ponedjeljak, 6. travnja 2015.

RANI KRŠĆANI I SVIJET


PRIJE skoro dvije tisuće godina na Srednjem se istoku odigralo nešto vrlo čudesno.
Božji jedinorođeni Sin bio je poslan iz svog nebeskog prebivališta da bi kratko vrijeme živio u svijetu čovječanstva. Kako je većina ljudi reagirala? Apostol Ivan odgovara: “[Isus] bijaše na svijetu, i svijet postade po njemu, a svijet ga ne upozna. K svojima [k Izraelu] dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Ivan 1:10, 11, Stvarnost).

Svijet naprosto nije prihvatio Isusa, Sina Božjega. Zašto ne?
Isus je objasnio jedan od razloga kad je rekao: “Svijet (...) mene mrzi, jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla” (Ivan 7:7, St). Konačno je taj isti svijet — zastupljen nekim židovskim religijskim vođama, jednim edomskim kraljem i jednim rimskim političarem — pogubio Isusa (Luka 22:66–23:25; Djela apostolska 3:14, 15; 4:24-28).

 A što je s Isusovim sljedbenicima? Je li ih svijet spremnije prihvatio? Ne. Isus ih je kratko vrijeme prije svoje smrti upozorio: “Kad biste bili dio svijeta, svijet bi volio ono što je njegovo. A budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi” (Ivan 15:19, New World Translation).

U apostolsko doba

Isusove riječi pokazale su se istinitima. Samo nekoliko tjedana nakon njegove smrti njegovi su apostoli uhapšeni, prijetilo im se te su izudarani (Djela apostolska 4:1-3; 5:17, 18, 40). Ubrzo nakon toga, revni je Stjepan dovučen pred židovski Sanhedrin i usmrćen kamenovanjem (Djela apostolska 6:8-12; 7:54, 57, 58). Kasnije je kralj Herod Agripa I pogubio apostola Jakova (Djela apostolska 12:1, 2). Pavao je bio proganjan tijekom svojih misionarskih putovanja na poticaj Židova iz dijaspore (Djela apostolska 13:50; 14:2, 19).

Kako su rani kršćani reagirali na takvo protivljenje?
Kad su religiozne vlasti u tim ranim danima apostolima zabranile da propovijedaju u ime Isusovo, apostoli su odgovorili: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Djela apostolska 4:19, 20; 5:29, St). Takav su stav zadržali kad god se pojavilo protivljenje. Unatoč tomu, apostol Pavao je savjetovao kršćane u Rimu da budu ‘pokorni višim [državnim] vlastima’. Također je dao savjet: “Ako je moguće — koliko je do vas — budite u miru sa svima!” (Rimljanima 12:18; 13:1, St). Dakle, rani su kršćani imali težak zadatak da postignu ravnotežu. Slušali su Boga kao svog vrhovnog Vladara; a u isto su vrijeme bili podložni državnim vlastima te su
 nastojali živjeti u miru sa svim ljudima.

Kršćani u rimskom svijetu

U svijetu Rimskog Carstva prvog stoljeća kršćani su nesumnjivo izvlačili korist iz Paxa Romana, odnosno Rimskog mira, koji su čuvale rimske legije. Postojani zakonski propisi i red, dobre ceste i relativno sigurna plovidba morem stvarali su sredinu koja je bila povoljna za širenje kršćanstva. Rani su kršćani bili očito svjesni svoje obaveze prema društvu te su slijedili Isusov nalog da ‘daju caru carevo a Bogu Božje’ (Marko 12:17, St). Kad je Justin Mučenik pisao rimskom caru Antoninu Piju (138–161. n. e.) tvrdio je da kršćani “spremnije od svih drugih” plaćaju poreze (Prva apologija, 17. poglavlje). Tertulijan je, 197. n. e., rekao rimskim vladarima da njihovi ubirači poreza “duguju zahvalnost kršćanima” zbog njihovog savjesnog plaćanja poreza (Obrana, 42. poglavlje). To je bio jedan način na koji su slijedili Pavlov savjet da budu podložni višim vlastima.

Osim toga, rani su kršćani, u onoj mjeri u kojoj su im to dozvaljavala kršćanska načela, nastojali živjeti miroljubivo sa svojim bližnjima. No, to nije bilo tako jednostavno. Svijet oko njih bio je jako nemoralan i ogrezao u grčko-rimskom idolopoklonstvu kojem je u posljednje vrijeme pridodano i obožavanje cara. Poganska rimska religija bila je uglavnom državna religija, zato se svako odbijanje da je se prakticira moglo smatrati neprijateljstvom prema državi.
Što je to značilo za kršćane?
Profesor E. G. Hardy sa Oxfordskog sveučilišta je pisao: “Tertulijan nabraja mnoge stvari koje su savjesnom kršćaninu bile neprihvatljive, budući da su bile povezane s idolopoklonstvom: npr. zakletva uobičajena prilikom sklapanja ugovora; rasvjeta na vratima za vrijeme praznika, itd.; sve poganske religiozne ceremonije; igre i predstave; zvanje nastavnika svjetovne [poganske klasične] literature; vojna služba; državne službe” (Christianity and the Roman Government).

