petak, 4. rujna 2015.

Religija — kako je nastala?


          POVIJEST religije stara je koliko i povijest samog čovjeka. Tako kažu arheolozi i antropolozi. Čak i među “najprimitivnijim”, to jest, nerazvijenim civilizacijama može se naći neki oblik obožavanja. Ustvari, The New Encyclopædia Britannica kaže da “prema onome što su učenjaci dosad otkrili, ni na kojem mjestu, ni u koje vrijeme, nije postojao narod koji na neki način nije bio religiozan”.

 Pored svoje drevnosti, religija ima još jednu značajku, naime, veliku raznolikost. Lovci na glave u džunglama Bornea, Eskimi na smrznutom Arktiku, nomadi u Sahari, urbani žitelji velikih svjetskih metropola — svaki narod i svaka nacija na Zemlji ima svog boga ili bogove i svoj način obožavanja. Religijsko šarenilo uistinu je zapanjujuće.


S time u vezi javljaju se logična pitanja. Otkuda sve te religije? Budući da su među njima zabilježene i razlike kao i sličnosti, znači li to da su nastale nezavisno ili da su se možda razvile krenuvši iz jednog izvora? Ustvari, mogli bismo se pitati: Zašto se religija uopće pojavila? I kako? Odgovori na ova pitanja od životne su važnosti za sve one koji žele pronaći istinu o religiji i religijskim vjerovanjima.

Pitanje porijekla

Kad se spomene pitanje porijekla, ljudi različitih religija pomisle na imena kao što su Muhammed, Buddha, Konfucije i Isus. U gotovo svakoj religiji možemo pronaći središnju ličnost kojoj se pripisuje zasluga za utemeljenje ‘prave vjere’. Neki od tih ljudi bili su ikonoklastički reformatori. Drugi su bili moralistički filozofi. Drugi su pak bili nesebični narodni heroji. Mnogi od njih ostavili su iza sebe spise ili izreke koje su sačinjavale temelj nove religije. S vremenom je ono što su rekli i učinili bilo razrađeno, dotjerano i okruženo mističnom aurom. Neki od tih vođa čak su bili proglašeni bogovima.

Premda se ove pojedince smatra osnivačima glavnih religija koje poznajemo, vrijedi zapaziti da oni ustvari nisu bili začetnici religije. Iako je većina ovih osnivača tvrdila da je izvor njihove misli božansko nadahnuće, u većini slučajeva njihova su učenja niknula iz postojećih religijskih ideja, ili su pak promijenili i preinačili postojeće religijske sisteme koji su na ovaj ili onaj način postali nezadovoljavajući.

Naprimjer, u mjeri do koje nam povijest može to točno reći, znamo da je Buddha bio princ koji je bio zaprepašten patnjama i jadnim uvjetima koje je nalazio oko sebe u društvu kojim je dominirao hinduizam. Budizam je bio rezultat njegove potrage za rješenjem mučnih životnih problema. Slično tome, Muhammed je bio jako uznemiren idolopoklonstvom i nemoralom koji je vidio oko sebe u religijskim običajima. Kasnije je tvrdio da je od Boga primio posebne objave, koje su sačinjavale Kur’an i postale temelj novog vjerskog pokreta, islama. Protestantizam je iznikao iz katolicizma kao rezultat reformacije koja je započela početkom 16. stoljeća, kad je Martin Luther protestirao protiv prodaje indulgencija koju je u to vrijeme vršila Katolička crkva.

 Dakle, dokle god se radi o religijama koje sada postoje, ne manjka informacija o njihovom porijeklu i razvitku, njihovim osnivačima, njihovim svetim spisima, i tako dalje. No što je s religijama koje su postojale prije njih? I s onima još prije tih? Ako odemo dovoljno daleko u povijest, prije ili kasnije suočit ćemo se s pitanjem: Kako je religija nastala? Jasno je da moramo zaviriti preko granica pojedinih religija želimo li pronaći odgovor na to pitanje.

