i za kršćane prvog stoljeća, prava religija nije značila obožavanje mnogih bogova, ona za njih nije bila politeizam, nego odanost samo ‘jednom Bogu ocu’, čije ime Biblija otkriva kad kaže: “I tako-će zapoznati, da-je tebi ime Jehova, i da-si ti sám Privisoki na svoj zemlji” (Psalam 83:19, Ška).

Međutim, vrijedi zapaziti da apostol Pavao, premda je kazao da “idol nije ništa”, nije rekao da ‘bogovi’ i ‘gospodini’ kojima se ljudi obraćaju svojom magijom, gatanjem i žrtvama ne postoje. Pa, u čemu je onda stvar? Pavao je to razjasnio nešto kasnije u istom pismu kad je napisao: ‘Nego što žrtvuju neznabošci, djavolima [“demonima”, Ru] žrtvuju, a ne Bogu’ (1. Korinćanima 10:20). Da, kroz svoje bogove i gospodine, narodi su ustvari obožavali demone — anđeoska, ili duhovna, stvorenja koja su se pobunila protiv pravog Boga i udružila snage pod svojim vođom, Sotonom Đavlom (2. Petrova 2:4; Juda 6; Otkrivenje 12:7-9).


Ljudi često sažalijevaju takozvane primitivne narode koji su bili zarobljeni svojim praznovjerjima i strahovanjima. Kažu da osjećaju odvratnost prema krvnim žrtvama i divljačkim ritualima. S punim pravom. A ipak, do dana današnjeg još se uvijek čuje za voodoo, sotonske kultove, čak i za žrtvovanje ljudi. Premda su to možda ekstremni slučajevi, oni ipak otkrivaju da je interes za okultno još uvijek itekako živ. Sve može započeti s ‘bezazlenom zabavom’ i znatiželjom, ali posljedica je često tragedija i smrt. Kako li je samo mudro poslušati biblijsko upozorenje: “Budite trijezni i pazite, jer suparnik vaš, djavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere” (1. Petrova 5:8; Izaija 8:19, 20).

 Nakon što smo razmotrili kako je religija započela, zatim raznolikost drevnih mitologija te razne oblike spiritizma, magije i praznovjerja, obratit ćemo pažnju formalnijim religijama, glavnim religijama svijeta — hinduizmu, budizmu, taoizmu, konfucijanizmu, šintoizmu, judaizmu, crkvama kršćanstva i islamu. Kako su započele? Što naučavaju? Kakav utjecaj vrše na svoje vjernike? Ova i druga pitanja razmatrat će se u narednim poglavljima.

(*** sh pogl. 4 str. 69-94 Traganje za nepoznatim pomoću magije i spiritizma ***)

+ o utjecajima i opasnostima spiritizma, pročitajte više na sljedećoj poveznici.
Može li Đavo upravljati ljudima?

Nema komentara :

Objavi komentar

svaki komentar koji sadrži vulgarnosti, uvrede po bilo kojoj osnovi, bit će brisan, a autor komentara blokiran.

Komentari koji se udaljuju od teme posta, bit će obrisani.