Da, teško je bilo živjeti u rimskom svijetu i ne prekršiti kršćansku vjeru.
Francuski katolički pisac A. Hamman piše: “Bilo je nemoguće napraviti jedan korak, a da se ne naiđe na neko božanstvo. Kršćanin je zbog svog opredjeljenja svakodnevno doživljavao probleme; živio je na rubu društva (...). Suočavao se s problemima koji su iskrsavali kod kuće, na ulicama, na tržnici (...). Na ulici je kršćanin, bio on rimski građanin ili ne, trebao razotkriti glavu kad je prolazio pored nekog hrama ili kipa. Kako je to mogao izbjeći a da ne izazove sumnju, i kako bi mogao udovoljiti tome a da ne počini djelo odanosti? Ako je bio trgovac i trebao posuditi novac, morao se onome tko mu je posuđivao novac zakleti u ime bogova. (...) Ako bi stupio u državnu službu, od njega se očekivalo da prinese žrtvu. Ako bi ga pozvali u vojsku, kako je mogao izbjeći da položi zakletvu i da sudjeluje u obredima vojne službe?” (La vie quotidienne des premiers chrétiens [95-197] [Svakodnevni život ranih kršćana, 95-197. n. e.]).

Dobri građani, a ipak ocrnjivani

Kad je Pavao, oko 60/61. n. e., bio u Rimu i čekao na suđenje pred carom Neronom, židovski su glavari izjavili s obzirom na rane kršćane: “Jer nam je za ovu sektu poznato da se posvuda protiv nje govori” (Djela apostolska 28:22, NW). Povijesni zapisi potvrđuju da se govorilo protiv kršćana — ali nepravedno. E. W. Barnes navodi u svojoj knjizi The Rise of Christianity: “Kršćanski se pokret u svojim ranim mjerodavnim spisima predstavlja uglavnom kao moralan i kao onaj koji se drži zakona. Njegovi su članovi željeli biti dobri građani i lojalni podanici. Izbjegavali su mane i poroke poganstva. U privatnom su životu nastojali biti mirni susjedi i pouzdani prijatelji. Bili su poučavani da budu uravnoteženi, marljivi i neporočni. Usred prevladavajuće korupcije i razuzdanosti bili su, ukoliko su ostali lojalni svojim načelima, pošteni i istinoljubivi. Njihova spolna mjerila bila su visoka; poštivali su bračnu vezu i njihov je obiteljski život bio neokaljan.
 Čovjek bi pomislio da sa takvim vrlinama ne mogu biti neugodni sugrađani. Ipak, dugo vremena ih se preziralo, ocrnjivalo i mrzilo.”

Baš kao što drevni svijet nije razumio Isusa, tako nije razumio ni kršćane te ih je zbog toga mrzio. Budući da su odbijali obožavati cara i poganska božanstva, okrivljeni su za ateizam. Ako je uslijedila neka katastrofa, pripisivala im se krivica za to, jer su navodno izazvali srdžbu bogova. Budući da nisu prisustvovali nemoralnim igrama ili krvavim gladijatorskim borbama, smatralo se da su protudruštveni i čak da su ‘mrzitelji ljudskog roda’. Njihovi su neprijatelji tvrdili da kršćanska “sekta” razdvaja obitelji te da zbog toga predstavlja opasnost za društvenu stabilnost.
Tertulijan je govorio o poganskim muževima koji bi više voljeli da njihove žene počine preljub nego da postanu kršćanke.
Kršćane se kritiziralo zato što su bili protiv pobačaja koji se uvelike prakticirao u to vrijeme. No, njihovi su ih neprijatelji optužili da ubijaju djecu. Tvrdilo se da na svojim sastancima piju krv žrtvovane djece. A njihovi su ih neprijatelji u isto vrijeme pokušali prisiliti da jedu krvavice, znajući da je to protiv njihove savjesti. Tako su ovi protivnici pobijali svoju vlastitu optužbu (Tertulijan, Obrana, 9. poglavlje).

Prezreni kao nova sekta

Povjesničar Kenneth Scott Latourette je pisao: “Daljnja vrsta optužbi izvrgavala je kršćanstvo ruglu zbog njegovog kratkog postojanja, za razliku od duge povijesti njegovih suparnika [Židovstva i grčko-rimskih poganskih religija]” (A History of the Expansion of Christianity, 1. svezak, 131. stranica). Rimski je povjesničar Svetonije, početkom drugog stoljeća n. e., označio kršćanstvo “novim i štetnim praznovjerjem”. Tertulijan potvrđuje da se mrzilo već samo ime kršćanin te da su kršćani bili sekta koja je bila omrznuta. Govoreći o tome kako su u drugom stoljeću činovnici Rimskog Carstva gledali na kršćane, Robert M. Grant je pisao: “Osnovno je gledište bilo da je kršćanstvo jednostavno nepotrebna, možda čak i štetna, religija” (Early Christianity and Society).