Mnoge teorije

 Proučavanje porijekla i razvitka religije razmjerno je novo područje. Stoljećima su ljudi više-manje prihvaćali vjersku tradiciju u kojoj su rođeni i u kojoj su odgajani. Većina je bila zadovoljna objašnjenjima koja su im pružili njihovi preci, smatrajući da njihova religija predstavlja istinu. Rijetko je kad postojao neki razlog da se pita bilo što, a nije postojala niti potreba da se istražuje kako su, kada ili zašto stvari započele. Ustvari, stoljećima je, uz ograničena prijevozna i komunikacijska sredstva, bilo malo ljudi koji su bili svjesni da uopće postoje drugi religijski sustavi.

 Međutim, tokom 19. stoljeća slika se počela mijenjati. Teorija evolucije provlačila se kroz intelektualne krugove. Ona je, zajedno s pojavom znanstvenog istraživanja, mnoge potaknula da dovedu u pitanje etablirane sisteme, uključujući i religiju. Uviđajući ograničenost traženja ključa problema unutar postojeće religije, neki su se učenjaci okrenuli ostacima ranih civilizacija ili udaljenim krajevima svijeta gdje ljudi još uvijek žive u primitivnim društvima. Na njih su nastojali primijeniti metode psihologije, sociologije, antropologije, i tako dalje, nadajući se da će otkriti ključ za to kako se religija pojavila i zašto.

 Kakav je bio ishod? Na scenu je iznenada izbilo mnogo teorija — činilo se da ih je bilo toliko mnogo koliko je bilo i istraživača — a svaki je istraživač proturječio drugome i svaki je nastojao nadmašiti ostale u odvažnosti i originalnosti. Neki od tih istraživača došli su do važnih zaključaka; rad onih drugih jednostavno je bio zaboravljen. Letimičan pregled rezultata ovog istraživanja doprinijet će našoj edukaciji i prosvijećenosti. Pomoći će nam da bolje razumijemo vjerske stavove ljudi s kojima se susrećemo.

 Teoriju koja se obično naziva animizam izložio je engleski antropolog Edward Tylor (1832-1917). Ukazivao je na to da su doživljaji kao što su snovi, vizije, halucinacije i beživotnost leševa naveli primitivni narod na zaključak da u tijelu obitava duša (latinski: anima). Budući da su često sanjali svoje preminule voljene, ljudi su, kaže ta teorija, pretpostavili da duša nastavlja živjeti nakon smrti, da napušta tijelo i obitava u drveću, stijenama, rijekama, i tako dalje. Konačno se pokojnike i predmete za koje se smatralo da duše stanuju u njima počelo obožavati kao bogove. I tako je, kaže Tylor, religija rođena.

Jedan drugi engleski antropolog, R. R. Marett (1866-1943), izložio je pročišćeni animizam, koji je nazvao animatizam. Nakon proučavanja vjerovanja Melanezijaca s pacifičkih otoka i urođenika Afrike i Amerike, Marett je zaključio kako je primitivni narod, umjesto da je imao predodžbu osobne duše, vjerovao da postoji neosobna sila ili nadnaravna snaga koja oživljuje sve; to je vjerovanje u čovjeku pobudilo osjećaje strahopoštovanja i bojazni, što je postalo temeljem njegove primitivne religije. Za Maretta, religija je uglavnom bila čovjekov emocionalni odgovor na nepoznato. Njegova je omiljena izjava bila da religija nije “toliko stvar razmišljanja koliko plesanja”.

Godine 1890. škotski stručnjak za drevni folklor James Frazer (1854-1941) objavio je utjecajnu knjigu Zlatna grana, u kojoj je obrazlagao tvrdnju da je religija iznikla iz magije. Prema Frazeru, čovjek je najprije pokušao upravljati svojim životom i svojom okolinom oponašajući ono što je vidio u prirodi. Naprimjer, mislio je da može dozvati kišu prskajući vodu po tlu uz bubnjanje koje je zvučalo poput grmljavine ili da može nauditi svom neprijatelju ubadajući igle u lutku s njegovim likom. To je dovelo do rituala, magičnih formula i magičnih predmeta u mnogim područjima života. Kad oni nisu funkcionirali kao što se očekivalo, tada se okrenuo umirivanju i zazivanju pomoći od nadnaravnih sila, umjesto da pokušava upravljati njima. Rituali i čarolije pretvorili su se u žrtve i molitve, i tako je nastala religija. Riječima samog Frazera, religija je “udobrovoljavanje ili umirivanje sila moćnijih od čovjeka”.