Optuženi za agresivno prozelitiziranje

Profesor Jean Bernardi sa sveučilišta Sorbonne napisao je u svojoj knjizi Les premiers siècles de l’Eglise (Prva stoljeća crkve): “[Kršćani] su trebali izaći i posvuda svakome govoriti. Na cestama i u gradovima, na javnim trgovima i u domovima. Bez obzira da li ih rado primali ili ne. Siromašnima i bogatima koji su bili opterećeni svojim posjedima. Neznatnima i vladarima rimskih provincija (...). Trebali su putovati, ukrcavati se na brodove i odlaziti do krajeva Zemlje.”

Jesu li to učinili? Očito jesu.
Profesor Léon Homo kaže da je javno mnijenje zbog njihovog “revnog prozelitizma” bilo protiv kršćana. Profesor Latourette navodi da dok su Židovi izgubili svoju revnost za prozelitiziranje, “kršćani su, s druge strane, bili uporni misionari i zato su izazvali negodovanje”.
Rimski je filozof Celzo u drugom stoljeću n. e. kritizirao metode propovijedanja kojima su se služili kršćani. Rekao je da je kršćanstvo za neškolovane te da može ‘uvjeriti samo zaostale, robove, žene i malu djecu’. Optužio je kršćane da zavode “lakovjerne ljude”, navodeći ih da “vjeruju bez razumnog razmišljanja”. Tvrdio je kako svojim novim učenicima govore: “Nemojte postavljati pitanja; samo vjerujte.” No, kako kaže Origen, Celzo je sam priznao da “Isusova doktrina nije ponukala samo jednostavne ljude da prihvate njegovu religiju”.

Protiv ekumenizma

Rani su kršćani bili izloženi kritici i zbog toga što su tvrdili da posjeduju istinu o jedinom pravom Bogu. Nisu prihvaćali ekumenizam, odnosno interkonfesionalizam. Latourette piše: “[Kršćani su], za razliku od većine vjera tadašnjeg vremena, bili neprijateljski raspoloženi prema drugim religijama. (...) Oni su, nasuprot prilično velikoj toleranciji koja je obilježavala druge kultove,
tvrdili da posjeduju nepobitnu istinu.”

Car Septimije Sever izdao je godine 202. n. e. edikt kojim je kršćanima zabranjivao obraćanje. Međutim, oni unatoč tomu nisu prestali svjedočiti o svojoj vjeri. Latourette opisuje posljedice: “Svojim odbijanjem da ulazi u kompromise s opće prihvaćenim poganstvom te da prihvati mnoge društvene običaje i moralne postupke tog vremena, [rano kršćanstvo] razvilo je sklad i organizaciju, čime je postalo protivnikom društva. Sama promjena koju je zahtijevalo članstvo ulijevala je njegovim pristašama uvjerenje koje je predstavljalo izvor snage uoči progonstva i izvor gorljivosti za pridobivanje obraćenika.”

Dakle, povijesni je zapis jasan.
 Rani su kršćani, dok su nastojali biti dobri građani i živjeti u miru sa svima, uglavnom odbijali postati “dio svijeta” (Ivan 15:19, NW). Poštivali su vlasti, no kad im je cezar zabranio da propovijedaju, nije im preostalo drugo nego da nastave propovijedati. Nastojali su živjeti u miru sa svima, ali su odbijali kompromise s obzirom na moralna mjerila i pogansko idolopoklonstvo. Zbog svega toga ih se preziralo, ocrnjivalo, mrzilo i progonilo, upravo kako je Krist prorekao (Ivan 16:33).
Jesu li ostali odijeljeni od svijeta? Ili su, kako je vrijeme odmicalo, oni koji su tvrdili da prakticiraju kršćanstvo promijenili svoj stav?

Kako je nazovikršćanstvo postalo dijelom ovoga svijeta

S VREMENOM je Rimsko Carstvo, za vrijeme čije vladavine je kršćanstvo počelo postojati, palo. Mnogi povjesničari tvrde kako je taj pad bio i vrijeme konačne pobjede kršćanstva nad poganstvom. Izražavajući drugačije gledište, anglikanski je biskup E. W. Barnes napisao: “Kad je klasična civilizacija pala, kršćanstvo je prestalo biti plemenitom vjerom Isusa Krista: postalo je religijom koja je bila korisna kao društvena spona svijeta u rasulu” (The Rise of Christianity).

Povijest pokazuje kako su se, prije pada Rimskog Carstva, tijekom drugog, trećeg i četvrtog stoljeća n. e., oni koji su tvrdili da slijede Isusa na različite načine držali odijeljenima od rimskog svijeta. No, ona također pokazuje da se razvijao otpad na području doktrine, ponašanja i organizacijske strukture, upravo kako su to Isus i njegovi apostoli prorekli (Matej 13:36-43; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3-12; 2. Timoteju 2:16-18; 2. Petrova 2:1-3, 10-22). Konačno su počeli ulaziti u kompromise s grčko-rimskim svijetom i neki koji su tvrdili da su kršćani prihvatili su poganstvo svijeta (naprimjer, njegove praznike, obožavanje božice-majke i trojedinog boga), njegovu filozofiju (naprimjer, vjerovanje u besmrtnu dušu) te njegovu administrativnu strukturu (što se očitovalo pojavljivanjem klase svećenstva).
 Ova iskvarena verzija kršćanstva privlačila je poganske mase te postala snagom koju su rimski carevi najprije pokušali istrijebiti, ali su je kasnije prihvatili i pokušali je koristiti za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Osvojena od svijeta

Crkveni povjesničar Augustus Neander ukazao je na opasnosti koje taj odnos između “kršćanstva” i svijeta donosi sa sobom. Kad bi kršćani žrtvovali svoju odijeljenost od svijeta “posljedica bi bila pometnja između crkve i svijeta (...) uslijed čega bi crkva izgubila svoju čistoću i, dok bi izgledalo da osvaja, bila bi sama osvojena”, pisao je (General History of the Christian Religion and Church, 2. svezak, 161. stranica).

To se i dogodilo.
Rimski je car Konstantin početkom četvrtog stoljeća pokušao iskoristiti tadašnju “kršćansku” vjeru kako bi učvrstio svoje carstvo koje se raspadalo. U tu je svrhu nazovikršćanima udijelio vjersku slobodu i na njihovu je klasu klera prenio neke od privilegija poganskog svećenstva. The New Encyclopædia Britannica navodi: “Konstantin je izveo crkvu iz njene povučenosti od svijeta kako bi prihvatila odgovornost prema društvu i doprinio tome da se poganski svijet pridobije za crkvu.”

Državna religija

Nakon Konstantina pokušao se car Julijan (361-363. n. e.) suprotstaviti kršćanstvu i obnoviti poganstvo. No, nije uspio, a car Teodozije je otprilike 20 godina kasnije zabranio poganstvo i proglasio trinitarijansko “kršćanstvo” državnom religijom Rimskog Carstva. Francuski je povjesničar Henri Marrou napisao stručnom preciznošću: “Kršćanstvo, ili točnije rečeno ortodoksni katolicizam, postalo je na kraju Teodozijeve vlasti službenom religijom čitavog rimskog svijeta.” Ortodoksni je katolicizam zamijenio pravo kršćanstvo i postao “dio svijeta”. Ta se državna religija uvelike razlikovala od religije Isusovih ranih sljedbenika kojima je rekao: “Niste dio svijeta” (Ivan 15:19, NW).

Francuski je povjesničar i filozof Louis Rougier napisao: “Dok se kršćanstvo širilo, doživjelo je čudnovate promjene sve do točke gdje ga se više nije moglo prepoznati. (...) Prvobitna crkva siromašnih koji su živjeli od milostinje postala je trijumfalističkom crkvom koja je, u slučaju da nije mogla dominirati njima, postigla sporazum s postojećim vlastima.”

Rimokatolički “sveti” Augustin napisao je početkom petog stoljeća n. e. svoje glavno djelo O božjoj državi. U njemu opisuje dvije države, “Božju i svjetovnu”. Naglašava li to djelo odijeljenost katolika od svijeta? Zapravo ne. Profesor Latourette navodi: “Augustin je otvoreno priznao [da se] te dvije države, zemaljska i nebeska, međusobno prožimaju.” Augustin je učio da je “Božje Kraljevstvo već počelo vladati na ovome svijetu i to u instituciji [katoličke] crkve” (The New Encyclopædia Britannica, Macropædia, 4. svezak, 506. stranica).
Dakle, bez obzira što je mogao biti Augustinov prvobitni naum, posljedica njegovih teorija bila je da je Katolička crkva postala još dublje umiješana u politiku ovoga svijeta.

Podijeljeno carstvo

Kad je Teodozije I godine 395. n. e. umro, Rimsko je Carstvo službeno podijeljeno na dva dijela. Istočno, odnosno Bizantsko Carstvo imalo je prijestolnicu u Konstantinopolu (bivšem Bizantionu, današnjem Istambulu) a Zapadno Carstvo imalo je prijestolnicu (od 402. n. e.) u Ravenni (Italija).
To je imalo za posljedicu da se i nazovikršćanstvo podijelilo, kako u političkom tako i u religioznom pogledu.
 A što se tiče odnosa između Crkve i Države, crkva u Istočnom Carstvu slijedila je teoriju Euzebija iz Cezareje (suvremenika Konstantina Velikog). Ne obazirući se na kršćanska načela odijeljenosti od svijeta, Euzebije je zaključio da će, ako car i carstvo postanu kršćanskima, Crkva i Država postati jednim jedinim kršćanskim društvom u kojem će car služiti kao Božji predstavnik na Zemlji. Istočne su pravoslavne crkve, uglavnom, stoljećima podržavale takav odnos između Crkve i Države.