 Čak je i glasoviti austrijski psihoanalitičar Sigmund Freud (1856-1939) u svojoj knjizi Totem i Tabu pokušao objasniti porijeklo religije. U skladu sa svojom profesijom, Freud je objasnio da je najranija religija iznikla iz onog što je nazvao neuroza očeve figure. Teoretizirao je da je u primitivnom društvu otac dominirao klanom, kao što je to slučaj kod divljih konja i goveda. Sinovi, koji su oca i mrzili i divili mu se, pobunili su se i ubili ga. Da bi stekli očevu moć, tvrdio je Freud, ‘ovi su kanibalistički divljaci pojeli svoju žrtvu’. Kasnije su zbog grižnje savjesti izumili rituale i obrede da bi okajali svoj postupak. Po Freudovoj teoriji, očeva figura postala je Bogom, rituali i obredi postali su prvobitnom religijom, a jedenje ubijenog oca pretvorilo se u pričest koju se prakticira u mnogim religijama.

 Mogu se navesti i brojne druge teorije koje predstavljaju pokušaje da se objasni porijeklo religije. Međutim, većina od njih bila je zaboravljena i nijedna od njih nije se održala kao doista vjerodostojnija ili prihvatljivija od drugih. Zašto? Jednostavno zato što nikad nije pronađeno nijedno povijesno svjedočanstvo niti dokaz da su te teorije bile istinite. Bile su naprosto plod mašte ili nagađanja nekih istraživača i uskoro su trebale biti zamijenjene narednom koja se pojavila.

Pogrešan temelj

 Nakon godinama duge borbe s ovim pitanjem, mnogi su došli do zaključka da najvjerojatnije neće biti postignut nikakav napredak u pronalaženju odgovora na pitanje kako je religija nastala. Razlog je tome taj što nam, kao prvo, kosti i ostaci drevnih naroda ne govore kako su ti ljudi razmišljali, čega su se bojali ili zašto su vršili obožavanje. Svi zaključci doneseni na osnovi tih artefakata u najbolju su ruku veleučene pretpostavke. Kao drugo, religiozni običaji današnjih takozvanih primitivnih naroda, kao što su australski Aboridžini, nisu bezuvjetno vjerodostojno mjerilo za procjenjivanje onoga što su drevni narodi činili ili mislili. Nitko ne zna sa sigurnošću je li se ili kako se njihova kultura mijenjala tijekom stoljećâ.

 Zbog svih tih nejasnoća, knjiga World Religions—From Ancient History to the Present (Religije svijeta — od drevne povijesti do danas) zaključuje kako “suvremeni povjesničar religije zna da je nemoguće dokučiti početke religije”. A s obzirom na napore povjesničarâ, knjiga daje sljedeće zapažanje: “U prošlosti je mnogo teoretičara bilo zainteresirano, ne da jednostavno opiše ili raščisti nejasnoće religije, nego da raščisti s njome, razmišljajući da će se, pokaže li se da su raniji oblici bili utemeljeni na iluzijama, u tom slučaju moći potkopati temelje kasnijih i viših religija.”

 U ovom posljednjem komentaru leži ključ problema, koji pokazuje zašto razni “znanstveni” istraživači porijekla religije nisu nastupili ni s jednim održivim objašnjenjem. Logika nam kaže da se točan zaključak može izvesti jedino iz točne pretpostavke. Ako netko krene od netočne pretpostavke, nema izgleda da će doći do pravilnog zaključka. Opetovani propusti “znanstvenih” istraživača da iziđu s razumnim objašnjenjima bacaju ozbiljne sumnje na pretpostavku na kojoj su temeljili svoja gledišta. Slijedeći svoju unaprijed stvorenu zamisao, u svojim naporima da ‘raščiste s religijom’ oni su pokušali raščistiti s Bogom.

 Ta se situacija može usporediti s mnogim načinima na koje su mnogi astronomi prije 16. stoljeća pokušavali objasniti kretanje planetâ. Postojale su mnoge teorije, ali nijedna od njih nije bila uistinu zadovoljavajuća. Zašto? Zato što su se temeljile na pretpostavci da je Zemlja centar svemira oko kojeg se okreću zvijezde i planete. Stvarni napredak nije postignut sve dok znanstvenici — i Katolička crkva — nisu bili voljni prihvatiti činjenicu da Zemlja nije centar svemira, nego da se okreće oko Sunca, koje predstavlja centar Sunčeva sustava. Neuspjeh mnogih teorija da objasne činjenice navela je pojedince otvorena uma, ne na pokušaj da iziđu s novim teorijama, nego da ponovno razmotre polaznu pretpostavku svojih istraživanja. I to je dovelo do uspjeha.