Pravoslavni biskup Timothy Ware pokazuje u svojoj knjizi The Orthodox Church, koje je to posljedice imalo: “Nacionalizam je tijekom posljednjih deset stoljeća bio otrov pravoslavlja.”
Na Zapadu su osvajačka germanska plemena godine 476. n. e. svrgnula posljednjeg rimskog cara. To je označilo kraj Zapadnog Rimskog Carstva. S obzirom na politički vakuum koji je uslijedio, The New Encyclopædia Britannica navodi: “Formirala se nova sila: Rimska crkva, crkva rimskog biskupa. Ta se crkva smatrala nasljednicom ugašenog Rimskog Carstva.”
 Ista enciklopedija nastavlja: “Rimski su pape (...) proširili svjetovno pravo crkve na vlast izvan granica crkvene države i razvili takozvanu teoriju dva mača, tvrdeći da Krist papi nije dao samo duhovnu moć nad crkvom već i svjetovnu moć nad svjetovnim kraljevstvima.”

Nacionalne protestantske crkve

Pravoslavna i rimokatolička religija upletale su se i kroz srednji vijek uvelike u politiku, svjetovne spletke i ratove.
Je li protestantska reformacija u 16. stoljeću označila povratak pravom kršćanstvu, odijeljenom od svijeta?
Nije. U The New Encyclopædii Britannici čitamo: “Protestantski reformatori luteranskih, kalvinističkih i anglikanskih tradicija (...) ostali su čvrsto privrženi gledištima Augustina, čijoj su teologiji bili posebno naklonjeni. (...) Sve tri glavne protestantske tradicije u Evropi 16. stoljeća (...) dobile su podršku svjetovnih vlasti u Saskoj [središnja Njemačka], Švicarskoj i Engleskoj te su zadržale isti društveni položaj u odnosu na državu koji je imala srednjovjekovna crkva.”

Reformacija je, umjesto da vodi do povratka pravom kršćanstvu, stvorila mnoštvo nacionalnih ili teritorijalnih crkava koje su se ulagivale političkim državama i aktivno ih podupirale u njihovim ratovima. Zapravo su, kako Katolička tako i Pravoslavna crkva, raspirivale vjerske ratove. Arnold Toynbee piše u svojoj knjizi An Historian’s Approach to Religion s obzirom na takve ratove: “Oni su pokazali kako katolici i protestanti u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Irskoj, te suparničke protestantske sekte u Engleskoj i Škotskoj, brutalno pokušavaju silom oružja uništiti jedni druge.” Današnji sukobi koji cijepaju Irsku i bivšu Jugoslaviju pokazuju da su Rimokatolička, Pravoslavna i Protestantska crkva još uvijek duboko umiješane u sukobe ovoga svijeta.

Znači li to da na Zemlji više ne postoji pravo kršćanstvo koje je odijeljeno od svijeta?

Kršćani i ljudsko društvo danas

“Svi će narodi omrznuti na vas imena mojega radi” (MATEJ 24:9).

ODIJELJENOST od svijeta bila je prepoznatljivo obilježje ranih kršćana.
Krist je u molitvi svom nebeskom Ocu Jehovi rekao za svoje učenike: “Dao sam im tvoju riječ, ali svijet ih je mrzio, jer nisu dio svijeta, baš kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:14, NW).
Kad je pozvan pred Poncija Pilata,
 Isus je rekao: “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta” (Ivan 18:36, NW).
Odvojenost prvobitnog kršćanstva od svijeta potvrđuju i Kršćanska grčka pisma i povjesničari.

 Je li Isus kasnije pokazao da će doći do promjene u odnosu između njegovih sljedbenika i svijeta i da će njegovo Kraljevstvo doći tako što će se svijet obratiti na kršćanstvo? Ne. Ništa od onoga što su njegovi učenici bili nadahnuti da napišu nakon Isusove smrti nije pružalo ni naznaku nečega takvog (Jakov 4:4 [napisan kratko vrijeme prije 62. n. e.]; 1. Ivanova 2:15-17; 5:19 [napisana oko 98. n. e.]). Nasuprot tomu, Biblija Isusovu ‘prisutnost’ i ‘dolazak’ u sili Kraljevstva koji slijedi nakon nje povezuje sa ‘svršetkom sustava stvari’, koji kulminira svojim ‘krajem’, ili razorenjem (Matej 24:3, 14, 29, 30, NW; Danijel 2:44; 7:13, 14). Govoreći o znaku koji je dao o svojoj parousíi, ili prisutnosti, Isus je rekao za svoje prave sljedbenike: “Tada će vas predati na muke, i pobiće vas, i svi će narodi omrznuti na vas imena mojega radi” (Matej 24:9).