 To isto načelo može se primijeniti i na istraživanje porijekla religije. Zbog uspona ateizma i masovnog prihvaćanja teorije evolucije, mnogi su ljudi uzeli kao samo po sebi razumljivo da Bog ne postoji. Polazeći od takve pretpostavke, oni smatraju da objašnjenje za postojanje religije treba tražiti u samom čovjeku — u njegovim misaonim procesima, u njegovim potrebama, strahovima, “neurozama”. Voltaire je rekao: “Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti”; zato tvrde da je čovjek izmislio Boga.

 Budući da je mnogo teorija propustilo pružiti uistinu zadovoljavajući odgovor, nije li sada vrijeme da se ponovo razmotri pretpostavka na kojoj su se temeljila ta istraživanja? Umjesto da poduzimamo besplodne napore idući po istom tragu, ne bi li bilo logično odgovore potražiti negdje drugdje? Ako smo voljni otvoriti svoj um, složit ćemo se da bi to bilo i razumno i znanstveno. Povijest nam pruža baš jedan takav primjer, čime nam pomaže uvidjeti logiku koja stoji iza takvog načina postupanja.

Drevno traganje

 U prvom stoljeću naše ere, grčki grad Atena predstavljao je istaknuto središte učenosti. Među Atenjanima je, međutim, postojalo mnogo različitih škola mišljenja, kao što su bili epikurejci i stoici, a svaka je imala svoju vlastitu ideju o bogovima. Na osnovi tih različitih ideja, štovalo se mnogo božanstava, a razvili su se i različiti načini obožavanja. Zbog toga je grad bio pun rukom načinjenih idola i hramova (Djela apostolska 17:16).

 Oko godine 50. n. e., kršćanski apostol Pavao posjetio je Atenu i predočio Atenjanima potpuno drugačije gledište. Rekao im je: “Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto on koji svima daje životni dah i sve ostalo” (Djela apostolska 17:24, 25, St).

Drugim riječima, Pavao je rekao Atenjanima da pravi Bog, koji je “Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu”, nije plod ljudske mašte niti ga se poslužuje na način koji bi se čovjek mogao dosjetiti. Prava religija nije tek jednostrani napor od strane čovjeka da pokuša udovoljiti izvjesnoj psihološkoj potrebi ili zatomiti stanoviti strah. Nasuprot tome, budući da je pravi Bog ujedno i Stvoritelj, koji je čovjeku dao sposobnost razmišljanja i moć rasuđivanja, sasvim je logično da će on čovjeku omogućiti da dođe u zadovoljavajući odnos s njim. To je, prema Pavlu, upravo ono što je Bog i učinio. “On je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj (...) s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas” (Djela apostolska 17:26, 27, St).

 Zapazi Pavlovu ključnu misao: Bog je “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka”. Premda danas diljem Zemlje žive mnogi narodi, znanstvenici znaju da cijelo čovječanstvo ustvari pripada istoj lozi. Ovo je shvaćanje od velike važnosti, budući da, kad govorimo o tome da cijelo čovječanstvo pripada istoj lozi, to znači daleko više od samo biološke i genetske povezanosti. Ljudi su isto tako povezani i na drugim područjima.

Zapazi, primjerice, ono što knjiga Story of the World’s Worship (Povijest religija svijeta) kaže o jeziku čovjeka: “Oni koji su proučavali jezike svijeta i uspoređivali ih jednog s drugim imaju nešto reći, a to je sljedeće: Svi se jezici mogu grupirati u obitelji ili klase govora, a uočeno je da su sve te obitelji krenule iz jednog zajedničkog izvora.” Drugim riječima, jezici svijeta nisu nastajali odvojeno i nezavisno, kao što bi evolucionisti htjeli da vjerujemo. Oni teoretiziraju da su pećinski ljudi u Africi, Evropi i Aziji započeli roktati i mrmljati i da su konačno razvili svoje vlastite jezike. To nije bio slučaj. Činjenica je da su jezici ‘krenuli iz jednog zajedničkog izvora’.