Pravi kršćani danas

 Koja je religiozna grupa danas stekla glas vjernosti kršćanskim načelima i odvojenosti od ovoga svijeta, čiji su pripadnici predmetom mržnje i progona? Pa koja kršćanska organizacija koja obuhvaća cijeli svijet u svakom pogledu odgovara povijesnim opisima ranih kršćana? S obzirom na njih, New Catholic Encyclopedia kaže: “Primitivna kršćanska zajednica, mada je se u početku smatralo samo još jednom sektom unutar židovskog miljea, pokazala se osebujnom po svom teološkom nauku, a još i više po revnosti svojih pripadnika, koji su služili kao svjedoci za Krista ‘u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje’ (Dj 1,8)” (svezak 3, stranica 694).

Zapazi izraze ‘smatralo je se samo još jednom sektom’, ‘osebujna po svom teološkom nauku’, ‘revni kao svjedoci’. A sada pogledaj kako ta ista enciklopedija opisuje Jehovine svjedoke: “Sekta (...). Svjedoci su duboko uvjereni da će kraj svijeta doći unutar samo nekoliko godina. To živo vjerovanje pokazuje se kao najjača poticajna sila koja leži iza njihove neumorne revnosti. (...) Osnovna obveza svakoga člana ove sekte jest da daje svjedočanstvo za Jehovu, navješćujući Njegovo Kraljevstvo koje se približava. (...) Bibliju drže svojim jedinim izvorom vjerovanja i pravila ponašanja (...).
 Da bi netko bio pravim Svjedokom, on mora djelotvorno na ovaj ili onaj način propovijedati” (svezak 7, stranice 864-5).

 U kom su pogledu učenja Jehovinih svjedoka osebujna?

 New Catholic Encyclopedia spominje nekoliko stvari: “Oni [Jehovini svjedoci] osuđuju Trojstvo kao pogansko idolopoklonstvo (...). Isusa smatraju najvećim Jehovinim svjedokom, ‘bogom’ (kako prevode Ivana 1,1), manjim jedino od Jehove. (...) On je umro kao čovjek i bio podignut kao besmrtni duhovni Sin. Njegova Muka i smrt bile su cijena koju je platio kako bi povratio pravo ljudima da vječno žive na Zemlji. Doista, ‘veliko mnoštvo’ (Ot 7,9) pravih Svjedoka nada se zemaljskom Raju; samo 144 000 vjernih (Ot 7,4; 14,1–4) može uživati nebesku slavu s Kristom. Bezbožnici će biti potpuno uništeni. (...) Krštenje — koje Svjedoci provode uranjanjem (...) vanjski [je] simbol njihova predanja službi Jehovi Bogu. (...) Jehovini svjedoci privukli su pažnju javnosti svojim odbijanjem transfuzije krvi (...). Njihov bračni i spolni moral poprilično je strog.” Jehovini svjedoci su možda u ovome osebujni, ali njihovo je stajalište u svim ovim stvarima čvrsto utemeljeno na Bibliji (Psalam 37:29; Matej 3:16; 6:10; Djela apostolska 15:28, 29; Rimljanima 6:23; 1. Korinćanima 6:9, 10; 8:6; Otkrivenje 1:5).

 U ovoj se rimokatoličkoj enciklopediji dodaje kako u 1965 (očito godini kad je napisan taj članak) “Svjedoci još nisu smatrali da pripadaju društvu u kojem žive”. Autor je, čini se, smatrao da će, kako vrijeme prolazi i kako postaju sve brojniji i “sve više poprimaju karakteristike crkve za razliku od sekte”, Jehovini svjedoci postati dio ovog svijeta. No, to se nije pokazalo točnim. Danas, kad ima preko četiri puta više Svjedoka nego u 1965, Jehovini svjedoci dosljedno zadržavaju svoj stav u odnosu na ovaj svijet. “Oni nisu dio svijeta”, kao što ni Isus nije bio “dio svijeta” (Ivan 17:16, NW).

Odvojeni ali ne neprijateljski raspoloženi

Citirajući apologeta iz drugog stoljeća Justina Mučenika i njegovu obranu ranih kršćana, Robert M. Grant je u svojoj knjizi Early Christianity and Society (Rano kršćanstvo i društvo) napisao: “Da su kršćani bili revolucionari, ostali bi u potaji kako bi dostigli svoj cilj. (...) Oni su bili carevi najbolji saveznici u stvari mira i reda.” Isto su tako danas Jehovini svjedoci poznati po čitavom svijetu kao miroljubivi i kao građani koji se drže reda. Vlade, kakve god bile, znaju da se ne trebaju ničega bojati od strane Jehovinih svjedoka.

 Jedan je sjevernoamerički uvodničar napisao: “Samo se zatucanom i paranoičnom maštom može vjerovati da Jehovini svjedoci predstavljaju bilo kakvu prijetnju bilo kojem političkom režimu; oni su toliko nepodrivački i toliko miroljubivi koliko to samo može biti jedno religiozno tijelo.” Jean-Pierre Cattelain u svojoj knjizi L’objection de conscience (Prigovor savjesti) piše: “Svjedoci su savršeno podložni vlastima i općenito slušaju zakone; plaćaju svoje poreze i ne teže tome da dovode u pitanje, mijenjaju ili skidaju vlade, jer se oni ne bave stvarima ovoga svijeta.” Cattelain nadalje dodaje kako će jedino u slučaju da Država zahtijeva njihov život, koji su u potpunosti posvetili Bogu, Jehovini svjedoci odbiti poslušnost. U tome su sasvim nalik ranim kršćanima
(Marko 12:17; Djela apostolska 5:29).