 Ako je to slučaj s nečim tako osobnim i isključivo ljudskim kao što je to jezik, ne bi li tada bilo razumno razmišljati da su čovjekove ideje o Bogu i religiji također morale krenuti iz jednog zajedničkog izvora? Konačno, religija je povezana s razmišljanjem, a razmišljanje je povezano s čovjekovom sposobnošću da koristi jezik. Ne radi se o tome da su sve religije zapravo iznikle iz jedne religije, nego da trag ideja i predodžbi treba voditi do nekog zajedničkog porijekla ili izvorišta religijskih ideja. Postoji li dokaz koji podupire ovo? I ako čovjekove religije doista potječu iz jednog jedinog izvora, kakav bi to izvor mogao biti? Kako ga možemo otkriti?

Različite, a slične

 Odgovor možemo dobiti na isti način na koji lingvistički stručnjaci dobivaju odgovore o porijeklu jezika. Etimolog prati trag raznih jezika sve do njihovog izvora tako što postavi jezike jednog pored drugog i uoči njihove sličnosti. Na sličan način, to jest tako da jednu pored druge postavimo religije, moći ćemo razmotriti njihova učenja, legende, obrede, ceremonije, institucije, i tako dalje, i vidjeti postoji li u pozadini neka zajednička nit, te, ako postoji, kamo nas ta nit vodi.

 Na prvi pogled čini se da se mnoge religije koje danas postoje prilično razlikuju jedna od druge. Međutim, ako izostavimo stvari koje predstavljaju tek vanjsku dekoraciju ili kasnije dodatke, ili ako uklonimo one razlike koje su rezultat klimatskih, jezičnih, te tipičnih uvjeta njihove domaće zemlje, kao i drugih faktora, zapanjujuće je kako se mnoge od njih pokažu sličnima.

 Naprimjer, većina će ljudi pomisliti da je teško pronaći bilo koje dvije religije koje se međusobno više razlikuju od rimokatolicizma na Zapadu i budizma na Istoku. Međutim, što vidimo kad po strani ostavimo različitosti koje se mogu pripisati jeziku i kulturi? Ako smo objektivni po tom pitanju, moramo priznati da postoji mnogo toga što je tim dvjema religijama zajedničko. I katolicizam i budizam duboko su utonuli u obrede i ceremonije. U oboma se koriste svijeće, tamjan, sveta vodica, krunice, likovi svetaca, knjige hvalospjeva i molitvenici, čak i znak križa. Obje su religije zadržale institucije redovnikâ i redovnica i poznate su po celibatu svećenstva, posebnoj odjeći, blagdanima, posebnoj hrani. Ovaj popis ni u kom slučaju nije iscrpan, ali je dovoljan da bi ilustrirao ovu stvar. Pitanje je: Zašto dvije religije koje na prvi pogled izgledaju tako različito imaju toliko toga zajedničkog?

 Jednako kao što smo uspoređivanjem ovih dviju religija povećali svoju prosvijećenost, tako možemo usporediti i ostale. Kad to učinimo, ustanovit ćemo da su izvjesna učenja i vjerovanja raznih religija gotovo univerzalna. Većina je nas upoznata s takvim doktrinama kao što su besmrtnost ljudske duše, nebeska nagrada za sve dobre ljude, vječno mučenje zlih u podzemnom svijetu, čistilište, trojedini bog ili panteon mnogih bogova te majka božja ili božica-kraljica neba. Pored toga, postoje i mnoge legende i mitovi koji su isto tako naširoko poznati. Naprimjer, legende o čovjekovom gubitku Božje milosti zbog njegovog nedozvoljenog pokušaja da postigne besmrtnost, potrebi prinošenja žrtava da bi se okajao grijeh, potrazi za drvetom života ili izvorom mladosti, bogovima i polubogovima koji su živjeli među ljudima i proizveli nadljudsko potomstvo, te o katastrofalnom potopu koji je opustošio skoro cijelo čovječanstvo.