Pogrešno shvaćeni od strane vladajućih slojeva

Većina je rimskih careva pogrešno shvatila rane kršćane i progonila ih.
 Pokazujući zašto, u Diognetovom pismu, za koje neki smatraju da datira iz drugog stoljeća n. e., izjavljuje se: “Kršćani prebivaju u svijetu, ali nisu sastavni dio svijeta.” S druge strane, Drugi vatikanski koncil, u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, ustvrdio je kako bi katolici trebali “tražiti kraljevstvo Božje zauzimajući se za svjetovne poslove” i “radeći na posvećenju svijeta iznutra”.
10 Povjesničar E. G. Hardy tvrdi kako su rimski carevi smatrali rane kršćane “donekle prezira vrijednim entuzijastima”. Francuski povjesničar Étienne Trocmé govori o “preziru s kojim su se učeni Grci i rimski službenici odnosili prema onome što su smatrali veoma čudnom orijentalnom sektom [kršćanima]”. Prepiska između Plinija Mlađeg, rimskog guvernera u Bitiniji, i cara Trajana pokazuje da su vladajući slojevi uglavnom bili u neznanju što se tiče prave prirode kršćanstva. Slično su i danas Jehovini svjedoci pogrešno shvaćeni i čak prezreni od strane vladajućih slojeva svijeta. Međutim, to niti iznenađuje niti obeshrabruje Svjedoke (Djela apostolska 4:13; 1. Petrova 4:12, 13).

‘Posvuda se protiv nje govori’

 O ranim kršćanima je rečeno: “Za ovu sektu poznato [nam je] da se posvuda protiv nje govori” (Djela apostolska 28:22, NW). U drugom stoljeću n. e. poganin Celzo tvrdio je da je kršćanstvo privlačilo samo talog ljudskog društva. Slično tome, za Jehovine svjedoke se kaže da “uglavnom proistječu iz niskih slojeva našeg društva”. Crkveni povjesničar Augustus Neander izvijestio je da su “kršćani bili predstavljeni kao ljudi mrtvi za ovaj svijet i beskorisni za sve poslove života (...) i postavljalo se pitanje, što bi bilo sa životnim tokovima, kad bi svi bili poput njih?” Budući da se Jehovini svjedoci uzdržavaju od sudjelovanja u politici, i njih se često optužuje da su beskorisni u ljudskom društvu. Ali kako bi oni mogli biti politički aktivisti a u isto vrijeme zastupnici Božjeg Kraljevstva kao jedine nade čovječanstva? Jehovini svjedoci uzimaju k srcu riječi apostola Pavla: “Sudjeluj u trpljenju kao dobar vojnik Krista Isusa. Nijedan se vojnik u službi ne upliće u građanske poslove, jer mu je cilj da zadovolji onoga koji ga je unovačio” (2. Timoteju 2:3, 4, Revised Standard Version, Ekumensko izdanje).

 Profesor K. S. Latourette u svojoj knjizi A History of Christianity (Povijest kršćanstva) piše: “Jedno od pitanja u kojima su se rani kršćani razilazili s grčko-rimskim svijetom bilo je sudjelovanje u ratu. U prva tri stoljeća nijedan kršćanski spis koji je preživio do našeg vremena nije opravdavao sudjelovanje kršćana u ratu.” Edward Gibbon u svom djelu The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (Povijest zalaska i pada Rimskog Carstva) tvrdi: “Bilo je nemoguće da bi kršćani, a da se ne odreknu svetije dužnosti, prihvatili službu vojnika, magistrata ili kneževa.” Slično i Jehovini svjedoci zauzimaju stav stroge neutralnosti i slijede biblijska načela iz Izaije 2:2-4 i Mateja 26:52.
13 Jehovine svjedoke njihovi neprijatelji optužuju da razbijaju obitelji. Istina, ima slučajeva gdje su se obitelji razdijelile onda kad su jedan ili više članova postali Jehovini svjedoci. Isus je prorekao da će do toga doći (Luka 12:51-53). Statistike, međutim, pokazuju da raspad brakova iz tog razloga predstavlja izuzetak. Među Jehovinim svjedocima u Francuskoj, naprimjer, svaki treći bračni par uključuje bračnog partnera koji nije Svjedok. Međutim, stopa razvoda među takvim miješanim brakovima nije ništa viša od nacionalnog prosjeka. Zašto? Apostoli Pavao i Petar dali su mudar, nadahnut savjet kršćanima koji su u braku s nevjernicima, a Jehovini svjedoci se trude slijediti njihove riječi (1. Korinćanima 7:12-16; 1. Petrova 3:1-4). Ako se neki miješani brak i raspadne, inicijativa gotovo uvijek dolazi od partnera koji nije Svjedok. S druge strane, mnoge su tisuće brakova spašene zato što su bračni partneri postali Jehovini svjedoci i počeli u svom životu primjenjivati biblijska načela.