 Što možemo zaključiti iz svega ovog? Zapažamo da su oni koji su vjerovali u te mitove i legende živjeli geografski daleko jedni od drugih. Njihova kultura i tradicije bile su različite i karakteristične. Njihovi narodni običaji nisu pokazivali znakove međusobne povezanosti. Ali kad se osvrnemo na njihove religije vidimo da su vjerovali u tako slične ideje. Iako nijedan od tih naroda nije vjerovao u sve spomenute stvari, svaki je od njih vjerovao u neke od njih. Nameće se pitanje: zašto? Čini se kao da je moralo postojati zajedničko izvorište iz kojeg je svaka religija preuzela svoja osnovna vjerovanja, neka više, neka manje. S prolaskom vremena, ove su osnovne ideje dotjerane i preinačene, a druga su se učenja razvila iz njih. No temeljna je okosnica očigledna.

 Logično, sličnost u osnovnim predodžbama mnogih religija svijeta snažan je dokaz toga da pojedine religije nisu nastale svaka na svoj vlastiti, poseban i nezavisan način. Umjesto toga, ako se ode dovoljno daleko u prošlost, mora se pronaći zajednički izvor iz kojeg su morale doći njihove ideje. Koji je to izvor?

Prvobitno zlatno doba

 Zanimljivo je da među legendama koje su zajedničke mnogim religijama postoji jedna koja kaže da je čovječanstvo nastalo u zlatnom dobu u kojem je čovjek bio bezgrešan, u kojem je živio sretno i miroljubivo u bliskoj zajednici s Bogom i u kojem je bio slobodan od bolesti i smrti. I dok se detalji mogu razlikovati, ta ista predodžba savršenog raja koji je jednom postojao nalazi se u spisima i legendama mnogih religija.

Avesta, sveta knjiga drevne perzijske religije zoroastrizma, govori o “pravičnom Yimi, dobrom pastiru”, koji je bio prvi smrtnik s kojim je razgovarao Ahura Mazda (stvoritelj). Ahura Mazda ga je uputio da “hrani moj svijet, vlada njime i pazi na nj”. Da bi to mogao, morao je za živa stvorenja izgraditi podzemno prebivalište “Vara”. U njemu nije bilo “ni oholosti ni podmuklosti, ni tupoglavosti ni nasilja, ni siromaštva ni prevare, ni kržljavosti ni izobličenosti, ni ogromnih zuba ni tijela izvan uobičajene veličine. Stanovnici nisu trpjeli onečišćavanje od zlog duha. Živjeli su među miomirisnim drvećem i zlatnim stupovima; bili su najveći, najbolji i najljepši na Zemlji; bili su visok i lijep naraštaj”.

 Kod starih Grka, Heziodove poeme Poslovi i dani govore o Pet doba čovjeka, od kojih je prvo bilo “Zlatno doba” kad je čovjek uživao u savršenoj sreći. On je pisao:
“Zlatan najprije rod su stvorili smrtnikâ ljudi
Besmrtni bogovi koji na Olimpu imaju kuće (...).
Kao bogovi ljudi su živjeli bezbrižne duše,
Od svake muke daleko, bez jada, nit im je starost
Prijetila bijedna, jednako uvijek su krepke im bile
Noge i ruke u naporu, izvan nevolje svake (...).”
       Prema grčkoj mitologiji, to je legendarno zlatno doba bilo izgubljeno kad je Epimetej uzeo za ženu lijepu Pandoru, dar olimpskog boga Zeusa. Jednog je dana Pandora podigla poklopac svoje velike vaze i iznenada su iz nje izišla zla, nevolje i bolest, od kojih se čovječanstvo nikad nije trebalo oporaviti.

 I drevne kineske legende govore o zlatnom dobu u danima Huang-Tia (Žutog Cara), za koga se kaže da je vladao stotinu godina, u 26. stoljeću pr. n. e. Njemu se pripisuje izum svega što ima veze s civilizacijom — odjeće i krova nad glavom, prijevoznih sredstava, oružja i ratovanja, gospodarenja zemljom, organizirane proizvodnje, uzgoja svile, muzike, jezika, matematike, kalendara, i tako dalje. Za njegove vladavine, kaže se, “u Kini nije bilo ni lopova ni borbi, a ljudi su živjeli u poniznosti i miru. Godinu za godinom pravovremene kiše i povoljno vrijeme donosili su obilnu žetvu. Najzačudnije je bilo to da čak ni divlje zvijeri nisu ubijale, a ptice grabljivice nisu udile. Ukratko, povijest Kine započela je s rajem”. Do današnjeg dana, Kinezi još uvijek tvrde da su potomci Žutog Cara.

 Slični legendarni izvještaji o vremenu sreće i savršenstva u početku čovjekove povijesti, mogu se pronaći u religijama mnogih drugih naroda — Egipćana, Tibetanaca, Peruanaca, Meksikanaca i drugih. Je li tek slučajnost da su svi ti narodi, koji su živjeli daleko jedan od drugog i koji su imali potpuno drugačije kulture, jezike i običaje, podržavali iste ideje o svom porijeklu? Je li bio slučaj ili koincidencija da su svi oni odabrali isti način da bi objasnili svoje početke? Logika i iskustvo govore nam da se takvo što teško moglo dogoditi. Nasuprot tome, u svim tim legendama moraju postojati neki isprepleteni zajednički elementi istine o početku čovjeka i njegove religije.

 Doista, među svim tim različitim legendama o čovjekovom početku primjetni su mnogi zajednički elementi. Kad ih sastavimo zajedno, na vidjelo izranja potpunija slika. Ona nam govori kako je Bog stvorio prvog čovjeka i ženu i smjestio ih u raj. Isprva su bili veoma zadovoljni i veoma sretni, ali uskoro su se pobunili. Ta je pobuna dovela do gubitka savršenog raja, tek da bi bio nadomješten mukom i trudom, boli i patnjom. Konačno je čovječanstvo postalo toliko zlo da ga je Bog kaznio, poslavši veliki vodeni potop koji je uništio sve osim jedne obitelji. Kako se ta obitelj množila, dio njenog potomstva okupio se zajedno i počeo graditi neizmjerno veliku kulu, prkoseći Bogu. Bog je pomrsio planove tih ljudi tako što im je pomiješao jezik i raspršio ih u udaljene krajeve Zemlje.

 Je li ova složena slika naprosto rezultat nečije mentalne vježbe? Ne. U osnovi, to je slika kakva je predočena u Bibliji, u prvih 11 poglavlja 1. Mojsijeve. Iako se ovdje nećemo upuštati u razmatranje autentičnosti Biblije, valja zapaziti da se biblijski izvještaj o čovjekovoj ranoj povijesti odražava u ključnim elementima mnogih legendi. Taj izvještaj otkriva da je ljudski rod, kako se počeo razilaziti iz Mezopotamije, gdje god je pošao sa sobom ponio svoje uspomene, iskustva i ideje. S vremenom je sve to bilo razrađivano i mijenjano i postalo je osnovom i potkom religija u svakom dijelu svijeta. Drugim riječima, vratimo li se ranije spomenutoj analogiji, izvještaj iz 1. Mojsijeve imenuje prvobitno, kristalno jasno izvorište iz kojeg potječu osnovne ideje o početku čovjeka i obožavanja koje se mogu pronaći u raznim religijama svijeta. Religije su tim idejama dodale pojedine doktrine i običaje, ali veza je očigledna.

 U narednim poglavljima ove knjige, detaljnije ćemo razmotriti početak i razvoj pojedinih religija. Dok budeš zapažao ne samo ono u čemu je svaka religija drugačija od ostalih nego i ono u čemu im je slična, ustanovit ćeš da to doista doprinosi tvojoj prosvijećenosti. Također ćeš moći zapaziti kako se svaka religija uklapa u vremenski plan ljudske povijesti i povijesti religije, kako se njena sveta knjiga ili sveti spisi odnose prema onima drugih religija, kako su na njenog osnivača ili vođu utjecale druge religiozne ideje, te kako je ona sama utjecala na povijest i ponašanje čovječanstva. Dok budeš, imajući sve ovo na umu, proučavao dugu potragu čovječanstva za Bogom, to će ti pomoći da jasnije sagledaš istinu o religiji i religijskim učenjima

(izvor: *** sh pogl. 2 str. 19-40 odl. 1-41 Religija — kako je nastala? ***)

Nema komentara :

Objavi komentar

svaki komentar koji sadrži vulgarnosti, uvrede po bilo kojoj osnovi, bit će brisan, a autor komentara blokiran.

Komentari koji se udaljuju od teme posta, bit će obrisani.