Kršćani, a ne trinitarijanci

 Ironično je da je u Rimskom Carstvu jedna od optužbi iznesenih protiv ranih kršćana bila ta da su ateisti. Dr. Augustus Neander piše: “Poricatelji bogova, ateisti (...) bio je uobičajeni naziv kojim su ljudi označavali kršćane.” Kako li je čudno što su kršćane, koji su obožavali živog Stvoritelja, a ne mnogostruke bogove, ateistima nazivali pogani koji su obožavali bogove koji “ne bijahu bogovi, nego djelo ruku čovječijih, drvo i kamen” (Izaija 37:19).

 Jednako je ironična i činjenica da danas neki autoriteti u nazovikršćanstvu poriču da su Jehovini svjedoci kršćani. Zašto? Jer Svjedoci odbacuju Trojstvo. Prema iskrivljenoj definiciji nazovikršćanstva, “kršćani su oni koji prihvaćaju Krista kao Boga”. Nasuprot tomu, jedan suvremeni rječnik definira imenicu “kršćanin” kao “osobu koja vjeruje u Isusa Krista i koja slijedi njegova učenja”, a “kršćanstvo” kao “vjeru zasnovanu na učenjima Isusa Krista i vjerovanju da je bio sin Božji”. Koja grupa bolje odgovara toj definiciji?

 Jehovini svjedoci prihvaćaju Isusovo vlastito svjedočanstvo o tome tko je on. Rekao je: “Ja sam sin Božij”, a ne: “Ja sam Bog Sin” (Ivan 10:36; usporedi Ivan 20:31). Prihvaćaju nadahnutu izjavu apostola Pavla o Kristu: “Koji, ako je i bio u obličju Božjem, nije jednakost s Bogom držao nečim za čim treba posegnuti.” (Filipljanima 2:6, The New Jerusalem Bible). U knjizi The Paganism in Our Christianity (Poganstvo u našem kršćanstvu) kaže se: “Isus Krist nikad nije spomenuo takav fenomen [Trojstvo jednakosti], i riječ ‘Trojstvo’ ne pojavljuje se nigdje u Novom zavjetu. Tu je predodžbu Crkva usvojila tek tristo godina nakon smrti našeg Gospodina; a porijeklo ove koncepcije sasvim je pogansko.” Jehovini svjedoci prihvaćaju biblijsko učenje o Kristu. Oni su kršćani, a ne trinitarijanci.

Nikakav ekumenizam

 Druge dvije optužbe protiv Jehovinih svjedoka su te da odbijaju uzeti udjela u ekumenskom pokretu i da provode ono što se naziva “agresivnim prozelitiziranjem”. Oba ova prijekora upućena su i ranim kršćanima. Nazovikršćanstvo, sa svojim katoličkim, pravoslavnim i protestantskim komponentama, neosporno je dio svijeta. Poput Isusa, Jehovini svjedoci “nisu dio svijeta” (Ivan 17:14, NW). Kako bi se oni mogli kroz međuvjerske pokrete povezivati s vjerskim organizacijama koje unapređuju nekršćansko ponašanje i vjerovanja?

 Tko može opravdano kritizirati Jehovine svjedoke zato što, poput ranih kršćana, vjeruju da jedino oni prakticiraju pravu religiju? Čak i Katolička crkva, dok licemjerno tvrdi kako surađuje s ekumenskim pokretom, objavljuje: “Vjerujemo da ta jedina prava religija postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude kad je rekao apostolima: ‘Idite dakle i naučavajte narode’ ” (II. vatikanski koncil, “Deklaracija o vjerskoj slobodi”). Očito je, međutim, da takvo vjerovanje nije dovoljno da bi katolicima ulilo neumornu revnost kako bi krenuli činiti učenike.

 Jehovini svjedoci posjeduju takvu revnost. Odlučni su u tome da nastave sa svjedočenjem sve dok to Bog želi (Matej 24:14). Njihovo svjedočenje je revno, ali ne i agresivno. Potaknuto je ljubavlju prema bližnjem, a ne mržnjom prema ljudima. Nadaju se da će se spasiti što je više moguće ljudi (1. Timoteju 4:16). Poput ranih kršćana, trude se ‘imati mir sa svim ljudima’ (Rimljanima 12:18).


(w93/1.7.)


pročitajte više o toj temi:

Zašto postoji toliko mnogo kršćanskih zajednica?

Jeste li svoja vjerovanja ikada usporedili s onim što uči Biblija?





Nema komentara :

Objavi komentar

svaki komentar koji sadrži vulgarnosti, uvrede po bilo kojoj osnovi, bit će brisan, a autor komentara blokiran.

Komentari koji se udaljuju od teme posta, bit će obrisani.